Traži
 
 

Display results as :
 


Rechercher Advanced Search


Grad Mrtvih Jasenovac 1943

Stranica 2/2 Previous  1, 2

Vidi prethodnu temu Vidi sljedeću temu Go down

20100108

Komentar 

Grad Mrtvih Jasenovac 1943




Grad Mrtvih Jasenovac 1943


UVOD
Pokušao sam u ovoj knjizi iznijeti niz doživljaja
i impresija iz jedne ustanove u Hrvatskoj za vrijeme
kratke, ali po zločinima i nedjelima beskrajno
duge periode, u kojoj su tadašnji vlastodršci iz
neusporedivog cinizma prozvali našu napaćenu i u
historiji često popljuvanu zemlju »nezavisnom državom
Hrvatskom«.
Doživljaji obuhvaćaju relativno »mirno« vrijeme
jasenovačkog logorovanja od oktobra 1942. do oktobra
1943. U redovima ove knjige nema izmišljenih
lica ni izmišljenih događaja. Sve je kruta stvarnost,
koja je mogla samo izgubiti od svoje pregnantnosti
zbog činjenice, što sam se kod pisanja morao osloniti
isključivo na sjećanje, jer, prirodno, u logoru
nisam mogao voditi nikakvih bilježaka.
Osim toga, knjiga ne obiluje statističkim podacima.
Dokumentarne spise o ovoj nacionalnoj sramoti,
koja se u ustaškoj terminologiji zvala koncentracionim
ili, još ciničnije, radnim logorom, izdat
će bez sumnje mnogi publicisti, u prvom redu Komisija
za istraživanje ratnih zločina.
Moja je jedino želja, da sebi i malobrojnim na
životu preostalim drugovima sačuvam pisanu
uspomenu na panične i sramne dane, koje smo provodili
iza žice jedne od najstrašnijih ustanova ove
vrste na svijetu - - u konclogoru u Jasenovcu.
U nekada mirnome slavonskom selu uz Savu,
utonulu zimi u gusto blato, ljeti u neprobojnu prašinu,
počela je godine 1941. odjekivati ustaška
čizma i dijaboličnim metodama uspjela iz ove
mirne_slavonske idile stvoriti najveći grad Hrvatske.
Jer, u plodnoj toj zemlji leži preko 800.000
leševa nevinih žrtava, koje su položile svoje živote
umirući kao stoka, vezanih ruku. Većinom udarcem
željeznog malja po glavi ili živi spaljeni u kružnim
pećima ciglane, dok su samo rijetki doživjeli čast
da budu nožem zaklani poput ovaca, a samo izuzetno
mogli su se robijaši toga pakla na zemlji pohvaliti
smrtonosnim metkom iz ustaškog pištolja.
Maks Luburić, Ljubo Miloš, Ivica Matković, Filipović-
Majstorović, Matijević, Piccili, Maričić,
Kordić, pop Brčkalo, Ivica Brkljačić imena su zlikovaca
pored čitave plejade pomagača, koji su
vršili strašne eksekucije. Njihova lista bit će velika,
a po djelima, što su ih počinili, bit će im
imena besmrtna u analima najzvjerskijeg kriminala.
Moramo im imena dobro upamtiti i moramo- upoznati
njihova strašna nedjela, da bismo u budućnosti
mogli u zametku ugušiti svaku i najmanju
klicu, koja bi mogla da se razvije u monstruozni
zločinački fenomen, što ga ovdje nastojim da
prikažem.

Ovu knjigu posvećujem uspomeni divnog druga
i prijatelja Branislava-Brane Konića, suca iz Srijemske
Mitrovice, s kojim sam u logoru proveo
gotovo sve časove u radu i odmoru.
Vidim još i danas u duhu tvoju vitku pojavu i
prosjedu kosu, iako si tada jedva prevalio tridesetu
godinu života. Čujem još uvijek tvoj umirujući
smijeh i borbene, optimistične riječi, kojima
si nas malodušne redovno bodrio. Čujem zvuk
tvoje violine, koja nas je budila iz preteške depresije
i učinila, da na čas zaboravimo teške lance,
što su nam sapinjali noge, i one, što su nam nastojali
slomiti duh. Vidim te, kako posjećuješ bolesne
drugove, kako dijeliš hranu iz svojih paketa,
koje ti je tvoja stara majka neumorno i otkidajući
od svojih usta redovno slala. Osjećam na ustima
poljubac, kojim smo se oprostili na mom odlasku
iz logora, ruku, koja me je čvrsto zagrlila. Vidim
te, kako mi mašeš rukom, ostajući u paklu, koji
te je kasnije stavio na sramne muke i konačno ti
prebacio omču oko vrata.
Brano, divni druže, nezaboravni prijatelju!
Podižem ovaj skromni spomenik uspomeni na tvoj
herojski život i na mučeničku smrt, koju su ti
priredile ustaške hijene 21. septembra 1944. Mi svi
znamo, da tvoj mladi život nije bio uzaludan, jer
tebi i nebrojenim i neznanim drugovima zahvaljujemo
naš današnji život. Jer bez vas naš život
danas i ne bi bio život.
Posvećujem ovu knjigu i uspomeni prijatelja
Marka Lorschyja, sekretara Financijske direkcije
u Zagrebu, od kojeg se u miru godinama nisam
odvajao, i koji je zajedno sa mnom nastupio i
trnoviti put u Jasenovac, gdje je nakon nepuna
dva mjeseca pao pogođen teškim maljem ustaških
krvnika.


Admin: komentar modifikovan dana: Fri Jan 08, 2010 1:29 pm; prepravljeno ukupno 2 puta
avatar
Istorija Jugoslavije
Admin

Anzahl der Beiträge : 417
Anmeldedatum : 2009-08-13

http://istorija-jugoslavije.online-talk.net

Na vrh Go down

- Similar topics
Share this post on: Excite BookmarksDiggRedditDel.icio.usGoogleLiveSlashdotNetscapeTechnoratiStumbleUponNewsvineFurlYahooSmarking

Grad Mrtvih Jasenovac 1943 :: Komentari

avatar

Komentar on Fri Jan 08, 2010 3:40 pm  Istorija Jugoslavije

EPIKA I LIRIKA

Ne znam, koji je to dan bio. Znam, da je bilo
ljeto* i da je osvanulo krasno jutro. Na nebu ni
oblačka. Poslije uobičajene jutarnje vreve logoraša
pošli su dugi redovi pod jakom stražom na
vanjske radove: u ekonomiju, na sječu šume, na
gradnju ada i zidanih nastambi. Ustaška praonica
otišla je na pranje rublja u logorsku sat, vodari
dezinsekcije i logorske praonice na Savu po
vodu, drvari u Gradinu po drvo, a košarači u Košutaricu
po vrbovo šiblje.
Oko osam sati dotrčao je iz zapovjedništva podvornik
Tu n ja. koji je obično donosio Kordićeve
hlače na glačanje u krojačnicu i prljavo rublje
kojeg podoficira na pranje u praonicu. Toga dana
dotrčao je praznih ruku. sav blistajući od zadovoljstva.
- Grupniče -- poviče — Jasenovac se nalazi u
opsadnom stanju. Jaki odredi partizana nadiru sa
sjeverozapada put Save prema Jasenovcu. Cijela
posada Jasenovca sa svim oficirima i podoficirima,
osim logorske sati, koja čuva logor, i 4. sati, koja
danas daje stražu za vanjske radove, poslana je na
položaje. Otišli su i kuriri, koji treba da vrate logoraše
s vanjskih radova, da bi se i 4. sat moejla
uputiti na položaje.,Bit će svega, grupniče! mk
l zaista, oko pola deset vratili su se svi s mjf
skih radova osim košarača, koji su se sa svflJWh
stražom zavukli nekuda duboko u Košutaricu, pa
166
ih kurir nije našao. Oni su se vratili, kao obično,
tek navečer.
U logoru nisi mogao vidjeti ni jedno uniformirano
lice. Samo su kuriri na motociklima jurili
drumovima i ulijetali prašni u logor pred zapovjedništvo
žureći se na prvi kat, gdje su ustaški
stratezi obrazovali svoj štab za vođenje operacija.
Straže oko logora, pred vratima i na izvidnicama
nisu po običaju pjevale, nego su budnim okom pazile
na logor. Dobili su naređenje, da pucaju po
njemu, primijete li bilo kakvo sumnjivo kretanje
logoraša.
Sunce je već visoko odskočilo na nebu, kad je
preko »mosta uzdisaja« ponovo preletio Tunja i
bez daha se preda mnom zaustamo..
- Upravo je stolarija dobila nalog, da izradi četiri
lijesa i isto toliki broj križ«a. Konig thcrtaoni
dobio je listu s imenima četvorice ustaša, "«to su
danas u rano jutro pali za »domovinu i poglavnika
«. Konig mora napisati na križevima crnim slovima
njihova imena te datume rođenja i pogibije.
Za pola sata pojavio se Miljenko, Brkljačićev
podvornik, s novom viješću:
- Još tri lijesa. Vavrušku su poslali u selo, da
nabavi cvijeća za vijence.
U daljini čulo se gruvanje topova i štektanje m&
traljeza.
- Je li konačno osvanuo dan? — pitali su.||d<
zažarenih obraza i blistavih očiju.
Logoraši se skupljali u maWrim Jprapama'i dogovarali,
kako će dočekati everFNušflni napad pai^f- ,
zana na logor. U Fuadovu bunkeru obrazovali sn]^
ratno vijeće. Dovukli lopate i razne motke te ih
poslagali iza zidova sušenih opeka na ciglani. Te
hrpe opeka poslužit će nam dobro kao grudobran,ako bi ustaše napali logor, što se vrlo lako moglo
dogoditi, kad bi postojala opasnost (za nas sreća),
da partizani dopru do logora. Tada ćemo im dati
aktivnu pomoć.
Nitko ne radi. Radionice su opustjele. Svi su u
stanju napetog očekivanja, i svatko kuje svoje planove.
Danas nema ustaških nadzornika. Svi su zaposleni
drugim brigama.
- Broj se popeo na devet. Konig ima pune ruke
posla.
Oko podne bilo je već dvanaest poginulih, oko
pet sati sedamnaest. Iza pet sati prestalo je puškaranje,
a oko šest već su se neki od ustaša, prašni
i umorni, počeli vraćati u .logor. Nekako su poti-
. šteni.
Čehoslovačka partizanska. brigada d9bila je zadatak
da(prijeđe preko Save u Bosnu. Brigada je
sjajno izvršila -zadatak, a »junačka« posada Jasenovca
došla je u dodir samo s partizanskim zalaznicama
te tom prilikom izgubila sedamnaest
mrtvih i oko dvadeset ranjenih. Broj ustanovljenih
mrtvaca popeo se do osam sati navečer na osamnaest,
a sat kasnije izdahnuo je u ustaškoj bolnici
i devetnaesti ustaša.
Partizanskih lešina nađeno je svega četiri.
Mjesec jul godine 1943. bio je osobito naklonjen
onim logorašima, što su već mjesecima nestrpljivo
očekivali, bodrenl vijestima od kuće, otpust iz logora.
Otišli su mnogi: Vrabec, Susjedica, Riboli,
Fuad, pekar Edo i drugi. Čak se i Ljube sjetio pukovnik
Cecelja i pozvao ga kući. No otišli su u toj
kampanji odlaženja na slobodu neki i u zatvor,
kao na primjer Selja i doktor Ivo.
Selja je pošao u zvonaru zbog nekih nedužnih
pisama, što ih je izmjenjivao sa ženom, koja je uz-
disala za njim negdje u Srijemu, čini mi se u Laćarku.
Pisma su bila zaista nedužna. U jednome,
što je stajalo kao neoborivi corpus delicti na Brkljačićevu
stolu, Selja je slao recept za pripremanje
marmelade od kajsija. Šta znači marmelada, a šta
kajsije?! Pisma je slao blagonaklonošću nekog
ustaškog zastavnika. Uhvatili su ih na pošti.
Ivu je teretila teška optužba. Bio je veterinar
ekonomije i zamjenjivao kotarskog veterinara, koji
se već dosta dugo nalazio u vojsci. Skoro svaki
dan obilazio je susjedna sela u pratnji dvojice stražara,
koji su se izmjenjivali. S obojicom se sprijateljio,
i oni su mu davali skoro neograničenu slobodu
kretanja. Usput pokušavao je,da im otvori
oči i da raskrinka odvratnu laž, kojoj su služili.
Čini se, da njegov utjecaj nije bio bez rezultata.
Svoju slobodu kretanja iskorišćivao je, da u obližnjim
selima sklopi dobra i pouzdana poznanstva i
da s pomoću njih dođe u vezu s partizanima, što
su operirali u obližnjim šumama i brdima.
Ivo je imao zadatak da s partizanima pripremi
teren za oslobođenje logora. Iz logora je odnosio
poruke, planove i izvještaje o jačini ustaške posade
i o njihovu kretanju. Nesreća je htjela, da se
jednom jedan od njegovih stražara napio i u društvu
svojih drugova pripovijedao o Ivinim pogledima
na ustaštvo, a te je poglede i on sam vatreno
branio. Uhapšena su obojica stražara i Ivo. Sva
trojica izvrgnuta su mučenjima i neljudskim batinama.
No, izdržali su. Čak su se i stražari dobro
ponijeli i nisu Ivu preteško teretili.
Dan poslije Ivina hapšenja donio mi je košarač
Rade pismo iz Košutarice adresirano na doktora
Ivu. Dobio ga je od tamošnje učiteljice. Rade nije
bio pouzdan čovjek, pa sam mu rekao, neka javi
učiteljici, da je Ivo primio pismo, ali da zasada ae
može ni izlaziti iz logora ni odgovoriti na pismo.
Jedan odlazak iz logora u to vrijeme bio je naročito
uzbudljiv i neobičan. Bio je to odlazak Pavela
i Zlatka, članova »predsjedništva vlade« iz
upravne pisarne.
Jedne olujne i kišne noći početkom augusta otišla
su ta dvojica bez oproštaja. No nisu se na
odlazak riješili te noći; plan je bio skovan davno
prije. Za njihov plan bila je potrebna noć bez mjesečine,
prolom oblaka i oluja. Dugo su je čekali.
U logoru je postojalo samo jedno, relativno usko
mjesto neograđeno žicom. Između pilane i umjetne
bravarije, na mjestu, kuda se dolazilo na cestu, što
je vodila za Košutaricu. Na tome mjestu visjela je
samo jedna električna žarulja, a kraj nje stajao je
stražar.
Te noći doletio je odnekud kamen i razbio žarulju.
Stražar se zavukao u stražarnicu i nemarno
gledao u mrak, koji je stajao nepomičan pred njim.
Kiša je lijevala u debelim i gustim mlazovima i zaglušno
bubnjala po limenom krovu stražarnice.
Sve se zavuklo u kuće i barake. Nikome se nije
dalo izlaziti iz skloništa, čak su i straže, što su se
svaka tri sata mijenjale, teško psujući, nevoljko
odlazile na smjenu.
Pavel i Zlatko, toplo obučeni, s gojzericama na
nogama, spustili su se s prvog kata upravne pisarne
i provukli se u gustom i neprobojnom mraku
mimo stražara, koji je tapkao u stražarnici i glasno
zviždao, na cestu. Odmah ispod ceste tekla je
Sava. Zaplivali su, dršćući od uzbuđenja i hladnoće,
u nabujalu Savu i uputili se prema drugoj
obali, prema slobodi. Sad ili nikad!
S njima je pošao i Tunja s revolverom zamotanim
u voštano platno. No on nije daleko stigao.
Bio je nježnog zdravlja i slabe tjelesne konstrukcije.
Drugove je izgubio iz vida i uzalud se trudio
da savlada brzi tok Save. Snaga mu je počela malaksati,
a noge počeo hvatati grč. Jedva je uspio
da dohvati vrbovu granu na jasenovačkoj obali
Save. Pokušaj je propao.
Gorko razočaranje, hladnoća i umor obrvali su
Tunju. Jedva se držao na nogama, mokar do kostiju,
a morao je da izdrži isti put preko ceste i
mimo stražara, koji je još uvijek zviždao, do potkrovlja
upravne pisarne, gdje ga je dočekao Selja,
skinuo mu odijelo i zamotao ga u gunjeve na njegovu
krevetu. Zaspao je tek pred jutro, mučen
groznicom i bolnim mislima o slobodi, koja mu je
bila na dohvatu, a izmakla je u posljednjem trenu.
Sutrašnji dan probudio je ustaše uvrijeđene i
bijesne. Pavel i Zlatko bili su jedini Židovi, što su
te godine digli sidro. Osim toga, bili su to ljudi,
što su prošli svu Golgotu od Paga preko Jadovna
do Jasenovca i poznavali svu perfidiju i animalnost
ustaških nedjela od početka. U Jasenovcu
sjedili su od osnutka njegova u upravnoj pisarni i
znali su točno, koliko je žrtava prešlo prag ove
najveće ljudske klaonice u Evropi. Sastavljali su
svakodnevno brojna stanja i ispunjavali kartoteke.
Kod »mosta uzdisaja« predsjedavao je masovnom
sastanku logoraša logornik Wiener, slomljen i
utučen. Morao je u ime zapovjednika da osudi
djelo »nezahvalnosti« te dvojice njegovih najintimnijih
suradnika, kojima je bilo »dobro« u logoru,
i koji su imali najmanje razloga da »dobro« vrate
»zlim«. Upravna pisama dobila je okove na noge.
Nosila ih je s lakoćom i u mislima pratila slobodni
hod te dvojice hrabrih bjegunaca želeći im sretan
put.U isto vrijeme javila je latrina, da u Jasenovac
dolazi na rad preko stotinu »zatočenica« iz Stare
Gradiške na sezonske poljske radove u ekonomiji.
Latrina ovaj put nije lagala. Jedne večeri prošle
su pjevajući košutaričkim puteni prema ekonomiji.
Čekali smo ih kod pekare, no vidjeli smo, u sumraku,
samo konture njihovih pojava i nejasno
šarenilo njihovih sukanja. Zatvorili su ih u jedan
prostor ekonomije ograđen s dva metra visokim
daskama, uz ribnjak, od kojeg su obale bile odijeljene
žicanim pleterom.
Nismo ih vidjeli, ali smo ih osjetili i znali, da se
nalaze u našoj blizini. Blizu, a daleko.
Te je noći muški logor slabo spavao. Prevrtao se
po tvrdim ležajima i uzdisao. Za ženama na ribnjaku.

Na vrh Go down

avatar

Komentar on Fri Jan 08, 2010 3:41 pm  Istorija Jugoslavije

KONCERT NA RIBNJAKU

Koliko je intimnih tragedija izazvao dolazak
žena iz Stare Gradiške! Drugarska povezanost s
nesretnicama pokrenula je cijeli logor, koji je nastojao
svakom prilikom da u ženski logor, što je
bio oštro čuvan, ubaci živežne namirnice.
Iz mljekarnice je krupni Pero svakodnevno
»švercao« među žene mlijeko i maslac, dok ga jednom
nije ulovio sam Brkljačić i uz detonaciju
psovki poslao okovana u zvonaru.
Bilo je u logoru mladića, koji su prošli već i
kroz rešeto ognjenog krštenja, bili nekoliko puta
ranjeni i surovo premlaćeni od policije, no koji su
tek ušli u prvi stadij puberteta. Oni su venuli u
svojim barakama misleći na žene na ribnjaku,
koje su svako jutro mogli gledati sakriveni iza
hrpe opeka kod pekare ili iza debelih stabala kod
pilane, kako pjevajući prolaze putem prema skeli.
Pamet im se mutila pri pogledu na lelujavo more
sukanja, na čvrsta, stegnuta prsa ispod laganih
bluza, na gole, tvrde linije listova i sočna koljena,
što su provirivala i nestajala pod suknjama u ritmu
hoda.
Zar je čudo, što je jedne tople jesenje noći skinut
s vrha drvenog plota u ekonomiji mali, crnooki i
crnokosi Avdo, koji je mučen nemirnim snovima
i vizijom mekoga ženskog tijela, stavio život na
kocku provukao se između stražara do ribnjaka
u ekonomiji i popeo mačjom spretnošću na vrh plo- ta. Izdao ga je samo slučaj: pukla je daska, na koju
je sjeo u namjeri, da se odmori i da prouči teren
s druge strane plota. Mladić nije ni obrvama trepnuo,
kad ga je surova ustaška šapa svukla s plota
i uz strahoviti udarac kundakom potjerala Cividiniju
na saslušanje.
Dnevno su nevidljivim putem dolazila u ženski
logor bezbrojna ljubavna pisma logoraša, koji su
morali svoju ljubavnu žeđ i erotsku žudnju makar
samo literarno iživjeti. Nevjerojatnom invencioznošću
upravljali su pisma određenim, po imenima
izabranim ženama i djevojkama te se dopisivali s
njima kao s davno poznatim i intimnim bićima.
- Olgice, srce - - pisao je jedan - - noćas sam
sanjao, da sam te iz zaklona gledao na kupanju u
našoj dezinfekciji. Bilo mi je teško izdržati u zaklonu.
Jedva sam se ipak uzdržavao i -- probudio
se umoran i sav okupan u znoju. Ne znam, šta
znači taj san, ali znam, da bih bio nesretan, kad
bi me iz logora pustili bez tebe. . . Jesi li primila
jabuku, što sam ti je jučer poslao? Zdravo!
Sa ženama iz Stare Gradiške prispjela je i Bontfacijeva
drugarica, s kojom' se nije vidio već
pune dvije godine. Shvaćate li, da se Bonifacije
nije mogao više ni na trenutak smiriti? Pisao je
pisma, molio starješine, da mu dozvole razgovor
s drugaricom, slao hranu i cigarete. U roku od osam
dana triput je morao odlaziti Cividiniju na saslušanje.
Jednom je čak prespavao u zvonari, a dvaput
je izvukao grdnih batina od vodnika Nikole.
Konačno je napisao molbu Brkljačiću, u kojoj moli
premještaj u drugi logor.
Jedne sunčane nedjelje priredio je logorski orkestar
»Ćelo«, uz sudjelovanje najboljih logorskih
pjevača, koncert na ribnjaku u počast drugaricama
iz Stare Gradiške.
Cijela obala na muškoj strani, od pekare pa sve
do Slobodanova vrta, bila je prekriljena logorašima.
Nije bilo logoraša, osim dežurnih radnika u
električnoj centrali, koji je ostao ravnodušno spavati
u baraci. Svi su se sjatili na ribnjak. Obrijani,
čisti i s nekom naročitom pomnjom odjeveni.
Na drugoj strani, na uskom prostoru između
drvenih zidova, kojima su žene bile odvojene od
ostalog dijela logora, skupili se subjekti naših
čežnja oko žičane ograde. Stajale su tamo u viš'e
redova, jer je duljina žičane ograde bila malena.
U prvom redu žene su se držale rukama za okanca
ograde.
Prizor je bio jadan za normalno oko. Izgledao
je kao kavez zoološkog vrta. iza čijih su se rešetaka
natisnule životinje, koje, u pristojnoj udaljenosti,
razgledava publika. Za naše oko prizor je bio uzbudljiv,
emotivan. Oči su nam netremice bile uprte
u žičanu ogradu.
Vidjeli smo tamo samo konture, a nismo raspoznavali
lica žena.
Orkestar je svirao najbolje stvari iz svoga repertoara,
a pjevači se međusobno natjecali u interpretaciji
talijanskih i madžarskih romansa i tužnih
međimurskih napjeva. Vokalni trio pjevao je uz
pratnju orkestra plesne šlagere, a žene su na drugoj
strani plesale.
Iskren i srdačan pljesak nagradio je svaku točku
našeg programa, a kada su na kraju drugarice u
koru otpjevale marš »Pjesmom kroz život«, kojim
su započinjale i završavale svaki svoj radni dan,
prolomio se dugotrajni i gromorni pljesak s dlanova
muških ruku, koje su na taj posredan način dale oduška svim nježnostima, što su mjesecima bile
duboko zakopane u dušama logoraša.
Davno je već prošao koncert. U logoru su zveketale
porcije i žlice logoraša, koji su na raznima
mjestima obrazovali zmije pred kazanima, iz kojih
se dijelila nedjeljna pura. Sunce je zalazilo na horizontu
širokim krvavim odbljeskom. Pojedini logoraši
još uvijek su sjedili na obali ribnjaka, poduprli
glave rukama i uprta pogleda na drugu
stranu pratili silhuete žena, što su prolazile mimo
žičane ograde spremajući se na počinak.
Jedna žena je stajala nepomično i pritisnula lice
na ogradu. Pogled joj je lutao bogzna kuda. Izvanredno
sonoran i topao alt pjevao je negdje s mnogo
nježnosti i bolne patetike sevdalinku. »Ni bajrami
više nisu . ..«

Na vrh Go down

avatar

Komentar on Fri Jan 08, 2010 3:44 pm  Istorija Jugoslavije

CANOSSA

Ustaška bolnica bila je opasna samo po svome
atributu. Zapravo, ona je od svog osnutka, u jesen
godine 1942., bila utočište logoraša iz logora ciglane.
Ustaška je bila po tome, što su u njoj ležali bolesni
ustaše, ali bolesni ustaše nisu ni izdaleka bili tako
opasni kao zdravi. Upravitelj bolnice bio je već
toliko spominjani doktor Marin, ustaški »nadporučnik
« i kasnije »satnik«, bivši logoraš jasenovačkog
logora, n mladosti Jugoslaven Ijotićevskog
smjera, no sada, iako u ustaškoj uniformi, nepomirljivi
protivnik koljačkog ustaštva te zaštitnik i
branitelj svakoga političkog kažnjenika, bez obzira
na vjeru i političku pripadnost. Bio je prilično labilnog
karaktera, neodlučan i oportunistički nestalan,
ali je uza sve svoje mane bio neprocjenljivi
oslonac zgažene i do životinjstva ponižene logorske
raje. Njegov pomoćnik, ustaški poručnik Belušić,
nesvršeni medicinar, bio je daleko pozitivniji Čovjek
i otvoreno je stajao na našoj strani prezirući i ignorirajući
svoje ustaške drugove. Nisam ga pobliže
poznavao i ne znam, što ga je rukovodilo, da obuće
ustašku uniformu. Belušić se družio isključivo sa
zatočenicima, dok je Marin silom okolnosti morao
održavati najprisnije veze s vodećim ustaškim ličnostima.
Obojica, i Marin i Belušić, bili su upleteni
u zavjeru, kojoj je bio cilj oslobođenje logora,
te su septembra 1944. obješeni u Jasenovcu. Ostalo
osoblje, liječnici, magistri farmacije, bolničari i pomoćni
personal bili su sve logoraši.
Ustaška bolnica ležala je u središtu slavonskoga
gradića Jasenovca, udaljena kojih dva kilometra
od logora. Sastojala se od nekoliko prizemnih i
jednokatnih zgrada, okupljenih oko prostranog
dvorišta, što se na južnom dijelu spuštalo do Save.
U bolnici je vladala čistoća i red, kako je to već
uobičajeno u bolnicama, no mi smo izgubili svaku
mjeru u određivanju pojedinih pojmova i osjećali
se u dohvatu te bolnice kao u kakvu institutu
nadzemaljskih sfera određenu za viša bića, čiju
eksistenciju tek nejasno slutimo. Za ljude bile su
bolnice logorskog tipa.
Sve smo mjerili logorskim metrom i zaboravili
potpuno na hod materijalne kulture, koje smo se iz
prošlosti samo mutno sjećali. Počeli smo da se niveliramo
na niže, sve dublje i niže, i tko zna, gdje
bismo se zaustavili, da se iok logorske kulture nije
prekinuo. Tek tamo, u ustaškoj bolnici s bijelo lakiranim
vratima, s čistim krevetima, u društvu
čistih ljudi sa snježno bijelim liječničkim i bolničkim
ogrtačima i keceljama, osjetili smo se ljudima.
Osjećali smo skoro fizički, kako se u nama
bude zaboravljene vrednote, koje su osnovne značajke
čovjeka, hominis sapientis: ponos, volja, samopouzdanje.
No te vrednote, što su u nama latentno
živjele, ubrzo su se izgubile. Dovoljno je bilo
prekoračiti prag logora i vidjeti Alagu kako bahato
seta pred zvonarom i s visine prima servilne i duboke
naklone logoraša, koji su zaboravili sve atribute
ljudskog dostojanstva.
Bolnica nije bila opkoljena žicom. Kretanje ponjoj
bilo je potpuno slobodno. Ljeti je'bilo dozvoljeno
i kupanje u Savi. Moglo se otići i izvan bol- niče, prošetati se Jasenovcem, skočiti noću u Savu,
preplivati je i nestati u šumi, Što je rasla nekoliko
stotina metara daleko od druge obale. Ipak, to nije
nitko učinio, jer bi tada teške represalije zahvatile
čitav logor, a ustaška bi bolnica za sva vremena
ostala logorašima zatvorena.
Hrana je u bolnici bila prvorazredna. Bijeli kruh
i meso. U bolnicu dolazili su i civili. Posjećivali
bolesnike, a i sami se liječili. Oni su morali vidjeti,
kako je logorašima dobro, i kako novinske reportaže
o Jasenovcu u »Hrvatskom Narodu« i »Novoj
Hrvatskoj« nisu novinarske patke, nego živa, opipljiva
istina.
Administrativnu upravu bolnice vodio je logoraš
Josko, profesor romanist, koji je znao u originalu
recitirati čitavu Danteovu »Božansku komediju
«. Bio je autor citata iz »Pakla«, napisana
ugljenom na balvanu pred logorom, koji mi je prvi
put otkrio karakter jasenovačke stvarnosti.
LASCIATE OČNI SPERANZA VOI CH' ENTRATE!
Koliko li je istine sadržavao taj klasični stih!
Među liječnicima bolnice nalazio se od sredine
1943. i Spicer, pored ostalih najboljih liječnika logorske
bolnice, što ih je Marin preselio k sebi. To
mu nije bilo teško, jer je logorska bolnica, uostalom,
mogla ostati i bez liječnika. Ona je bila samo
jedna od rijetkih konvencionalnih formalnosti ženevske
institucije Crvenog Križa, što se uspjela
slučajno održati.
Jedna, od najmarkantnijih ličnosti bolnice bio
je svakako Janko, bolnički ekonom, Marinov prijatelj
iz studentskih dana. Bio je zatočen u Staroj
Gradiški, no Marinu je uspjelo da ga premjesti u
Jasenovac i da ga poslije^ izvjesnog vremena postavi
na najzavidniji položaj u logoru, na položaj
upravitelja »Canosse«.
Canossa bila je bolničko skladište hrane, kojim
je upravljao bolnički ekonom. U Canossi bilo je
svega: rakije, kave, šećera, prave zimske salame,
mortadele, čokolade, riže, duhana, ma svega, što
je mirnodopski mozak mogao zamisliti, a o čemu je
logoraš mogao samo sanjati. Ekonom se brinuo o
prehrani bolesnika i bolničkog osoblja, izdavao
hranu kuhinji te krijumčario kruh i slaninu najbjednijima
u ciglani.
Svoje ime dobilo je skladište zbog sličnosti u pokajničkom
hodočašću zemaljskih silnika sa sredovječnom
Canossom. Istina, u jasenovačku Canossu
nisu dolazili ustaški vlastodršci kao nekada Henrik
IV., rimski car njemačke narodnosti, u pravu
Canossu na koljenima, pokajnički, sklopljenih
ruku i kose posute pepelom, ali su ipak dolazili
u posve drugom vidu, negoli što je onaj bahati
i nadljudski, kojim su se inače pred logorašima
pokazivali. Dolazili su pitomi, prijazni, nasmiješeni,
pružali su Janku čak i ruke. Dolazili su
u Canossu na špricere, na finu slavonsku šljivovicu,
na zakusku ili na mirisnu crnu brazilsku
kavu. Dolazili su po danu i po noći. Opijali se i
pjevali, zalazili u odjele, gdje su ležale bolesne logorašice
iz Stare Gradiške. Redoviti gosti bili su
Brkljačić, Matković, Brčkalo i Maričić. Čak i Maričić
— pričaju -- bio je jagnjeće ćudi, kad bi pokucao
na gostoljubiva vrata Canosse.
Bio sam svega jednom u ustaškoj bolnici, na koncertu,
što smo ga priredili tamošnjim drugovima.
Popio sam dvije čašice rakije i pojeo četiri limuna,
udisao čeznutljivo bolnički zrak natopljen mirisom
joda i kamfora. Otišao sam tužan u grupi muzikanata
opkoljenoj čvrstom stražom. Na polasku iz
bolnice vidio sam Brkljačića, kako se šulja prema
Canossi, pred čijim je vratima smješkajući se stajao
Janko.

Na vrh Go down

avatar

Komentar on Fri Jan 08, 2010 3:47 pm  Istorija Jugoslavije

RASTANAK

Kapitulacija Italije izazvala je veliko veselje u
oba tabora: u ustaškom i u onom logoraša. Svaki se
radovao na svoj način. Dan kapitulacije proglašen
je praznikom čak i za logor. Bilo nam je nerazumljivo
veselje u ustaškom taboru, jer je kapitulacija
Italije značila očevidno slabljenje osovine i
prvu grudu zemlje na grobni humak velike hitlerovske
ratne mašine, koja se već mjesecima povlači
pod najtežim okolnostima i koja je već skoro
posve ispraznila Ukrajinu. A pucanjem osovine i
povlačenjem Njemačke iz Sovjetske Rusije bila je
potpisana smrtna osuda ustaštvu, dakle i našim
krvnicima i tamničarima. Osuda je bila potpisana
neopozivo, samo je dan eksekucije bio odgođen na
nekoliko dana ili mjeseci kasnije. Nikako godina!
I to je bio razlog našem veselju, kome nije bilo granica.
Ustaše su bili prema nama tih dana veoma blagonakloni
misleći, da se razlozi našeg i njihova
veselja podudaraju. A razlog njihova veselja bit će
da je općenito bio takav, kako mi ga je formulirao
senilni i nepismeni hamalin vodnik Alaga:
— Mi smo ti, grupniče, izbacili iz stroja Italiju
i zauzeli Trst, Zadar i Rijeku. Sad još malo, pa
ćemo navaliti na Njemačku, pa kad i nju likvidiramo,
a na to se ne će morati dugo čekati, onda
smo tek postigli svoj cilj. Mi smo ti se, grupniče,
morali s Njemačkom vezati iz političkih razloga,ali nemoj misliti, da su naše veze iskrene. Mudra ti
je glava naš poglavnik! On misli: neka se samo
Njemačka iskrvi s Rusima. Lako ćemo mi onda
svršiti s njome i uhvatiti se s iscrpljenim Rusima
u koštac i potjerati ih iza Karpata. E, zna Alaga,
nisu njemu vrane mozak popile. Borio se Alaga
protiv Rusa na Karpatima. Ne mogu oni s nama.
Mudra ti je glava naš poglavnik!
Nisam doduše mogao vjerovati, da se misli vodećih
ustaša poklapaju s Alaginim, ali nisu se
mogle od njih bitno razlikovati, jer čemu onda bakljada
po Jasenovcu, gruvanje mužara i, pucanje
iz pušaka u znak veselja. Čemu vol, što se pekao
u pekari za ustaške vojničare, i vino, što je po
Jasenovcu potocima teklo. Ili je to možda veselje
od muke, svi jesno bježanje od stvarnosti? Ali čemu
onda bratimljenje s logorašima, za koje su još
jučer imali samo batinu i prostačku kletvu?
Bilo kako bilo, mi im nismo kvarili veselja, već
smo uzbuđeni kovali planove i zanosili se vizijama
skore budućnosti.
Uostalom, Alagino mudro rezoniranje nije bilo
nimalo neobično za ustaški način mišljenja. Sjećam
se nekoga mladog rojnika iz Drniša, koji mi je
pričao, kf%o se sprema da prebjegne u njemačke
SS odrede.
— Pa zašto misliš onamo otići? — upitah.
— E — veli '-— u SS trupama bolje se plaća, a
osim toga ljepša je i uniforma.
— Ta valjda nisi otišao u ustaše radi uniforme.
Sigurno te je onamo povukla kakva viša svrha,
ideja.
— Sviđalo mi se kod ustaša, pa to ti je. Nekome
se sviđa u ustašama, nekome kod četnika, a nekome
opet kod partizana. Eto, ja imam dva brata.
Tedan je partizan, a drugi domobran. Ja sam otišao
u ustaše, a sada vidim, da je ljepše u SS trupama.
Ovdje je u Jasenovcu, da umreš od dosade.
Nema ni kina, ni cura, a nema ni novaca za rakiju
i briškulu.
Od kapitulacije Italije da mog otpusta iz logora
prolazilo je vrijeme neobično polagano, iako je obilovalo
uzbudljivim događajima.
Jedan od najuzbudljivijih događaja bila je izmjena
logoraša iz Jasenovca s onima iz Stare Gradiške.
Počela je još pred kraj ljeta i nastavljala se
u razmacima do početka septembra. Iz Jasenovca
odlazili su u Staru Gradišku svi Hrvati katolici i
muslimani, osim nekoliko neophodno potrebnih za
nesmetani rad jasenovačkih radionica. Medu te
neophodne spadao sam iz nepoznatih razloga i ja.
U raznim skupinama otišli su Vlado, Omer, Vavruška
i mnogi drugi, s kojima sam se u toku mjeseci
sprijateljio. Iz Stare Gradiške dolazili su Srbi
i Židovi. Od došljaka isticali su se značajem, inteligencijom
i prisnošću Crnogorci Mitar i Mile. Mitar
je bio arhitekt^ pa su ga smjesta zaposlili u
građevinskoj grupi. Mile je bio liječnik, bolonjski
đak, odvažan i karakteran. Njega smo odr^ah preko
Marina progurali za grupnika logorske Bolnice.
Na tom položaju Mile je neizmjerno mnogo učinio.
Uspio je da organizira dovoz lijekova i hrane iz
ustaške bolnice. Zauzimao se za bijedne i bolesne,
primao ih u bolnicu i podvrgavao ih ozbiljnom liječenju.
On, Mitar, Brana i ja sačinjavali smo do zadnjega
dana moga boravka u logoru nerazdruživi četverolist.
Svake večeri, prije zalaza sunca, prošetali
smo se po logoru i u travi u blizini bajera vodili
prijatne razgovore kujući planove o mogućnosti
oslobođenja logora s vanjskom pomoći. Mitar je
odnekuda dolazio do novina i radio-vijesti. Svake
večeri iscrpno nam je prikazivao vojničko i političko
stanje u Evropi i u zemlji. No moralo se raditi
oprezno; Ivo je još uvijek bio u zatvoru, iako
su kolale vijesti, da će skoro izaći, jer mu nije ništa
konkretno dokazano. Njegovi ustaški stražari već
su skakutali po bajeru u civilnim odijelima, s lancima
na nogama. Nisu utopili Ivu.
Jedan od najsjajnijih podviga u analima Jasenovca
učinio je živahni Nazif, koji se od košarača
jednog dana pretvorio u učitelja. Mali logoraši,
djeca od deset do četrnaest godina, šegrti po raznim
radionicama, neznatni ostaci hiljada seljačke
djece, što su čudom ostali pošteđeni od malja ili
Piccilijeve peći, morali su ove godine posjećivati
»školu«. Učio Ih je neki stari učitelj iz Srijema na
čistini kod bajera, a Nazif mu pomagao.
Kasnije, kad je Wiener poveo kampanju gajenja
dudovih svilaca, vodio je Nazif grupu djece u Jasenovac
ili u okolinu logora na branje dudova lista.
S grupom polazio je uvijek jedan isti stražar, Nazifov
zemljak, s kojim se brbljavi Nazif ubrzo sprijateljio.
Jednom, bilo je to negdje sredinom augusta, kad
se grupa kretala uz Savu prema Košutarici, pokaže
Nazif stražaru kućicu na drugoj obali Save udaljenu
od nje kojih 500 metara.
— Tamo — reče nehajno Nazif — sakrio sam
sto tisuća kuna. Našao sam ih u džepu nekog Židova,
koji je umlaćen u Gradini. Dobra para.
— Ma Isusa ti!
— Tako mi Muhameda!
— A znaš li sigurno, da su pare još tamo?
— Kako ne bih znao; sakrio sam ih na sigurnom
mjestu. Uostalom vidjet ćeš. Reći ću kuriru Stipi,
pa ćemo nas dvojica otići tamo i podijeliti pare.
— Ma boga ti! Podijelit ćeš pare sa Stipom?
- Alaha mi, podijelit ću pare.
— A bi li sa mnom?
— Bih, ali ti ne znaš plivati.
— Kako ne bih znao! Znam, brate Nazif e, samo
ne najbolje. Ako bi ti plivao uža me, ne bi bilo
teško.
— Dobro, ako hoćeš, pođimo.
Svukoše se i ostaviše odijela i stražarevu pušku
djeci na čuvanje pa zaplivaše, Nazif elegantnim
crowlom, a stražar psecjim stilom, prema zlatnom
mamcu, usamljenoj kućici oko pola kilometra udaljenoj
od druge obale. Iza kućice sakrivala je u sebi
gusta hrastova šuma debeli hlad.
Nazif izvuče umornog stražara na drugu obalu,
pa se uputiše šutke prema kućici. Stražara je već
rashladila Sava, pekla ga je pomisao na ostavljenu
pušku prijeko, a šuma iza kućice učinila mu se
sumnjivom. Poče se česati po mokroj kosi i oklijevajući
primijeti:
— Da se vratimo, Nazif e?
- Ma ne budali; nemamo više ni trista metara,
i novac je naš. Sto tisuća kunića!
No crv sumnje zario se stražaru duboko u srce.
Opre se odlučno:
— Da se vratimo!
Nazif slegne ramenima i okrene se mirno:
— Dobro, vratimo se.
Na obali izjavi Nazif:
— Uđi, a ja ću odavde skočiti u vodu.
Lakovjerni stražar spusti se niz strmu obalu već
posve umiren Nazifovom hladnokrvnošću i spre- mnošću da se vrati. Uđe u Savu i grčevito zapliva
put druge obale udarajući žestoko rukama i nogama
po vodi.
Okrete ga Nazifov glas:
— Zdravo, Martine, pozdravi mi Brkljačića, poglavnika
i Adem-agu Mešića. Neka ti je selam! Poklanjam
ti moje odijelo. Ja odoh sam po pare,
kupit ću novo.
I mirnim korakom uputi se gol prema kućici na
rubu šume.
Stražar je polumrtav i pun vode stigao na drugu
obalu Save. Dugo je trebalo, dok se odlučio da se
s djecom vrati u logor i da ispriča Cividiniju, kako
ga je Kerempuh Nazif namagarčio.
Dva dana prije moga polaska kući pobjegla su
mi četiri košarača i sjekirom teško ranila jednog
stražara. Drugom stražaru oteše pušku i raniše ga
na bijegu u nogu. Te noći nisam spavao. Očekivao
sam cijelu noć, da će doći po mene i odvesti me
Brkljačiću ili Cividiniju. Grupnik je bio odgovoran
za bijeg svojih štićenika. Jamčio je za njih
glavom.
Čekao sam do sutra u podne, kad je stigao kurir
i samilosno mi poruči:
— Grupniče, zapovjednik te zove.
Otrčao sam do Brane i zamolio ga, da organizira
dopremu hrane u zvonaru, jer nema sumnje, da
moj put preko Brkljačića vodi tamo.
Brkljačić me je primio ljubazno. O bijegu košarača
nije spomenuo ni riječi; govorio je o posve
indiferentnim stvarima, a pozvao me zapravo za to,
da mi objavi, kako ću sutra biti pušten kući,
Bio sam pijan od sreće, kad sam izlazio iz omrznute
zgrade zapovjedništva, koju sam poput ostalih
logoraša, zaobilazio u širokom krugu. Kod
zgrade upravne pisarne Čekao me nestrpljivo Brana.
Čim je ugledao moje sretno lice, znao je, o čemu
se radi. Poletio je prema meni i zagrlio me.
— Ideš kući, znao sam. Uvijek sam govorio, da
ćeš nas ostaviti.
Lice mi se odjednom smrklo. U svojoj sreći mislio
sam samo na sebe. Zaboravio sam, da iza mene
ostaje preko dvije hiljade logoraša, od kojih većina
sigurno ne će biti moje sreće. Da, većina će
ostati ovdje, u ovom paklu, krematoriju, klaonici,
živoj grobnici, najvećem gradu Hrvatske, velegradu
mrtvih, gdje hodaju još samo živi mrtvaci,
od kojih će slijedećih mjeseci, mjeseci obračuna,
krvavog i nepoštednog, samo rijetki uskrsnuti. Lice
mi se smrklo, a u srce mi se uvukla gorka, pregorka
tuga. Zar ne bi bilo časnije ostati među
njima, među braćom, koja su samnom dijelila i
dobro i zlo, koja su me voljela, i koju sam ja volio?
Da se zajedno borimo goloruki protiv moderno naoružanih
kanibala, u čijem je rječniku skrupula
nepoznata riječ, pa da zajednički iznesemo ili najveću
pobjedu, ili da svi poginemo pokošeni mitraljeskom
vatrom.
Istina, ja ću se na .slobodi boriti za živote dragocjenih
ljudi, čiju bismo odsutnost u novoj sredini
teško osjetili, ali što onda, ako ne uspijem?
Što onda, ako bas najdragocjeniji životi zaglave u
blatu ove omražene zemlje ? Osjećat ću se uvijek
dužnikom njihovim, i slast slobode ne će biti tako
slatka, kakva mi se sada čini.
Mučen teškim mislima, napola odsutan, prolazio
sam predzadnji put poznatim stazama logora. Sretao
sam drugove, prijatelje, primao narudžbe, dijelio
obećanja, nudio cigarete, što su mi isti dan stigle
u paketu. Ante mi povjerava dužnost, da po- zdravim i utješim curu mu Aninku, najdraži strop
na svijetu, koja je za čitavo dugo vrijeme njegova
logorovanja vjerno mislila na njega.
Za svoga grupničkog nasljednika imenovao sam
Branu i unio promjenu u »knjigu dnevnih prijavaka
«.
Uveo sam Branu u dužnost i predao mu svoju
sobicu u obrnutom domu, urara Izaka i malog, divnog
Koniga. Navečer sastali smo se, kao obično,
s Milom i Mitrom i prošli uobičajeni krug po logoru,
skoro bez riječi, puni misli. Priključili su nam
se Stevo i Đuro. Posjetili smo Slobodana u vrtu i
gledali krvav zalaz -sunca. Posljednji u Jasenovcu.
Poslije večere ostali smo Brana i ja sami. Razgovarali
smo cijelu noć. Samo pred jutro malo smo
zadrijemali. Sutradan bila je nedjelja. Skinuo sam
sa zida nad klupom Doričinu sliku, uokvirenu u
crno oličeno jasenovo drvo, i stavio je u kovčeg.
Pomno sam upakovao i Nečiporenkov cigarluk,
Ajanovićevu izrezbarenu drvenu kutiju za cigarete,
Antina magarčića, ispečena u njegovoj keramičkoj
peći, te akvarelima izrađen program kazališta
i orkestra »Ćelo«, što su ga potpisali svi članovi.
- Grupniče, očekuješ se u deset sati pred zapovjedništvom
sa svim svojim stvarima.
Kucnuo je čas, zamamljiv, težak. Prati me rulja
logoraša do zapovjedništva, gdje već čeka vodnik
Mato Horvat, podmukli bačvar iz ekonomije, mračnog
i zloslutnog lica, koji će me otpratiti u Zagreb,
u zatvor u Đorđićevoj ulici. S njime su Dinko,
golijat i desetnik postolarije, te opskrbnik ustaške
bolnice Janko. I oni odlaze kućama. Tamo stoje i
moji najintimniji drugovi i prijatelji na čelu sa
Branom.
Ljubim se sa svima, stežemo čvrsto ruke i jecamo:
— Do viđenja! Do skorog viđenja!
Prešli smo kapiju tešku i neprijateljsku. Vodnik
Mato hoda pred nama. Okrećem se i mašem rukom.
Iza vrata stoje u gustoj skupini ljudi, s kojima
sam proživio čitav jedan život. Život neobično
dug i težak. Stoje uprtih pogleda u prašinu, što se
diže za našim petama, i domahuju rupčićima i kapama.
Pred kapijom stoje dva stražara i pjevaju
surovim glasovima surove.ustaške pjesme.
Okrenuo sam se i zagledao u toranj župne crkve
u Jasenovcu. Suze su mi neprimjetno navrle na
oči, i dugo ih nisam mogao zaustaviti. Na tornju
župne crkve u Jasenovcu tuklo je podne.
Započeto u Beču, nastavljeno u Zagrebu, završeno
u Borovu u jesen 1945.

Na vrh Go down

Komentar   Sponsored content

Na vrh Go down

Stranica 2/2 Previous  1, 2

Vidi prethodnu temu Vidi sljedeću temu Na vrh


 
Permissions in this forum:
Ne možete odgovoriti na teme ili komentare u ovom forumu