Traži
 
 

Display results as :
 


Rechercher Advanced Search


Grad Mrtvih Jasenovac 1943

Stranica 1/2 1, 2  Next

Vidi prethodnu temu Vidi sljedeću temu Go down

20100108

Komentar 

Grad Mrtvih Jasenovac 1943




Grad Mrtvih Jasenovac 1943


UVOD
Pokušao sam u ovoj knjizi iznijeti niz doživljaja
i impresija iz jedne ustanove u Hrvatskoj za vrijeme
kratke, ali po zločinima i nedjelima beskrajno
duge periode, u kojoj su tadašnji vlastodršci iz
neusporedivog cinizma prozvali našu napaćenu i u
historiji često popljuvanu zemlju »nezavisnom državom
Hrvatskom«.
Doživljaji obuhvaćaju relativno »mirno« vrijeme
jasenovačkog logorovanja od oktobra 1942. do oktobra
1943. U redovima ove knjige nema izmišljenih
lica ni izmišljenih događaja. Sve je kruta stvarnost,
koja je mogla samo izgubiti od svoje pregnantnosti
zbog činjenice, što sam se kod pisanja morao osloniti
isključivo na sjećanje, jer, prirodno, u logoru
nisam mogao voditi nikakvih bilježaka.
Osim toga, knjiga ne obiluje statističkim podacima.
Dokumentarne spise o ovoj nacionalnoj sramoti,
koja se u ustaškoj terminologiji zvala koncentracionim
ili, još ciničnije, radnim logorom, izdat
će bez sumnje mnogi publicisti, u prvom redu Komisija
za istraživanje ratnih zločina.
Moja je jedino želja, da sebi i malobrojnim na
životu preostalim drugovima sačuvam pisanu
uspomenu na panične i sramne dane, koje smo provodili
iza žice jedne od najstrašnijih ustanova ove
vrste na svijetu - - u konclogoru u Jasenovcu.
U nekada mirnome slavonskom selu uz Savu,
utonulu zimi u gusto blato, ljeti u neprobojnu prašinu,
počela je godine 1941. odjekivati ustaška
čizma i dijaboličnim metodama uspjela iz ove
mirne_slavonske idile stvoriti najveći grad Hrvatske.
Jer, u plodnoj toj zemlji leži preko 800.000
leševa nevinih žrtava, koje su položile svoje živote
umirući kao stoka, vezanih ruku. Većinom udarcem
željeznog malja po glavi ili živi spaljeni u kružnim
pećima ciglane, dok su samo rijetki doživjeli čast
da budu nožem zaklani poput ovaca, a samo izuzetno
mogli su se robijaši toga pakla na zemlji pohvaliti
smrtonosnim metkom iz ustaškog pištolja.
Maks Luburić, Ljubo Miloš, Ivica Matković, Filipović-
Majstorović, Matijević, Piccili, Maričić,
Kordić, pop Brčkalo, Ivica Brkljačić imena su zlikovaca
pored čitave plejade pomagača, koji su
vršili strašne eksekucije. Njihova lista bit će velika,
a po djelima, što su ih počinili, bit će im
imena besmrtna u analima najzvjerskijeg kriminala.
Moramo im imena dobro upamtiti i moramo- upoznati
njihova strašna nedjela, da bismo u budućnosti
mogli u zametku ugušiti svaku i najmanju
klicu, koja bi mogla da se razvije u monstruozni
zločinački fenomen, što ga ovdje nastojim da
prikažem.

Ovu knjigu posvećujem uspomeni divnog druga
i prijatelja Branislava-Brane Konića, suca iz Srijemske
Mitrovice, s kojim sam u logoru proveo
gotovo sve časove u radu i odmoru.
Vidim još i danas u duhu tvoju vitku pojavu i
prosjedu kosu, iako si tada jedva prevalio tridesetu
godinu života. Čujem još uvijek tvoj umirujući
smijeh i borbene, optimistične riječi, kojima
si nas malodušne redovno bodrio. Čujem zvuk
tvoje violine, koja nas je budila iz preteške depresije
i učinila, da na čas zaboravimo teške lance,
što su nam sapinjali noge, i one, što su nam nastojali
slomiti duh. Vidim te, kako posjećuješ bolesne
drugove, kako dijeliš hranu iz svojih paketa,
koje ti je tvoja stara majka neumorno i otkidajući
od svojih usta redovno slala. Osjećam na ustima
poljubac, kojim smo se oprostili na mom odlasku
iz logora, ruku, koja me je čvrsto zagrlila. Vidim
te, kako mi mašeš rukom, ostajući u paklu, koji
te je kasnije stavio na sramne muke i konačno ti
prebacio omču oko vrata.
Brano, divni druže, nezaboravni prijatelju!
Podižem ovaj skromni spomenik uspomeni na tvoj
herojski život i na mučeničku smrt, koju su ti
priredile ustaške hijene 21. septembra 1944. Mi svi
znamo, da tvoj mladi život nije bio uzaludan, jer
tebi i nebrojenim i neznanim drugovima zahvaljujemo
naš današnji život. Jer bez vas naš život
danas i ne bi bio život.
Posvećujem ovu knjigu i uspomeni prijatelja
Marka Lorschyja, sekretara Financijske direkcije
u Zagrebu, od kojeg se u miru godinama nisam
odvajao, i koji je zajedno sa mnom nastupio i
trnoviti put u Jasenovac, gdje je nakon nepuna
dva mjeseca pao pogođen teškim maljem ustaških
krvnika.


Admin: komentar modifikovan dana: Fri Jan 08, 2010 1:29 pm; prepravljeno ukupno 2 puta
avatar
Istorija Jugoslavije
Admin

Anzahl der Beiträge : 417
Anmeldedatum : 2009-08-13

http://istorija-jugoslavije.online-talk.net

Na vrh Go down

- Similar topics
Share this post on: diggdeliciousredditstumbleuponslashdotyahoogooglelive

Grad Mrtvih Jasenovac 1943 :: Komentari

avatar

Komentar on Fri Jan 08, 2010 1:23 pm  Istorija Jugoslavije

S TRGA KULINA BANA NA SAVSKU CESTU

Konačno, nakon puna dva mjeseca istrage, napuštam
šesticu, u kojoj sam se već udomaćio. Poslije
dva mjeseca potpune tame izlazim na sunce,
što tako raskošno sja nad bjelinom Umjetničkog
paviljona, koji je, s dodatkom od tri minareta,
pretvoren u džamiju.
Ostavljam za sobom niz slika od preko stotinu
ljudi, koji su se izmjenjivali u ćeliji, i s kojima
sam dijelio kruh, slaninu, luk i cigarete. Defiliraju
mi fatamorganski pred očima, dok sam hodnikom
prolazio na dvorište. Koga sve nije bilo u mojoj
ćeliji! Tko li sve nije kroz nju prolazio zadržavajući
se dulje ili kraće vrijeme! Sjećam ih se
svih: i malog maturanta, Istranina, koji je upao
u ćeliju jedno jutro posve izmrcvaren i obliven
krvlju, razbijene glave i iščupanih noktiju, pa veselog
partizana Stjepana, koji nam je vedro i sa
žarom u očima pripovijedao o partizanskim borbama
u Gorskom Kotaru, Lici i Istri te o ustaškoj
istrazi na svim katovima zlokobne zgrade na
trgu Kulina bana.
Ugurali ga jedne večeri u šesticu iz pokrajnje
samice, gdje je ležao tri mjeseca, više mrtav nego
živ, mučen mukama, koje je samo ustaški mozak
mogao izmisliti. Ušao je u ćeliju samo u gaćama
i krvavoj košulji. U ruci je nosio cipele bez vezica,
a na čupavoj glavi kočio se elegantni »Borsalino
«.- Je li dozvoljeno, gospodo i drugovi? - - upitao
je šeretskim glasom i izvalio se pored mene
na dasku.
I od toga dana, pa sve do svog odlaska iz ćelije,
hranio nas je prskavim humorom i neiscrpnom životnom
energijom.
Prolaze ljudi i polako se gube s mog horizonta.
Tu je i onaj nesretni postolar iz I. rajona sav
krvav i unakažen, bespomoćan i jadan, utučen
zbog svoje slabosti, koja ga je natjerala, da povuče
sa sobom u zatvor tolike drugove.
I pacifist Štef je tu, inteligentan seljak iz Turopolja,
koji nam je držao duga predavanja o nauci
braće Radića i koji je željno čekao na podrumskom
prozorčiću, ne će li odnekud ugledati suknju
svoje Barice, koja ga već od prvog dana »nezavisne
« uporno traži i nalazi po svim zatvorima
»države«. Da, da, našla ga je i tu i donijela mu čitavu
košaru kruha, maslaca, sira, voća, cigareta.
Ona se nije bojala nikakvih stražara i nikakve
askerice. Ona je prodirala sve zapreke i redovno
dopirala do svoga životnog druga.
Defiliraju u dugim redovima željezničari i radnici
električne centrale, đaci i profesori, obrtnici i
činovnici, liječnici, ustaše, koji su ubacivani kao
»uho« u našu ćeliju, i domobrani. Bilo je i svećenika,
i industrijalaca, i Židova, i slobodnih zidara.
Put mi presijeca nečija debela pesnica.
- Smrt fašizmu sloboda narodu! - dočekuje
me crveno, pijano lice moga mučitelja, »referenta
« i ustaškog zastavnika Kambera.
— Kuda, druže? pitaju sarkastična usta i
rastežu se u podmukli smijeh.
Na kraju hodnika susrećem još dvojicu: skojevca
Aliju i trgovačkog pomoćnika Tomislava,
koji je uhvaćen »na vezi« neposredno pred svoj
odlazak u partizane. Lica su im blijeda, voštana,
obrasla tankom, mladenačkom bradom. Žvaču
breskve i nude meni.
Konačno, poslije formalnosti kod uzničara, penjemo
se u »Maricu«. Tamo već sjedi neka mlada
Židovka, žuta lica, razderanoga desnog uha.
— Gadovi ustaški! — škrguće zubima mlada
djevojka. — Za sretan put svukli su me ti zlikovci
i utisnuli mi otraga pečat svoje odvratne ustanove.
Eno ih tamo. Gledajte, kako se smiju. —
Ma kakvi su to ljudi — jadikuje djevojka — koji
toliko uživaju u tuđoj nesreći? Ne mogu nikako
shvatiti, da su ti ljudi bili nekada nedužna djeca,
rođena od žene u mukama.
U glavi mi se vrtjelo od nenaviknutog svijetla,
osjetio sam slabost u nogama. Bio je 1. oktobra,
okupan toplim jesenjim suncem. Grad je zamorio.
Građani su užurbano hodali ulicama i bojažljivo
pogledavali na »Maricu«, koja je nečujno puzila
putem u Savsku cestu.
Tamo nas je dočekao suludi Hansi, pijani degenerik
i propali veterinar. Objesili nam tablice
s brojevima oko vrata i slikali nas u tri poze. Zatim
su nam uzeli otiske prstiju.
Nakon svršene procedure strpali su Aliju, Tomislava
i mene u neku samicu na prvome katu.

Admin: komentar modifikovan dana: Fri Jan 08, 2010 1:29 pm; prepravljeno ukupno 1 puta

Na vrh Go down

avatar

Komentar on Fri Jan 08, 2010 1:28 pm  Istorija Jugoslavije

SAVSKA CESTA

Sobica, u usporedbi s onom podrumskom šesticom
na trgu Kulina bana, prijazna. Prozor je doduše
iznutra proviđen željeznim rešetkama, a spo-
Ija koso položenim drvenim kapcima, ali ipak
ulazi svijetlo. Danas je čak i sunčan dan, i sunčani
traci prodiru kroz pukotine na kapcima te
se odrazuju na podu i suprotnim vratima. Naša
lica sablasno se bjelasaju na suncu.
Kroz pukotine može se satima gledati na uski
horizont, koji nam otkriva kaznioničko dvorište,
a svršava zidom i zidanim izvidnicama, na kojima
stražare ustaše s mitraljezima. Nad zidom
teče žica nabijena električnom strujom visokog
napona.
Na dvorištu, u krugu, kreću se zatvorenici. Kat
po kat. Dvojica po dvojica, u dovoljnoj udaljenosti
od druge dvojice. Šeću nijemi, blijedi i punim
grudima udišu zrak. Šetnjom upravljaju
ustaški stražari naoružani do zuba.
Eno i Marka. Neobično je blijed. Hoda i puši
cigaretu. Obučen je u sportsko odijelo s »pumpericama
«. Spremio se, dakle, za logorovanje. Jadnik!
Zašto li on šeće? On im bar nije ništa skrivio. O
njemu oni ne znaju ništa. On je slučajno uhvaćen
u mome stanu, gdje je ručao. Ipak, ipak, on je Židov,
a to je skoro najveći grijeh. On se usudio roditi
se u židovskoj porodici, a ta okolnost je do-
voljan razlog za naše »ideologe«, da mu obuku
robijaško, ako već ne mrtvačko odijelo.
Ne, Marko im nije ništa skrivio, ali oni su
znali, da je on pošten čovjek od glave do pete, da
je siromašan i inteligentan, da je kruh svoj zarađivao
teškim i poštenim radom te da posjeduje
zdrav razum, koji je čvrsto vjerovao u pobjedu
pravde i istine. A čovjek s ovakvim duševnim opterećenjem,
naravno, nije mogao nikada postati
pozitivnim članom »novog društva«, koje su ovi
luđaci i degenerici nožem i mržnjom mislili
stvoriti.
Otvaraju se vrata ćelije uz tradicionalni zveket
ključarevih svežnjeva ključeva.
— Šetnja!
Sunce i zrak umalo što me nisu pokosili. Nakon
60 dana podrumske tame i gnjile atmosfere opet
zraka u neograničenim količinama. Opet sunca!
Hodao sam klecavih koljena i vratio se u ćeliju
potpuno fizički iscrpljen.
U podne pojeo sam vodeni grah s velikim tekom
i zapalio posljednju cigaretu.
Po podne donijeli su Tomislavu i meni hranu i
cigarete. Ja sam dobio i dvije krasne fotografije
moje Dorice, koja je jučer navršila šestu godinu
života. Gledao sam ih cijelo popodne iz svih mogućih
perspektiva. Tomislav je dobio skifaško
odijelo i gojzerice. One iste, koje su trebale da ga
prate u šumu. Spremali su ga, dakle, za logor. Ja
na logor nisam ni mislio. Očekivao sam pouzdano,
da će me žena i prijatelji iščupati iz zatvora, i sanjao
o slobodnoj budućnosti. Alija nije dobio paketa.
On nema nikoga u Zagrebu. Njega su amo
dovukli čak iz Ljubuškoga. No hrane je bilo dosta
za svu trojicu. Alija je sa zadovoljstvom Iju-Tomo
i ja pušili, Alija je potpuno krivim glasom
pjevušio Internacionalu. Nije imao sluha, i to je
bila jedina melodija, što ju je kako-tako znao savladati.
Ja sam ga na nesreću naučio još i španjolsku
republikansku himnu. Nije ju nikako
htio zaboraviti i uporno je i bez prekida gunđao,
sve dok nismo umorni od zraka i bogatih utisaka
čvrsto zaspali tvrdim snom na još tvrđim »pričnama
«.
Sutradan su nas prebacili u drugu, prostranu
ćeliju na drugom katu, gdje je već bilo oko 15
stanovnika, među njima i moja nepoznata veza
iz Nove Gradiške. Maturant Milo je, mladi dugajlija.
Prethodno je Alija imao razgovor sa starim svojim
amidžom, koji je došao amo iz dalekoga Ljubuškoga,
da ohrabri sinovca. Bio je i kod »referenta
« i saznao, da je Alija dobio svega godinu
dana Jasenovca, gdje će, međutim, ostati samo tri
mjeseca i onda sigurno biti pomilovan. Donio mu
je i slatkoga hercegovačkoga grožđa i smokava.
S novim društvom ubrzo smo se srodili, iako su
tamo bila i dva ustaška žutokljunca, koji sjede
već šest mjeseci radi kriminala.
Igraju se karte, šah, pripovijedaju priče i vicevi,
šapuću se planovi, određuju se dežurstva za
čišćenje ćelija i za »kiblanje*«. Premda ovo »kiblanje
« normalno ne predstavlja nikakvo naročito zadovoljstvo,
u zatvorskoj realnosti ono je dragocjena
životna promjena i dobitak od deset minuta
zraka, makar i zahodskog.

Savska cesta bila je zatvor, odskočna daska, s
koje se odlazilo ili na slobodu, ili na strijeljanje u
Maksimir, ili u logore u Jasenovac i Staru Gradišku.
Druge mogućnosti bile su samo izuzetne.
Svaka ćelija notirala je kao po dogovoru sve
promjene u frekvenciji zatvorenika. Na vratima
bila je nožem urezana tablica s ovim glavama:
IME I PREZIME
Datum o d l a s k a
logor Maksimir sloboda
Treća kolona veoma se malo upotrebljavala,
dok su se ostale dvije međusobno natjecale u duljini.
Znalo se: ako ključar po danu prozove ime zatvorenika
uz napomenu, da pokupi sve svoje
stvari, moglo se skoro sa sigurnošću računati, da
polazi na slobodu. Odlazak bez stvari bila je sigurna
likvidacija i dešavao se obično noću. Po nesretnikove
stvari .dolazio bi ključar tek sutradan.
Najceremonioznije bilo je prozivanje za logore.
Ključar bi ulazio u ćeliju oko četiri sata ujutro
s popisom u ruci i prozivao logoraše. Ti su se morali
za deset minuta spremiti za polazak sa svima
svojim jadnim stvarima i oprostiti se od drugova,
koji ostaju.
Ispraćaj je uvijek bio do krajnosti emotivan,
obično mučaljiv i kondenziran u čvrstom stisku
ruke.
Preostali članovi zajednice odmah bi notirali
promjenu i sa zebnjom očekivali promjenu vlastitog
položaja.Nakon nepunih 14 dana dobio sam konačno razgovor
sa ženom, no govoriti nismo mogli. Na rastanku
utisnula mi je u ruku ceduljicu, na kojoj
mi javlja, da je krvavi Didi Kvaternik smijenjen,
i da će do mojeg oslobođenja doći idućih dana.
Dva dana kasnije prozvao me je ključar zajedno
s Alijom i Tomislavom u četiri sata ujutro.
Logor!
Spremili smo se bez riječi i oprostili šutke od
drugova te izašli u polurasvijetljeni hodnik, na
dnu kojega su se otvorila željezna vrata. Transport
nije bio velik: deset ljudi. Među njima Marko,
koji me je čvrsto zagrlio, i profesor Safvet, kome
su par dana prije stavili u bolnici na Rebru
pneumotoraks. Drhtao je od groznice i strastveno
uvlačio dim cigarete. Meni su predali ovelik kofer,
u kome je bilo rublja, gojzerice i raznih drugih
rekvizita potrebnih za logorovanje.

Na vrh Go down

avatar

Komentar on Fri Jan 08, 2010 1:34 pm  Istorija Jugoslavije

JASENOVAC - PRVI UTISCI

Vlak je pošao prije zore. Gomila putnika znatiželjno
je i samilosno gledala našu grupicu, dobro
čuvanu naoružanim ustašama.
Smjestili su nas u dva kupeja. Razgovaram s
Markom, izmjenjujemo misli i poglede na nastalu
situaciju. Čitamo novine i kujemo planove. On je,
kao obično, optimist.
U novinama čitamo članak o Jasenovcu. »Jase-,
novac nije sanatorij, ali nije ni mučilište.« Jasenovac
je, po tome članku, radni logor. Svi logoraši
rade, po mogućnosti u svojoj struci. Polje rada je
široko. U logoru ima nekoliko industrija, a i svi
su obrti zastupljeni, pored toga velika ekonomija.
Tamo se izrađuje cigla, prerađuje drvo, koža, proizvodi
se sir i suhomesnata robe, radi se na melioraciji
tla, grade se razne industrijske, stambene,
kancelarijske i gospodarske zgrade, nasip na Savi
i t. d. Napravljen je veličanstven plan, koji bi
trebao Jasenovac pretvoriti u pravi industrijski
kombinat. Naravno, pravi cilj izrade toga megalomanskog
plana bio je samo taj, da bi se mogao u
»promičbene« svrhe izložiti na velesajmu u Zagrebačkom
Zboru. Dužnost izgradnje Jasenovca
imaju logoraši, koji će na taj način ispraviti svoje
»zločine« učinjene prema domovini. Jasenovac je
ujedno i politička škola, koja iskreno želi da »političke
zatočenike« izliječi od svih otrovnih političkih
pogleda i ideologija i da ih vrati u javni život, te ih tako učini korisnim članovima društva
i dostojnim sinovima domovine. Židovi ostaju u
logoru do kraja rata. To je samo privremena izolacija,
neobično potrebna, jer bi Židovi na slobodi
imali prilike da nastave svoj razorni rad udruženi
s neprijateljima Hrvatstva. Ovo je, uostalom, prvi
put, da Židovi rade na korist Hrvata i Hrvatstva.
Dakako, prisilno. Čak su i Cigani u Jasenovcu
konačno privedeni konstruktivnom radu na korist
društva. Prvi put u svojoj legendarnoj nomadskoj
historiji.
Naravno, u logoru vlada strogost, ali ne i nečovječnost.
Logoraši imaju zdrave nastambe, dovoljno
hrane, dobru odjeću i obuću, najhigijenskije
ustanove na raspoloženju, liječničku njegu. I kulturne
potrebe logoraša ne ostaju nezadovoljene.
Održavaju se razna predavanja, kinopredstave, kazališne
predstave, koncerti.
Sve se to uglavnom slagalo s pričanjem nekoga
mladog vrtlara s Pantovčaka, koji je nakon šestmjesečnog
zatočenja u Jasenovcu pušten na slobodu.
Put na slobodu vodio je kroz našu šesticu
na trgu Kulina bana. Bio je sjajno ishranjen, opaljen
od sunca, obučen u posve novo sportsko odijelo.
To je dobio na polasku iz logora. Njegovo
pričanje slagalo se skoro u potpunosti s člankom
»Hrvatskog naroda«, tek je u pogledu Cigana naš
vrtlar imao odvojeno mišljenje. Negdje se ipak
mora i protusloviti, inače ne bi izgledalo vjerojatno,
zar ne? Cigani su, po njegovim navodima,
odlazili na najteži posao, gradili su nasip na Savi.
i svaki je dan po nekoliko Cigana ostavljalo na
nasipu svoje kosti. Cigani će sigurno biti, po
njegovu mišljenju, istrijebljeni, ali ostali logoraši
mogu za integritet svoga tijela biti potpuno sigurni.
Upoznali smo po zatvorima cinizam ustaša i ne
bismo vjerovali članku, ali evo, ovdje je živi svjedok,
koji dolazi iz Jasenovca, drug, koga su za
vrijeme istrage isto tako živinski tukli i mučili
kao i nas. Zašto mu, dakle, ne bismo vjerovali?
Tek, zašto je on u našoj ćeliji ostao punih četrnaest
dana i zašto je iz nje dva cijela popodneva
izbivao i vraćao se navečer s novinama, pun cigareta
i s bocom rakije?
Promiče nam pred očima jesenji slavonski pejzaž.
Sela, polja, potoci, šume. Kakav je krasan
osjećaj putovati željeznicom, makar i pod ovakvim
okolnostima.
Jasenovac.
Obična željeznička stanica, kao i sve druge na
pruzi, a toliki nimbus oko nje!
Silazimo i polazimo uz željezničku prugu prema
logoru. Na putu podijeljene su nam odluke.
Internacija između 6 mjeseci i tri godine. Broje se
na prste odsluženi mjeseci i odbijaju se od dobivene
kazne. Neki imaju izdržati u logoru još svega
tri mjeseca, neki 10 mjeseci. To će se već moći izdržati.
S lakoćom!
Nikome nije palo na pamet, da nitko od nas još
nije sreo otpuštenog logoraša, osim onoga nesretnog
vrtlara iz šestice, a logor postoji već preko
godinu dana.
U blizini logora naslagana je velika hrpa željezničkih
pragova. Na jednome napisano Je ugljenom:
LASCIATE OGNI SPERANZA VOI CH' ENTRATE
Dakle, pakao! Ubrzo smo ga vidjeli vlastitim očima. Ubrzo
smo progledali i shvatili sav besramni cinizam
ustaške propagande i bestijalnost njezina postupka.
Dostigla nas je grupa čarkara s askericama na
ramenima.
— Jeste li čifuti ? - - upita nas jedan.
— Nismo, nego Hrvati.
— A, majku vam komunističku — zaori ustaški
glas, i već je kiša udaraca od kundaka padala
po našim glavama i leđima.
Neki crni mladac od kojih 16 godina, blistavih
očiju, približi se Safvetu.
— Odakle si ti ? - - upita.
— Ja sam Bosanac - - odgovara Safvet.
— Pravoslavac ?.
— Ne, musliman.
— Ah tako, kurvin sine, Bosnu sramotiš? Zaklati
bi te trebalo, čuješ li? Zaklati. -- I nož mu je
već zablistao u rukama.
Međutim, umiješala se naša straža i obranila
Safveta. Dobio je samo udarac nogom u trbuh, kad
se instinktivno sagnuo, da izbjegne perverznoj želji
našega budućega gospodara.
Evo nas pred kapijom. Na njoj se koči natpis
USTAŠKA OBRANA.
Čekamo neko vrijeme pred kapijom, pred kojom
stoji dvostruka straža i jedan stariji čovjek, očigledno
Židov, u zelenoj livreji obrubljenoj zlatnim
gajtanima i s crvenom portirskom kapom na glavi
s natpisom PORTIR. Bio je to neki advokat.iz provincije,
a postavljen tako maskiran tamo, da zadovolji
potrebu za »duhovitošću« gospodara naših
života, koji su uživali u tome, da ponizuju logoraše
do beskraja
Na putu podigla se silna prašina, kao da kakav
rekordoman tjera auto vrtoglavom brzinom. Iz prašine
je međutim izronilo nekoliko neobrijanih lica
logoraša u nevjerojatnim dronjcima. Bili su upregnuti
u kola, a vitlao ih je bjesomučno s bičem u
ruci neki čudni čovjek sa šubarom na glavi.
Bila je to kolona čistača sa svojim »grupnikom«,
kažnjenim ustašom Mirkom, koji je oko ruke nosio
ciničnu devizu RED, RAD I STEGA.
Iza kapije dočekao je kolonu dežurni »častnik«
i opleo Mirka, u znak pozdrava, batinom po plećima.
Mirko se servilno smješkao i skinuo kapu
duboko se klanjajući. Zatim je opet počeo bičevati
svoju dijaboličnu zapregu, koja se u galopu izgubila
s našeg horizonta.
Konačno ulazimo i mi, potpuno obeshrabreni viđenim
i doživljenim prizorima, u možda najsramniju
instituciju, što ju je ikada ljudski zločinački
nagon izmislio, u »radni« logor Jasenovac. Ulazimo
uvjereni, da iz toga pakla nema izlaza.
Čini .mi se, da negdje u zraku visi transparent
s besramnom tvrdnjom: »Jasenovac nije sanatorij,
ali nije ni mučilište«. Ali ne, to je samo halucinacija
praćena sfernim smijehom nevidljivih đavoljih
bića, rođena u bujici moje uzavrele krvi i u
kloaki popljuvanoga ljudskog dostojanstva.

Na vrh Go down

avatar

Komentar on Fri Jan 08, 2010 1:42 pm  Istorija Jugoslavije

LOGOR III C

Poredali su nas pred zgradom zapovjedništva,
neuglednom, bijelo okrečenom jednokatnicom, pred
kojom je stajao nervčik od kojih trideset godina, u
uniformi ustaškog satnika. U rukama je gužvao
odluke UNS-a* i gledao u našu grupicu tvrdim
čeličnim očima. Usta su mu bila iskrivljena konvulzivmm
trzajima, koji ga nikako nisu napuštali.
Kretnje nervozne, prenadražene.
Po dvorištu vrtjeli su se logoraši u jadnim dronjcima
i prestrašenih očiju skidali pred ustašom kape
klanjajući se duboko prema zemlji. On ih nije udostojio
ni jednim pogledom; ni jednom kretnjom nije
pokazivao, da je vidio te preplašene ljude.
Dopro mi je do uha šapat pun jeze:
- Satnik Matković. Ivica Matković, zapovjednik
logora.
Na usnama zatitralo mu je moje ime. Moja odluka
bila je dakle prva na redu. Odazvao sam se.
Pogledao me hladnim, gotovo odsutnim pogledom.
Glas mu je bio tih, ali rezak i neobično razgovijetan.
I postao je još razgovjetriiji:
- Nasip, lanci, strogi nadzor! -- glasila je presuda.
Nasip? Sjetio sam se vrtlara s Pantovčaka:
Ustaška nadzorna služba
— Ciganima se određuje najteži posao. Oni grade
nasip na Savi, i svakodnevno ostavlja nekoliko
njih svoje kosti na nasipu.
Kako su ostali prošli, nisam ni čuo. Vidio sam
tek, da je s Matkovićem u zgradu zapovjedništva
otišao i Safvet.
Kasnije sam saznao. Marko je bio određen Slobodanu,
t. j. u logor u užem smislu, neki krojač u
radionicu u Staru Gradišku, dok su preostala sedmorica
određena također na radove na nasipu,
u logor — III c.
Tek nas je Matković napustio, opkolili su nas
neki civili, elegantno obučeni, i počeli nam otimati
stvari. Stvari iz kofera bacali su na jednu
hrpu, prazne kofere na drugu. Sve to odlazi u
ustaško skladište.
Satove, novac i legitimacije predali smo jednom
mladiću crnih, briljantinom dobro natopljenih
kosa i prijatnih crta lica. On je te stvari trpao u
omote i zapisivao na njima imena logoraša. Jedva
je znao pisati, a zvali su ga Jozo.
Džepove smo morali isprazniti i sav sadržaj bacati
u'jedan sanduk.
-— Neka se tkogod ne našali pa da zadrži nož.
Ako se u nekoga nađu nož ili škare, bit će odmah
strijeljan.
Ne, nitko se nije našalio, jer smo već predobro
znali, da je strijeljanje ovdje zabava, svakodnevna
razbibriga, i da bi povod za to mogla biti i kakva
nevinija stvar.
U ruci sam držao Doričine slike i gledao ih dugo.
Nisam se od njih mogao otkinuti.
— Mogu li ovo zadržati?
— Ne možete — odgovorio je Jozo i oteo mi
slike iz ruku. Morali smo predati čak i cigarete.
Zatim su me svukli do gaća. Te su mi ostavili.
S nekog tavana dobacili su mi zelenkastocrne
hlače, skoro posve pojedene od miševa, i kratak
kaputić ciglene boje, bez džepova i bez ijednog
dugmeta. Na prsima bilo je sukno rasječeno i umazano
mrljama osušene krvi. U zamjenu za moje cipele
dobio sam teške opanke napravljene od stare
automobilske gume.
Drugove su slično opremili i onda su nas protjerali
kroz logor na kupanje, šišanje i dezinfekciju.
Koncentrirali su nas na jednoj čistini, gdje je
bilo masirano dvije do tri hiljade seljaka i seljakinja
s djecom iz Crkvenog Beka, nedalekoga srpskog
sela. Oni su ovdje, pod vedrim nebom, od
jučer. Dotjerani su sa stvarima i stokom i čekaju
na odluku svemogućih. Rečeno im je, da će biti
preseljeni u drugi, sigurniji kraj, jer je njihovo selo
tobože ugroženo od partizana. Upravo im se dijeli
prosjački ručak.
Nas su ošišali, skinuli nam prnje, koje smo
upravo zamijenili za naša dobra, građanska odijela.
Stojimo goli na brisanom prostoru i čekamo,
da nam vrate parom raskužena »odijela«.
U međuvremenu počela je padati ledena, jesenja
kiša. Čekali smo i cvokotali zubima na kiši oko
dva sata. dok nam konačno nisu donijeli odjeću,
još mokru od pare. Stigao je eto i Safvet, koga smo
ostavili u zapovjedništvu. On već nosi lance na
nogama, no kako su mu jako kratki, skakuće kao
kos.
Ilovača se na zemlji od kiše već potpuno razmočila,
i Safvet često dodiruje rukama zemlju, da bi
spriječio pad.
I tužno je i smiješno je gledati ga.
— Bio sam na preslušavanju. Dpbio nekoliko
šamara i opomenu, da ih se čuvam. Kako da se čuvam?
Odnijeli su mi ruksak, koji je bio pun bonbona,
keksa i lijekova. Uzeli su mi i cigarete, bez
kojih ne mogu da živim. Molio sam, da mi vrate
bar lijekove. Rekao sam im, da bolujem od tuberkuloze,
i da su mi tek pred par dana stavili pneumotoraks.
Pili su rakiju i prsnuli u smijeh, kao da sam izvalio
kakav vic.
- Ništa, ništa reče jedan. Izvadit će ti
pneumotoraks Bonzo, ako ti bude pozlilo.
— Tko je Bonzo — upitah.
- Naš specijalist za kirurgiju - - odgovori iskrivljenih
ustiju Matković. Upoznat ćeš ga
uskoro.
Izjurili su me zatim udarajući me nogom u stražnjicu.
Na ošišanu glavu vezao je mokar rupčić. U
licu je bio crven, vilice su mu se tresle od groznice.
Stenjući, sjeo je u lokvu vode i procijedio
kroz zube: »Psi!«
Kiša je mlazovima padala.
Na kupanje odagnali sii nas u prljavi, ledeni
ribnjak, koji se prostirao usred logora, i onda su
još Tomislavu,- Aliji i meni okovali u lančari noge i
poslali nas u znameniti logor smrti — III C.
Potpuno promrzli, ušli smo kroz neka improvizirana
vrata u prostor, koji je od ostalog logora bio
ograđen trostrukim redom bodljikave žice.
Spustio se već mrak, i mi smo se, nespretno tapkajući
po raskvašenoj ilovači, sklizali nenavikli
gumenim opancima. Lanci na nogama zlokobno
su zveketali i davali potrebnu muzičku pratnju
neopisivom osjećaju, što se u meni rađao.
U polutami vidio sam nekakvu strehu, posve
nisku, kao onu, pod kojom se u ciglanama suše
cigle, i pod koju možeš ući jedino posve zgrbljen,
skoro četveronoške. Onamo nas je vodio »kurir
upravne pisarne«, partizan s Korduna, krezubi
Stevo.
Na ulazu dočekao nas je redar, nesvršeni filozof
Omer, također s lancima na nogama, s bratom
Hasanom, i uveo nas pod strehu. Tamo je ležalo na
stotine tijela logoraša tijesno pripijenih jedno uz
drugo. Mokra odijela isparivala se neugodnim vonjem.
Omer nas je odveo u svoj dio, i tamo smo
se umorni izvalili na pod posut debelom naslagom
pilovine.
Ambijent, u kome smo se našli, u kolopletu skoro
do ludila izbezumljenih ljudi, nisam kadar ni nabaciti,
a kamoli opisati. Nisam beletrist, pa mi
pero vjerojatno nema dovoljno elastičnosti i boje,
da bi moglo ocrtati kompliciranu sliku, što sam je
ugledao. Međutim, uvjeren sam, da to ne bi bilo
kadro ničije pero reproducirati tako, da čitatelj
dobije ma i približnu sliku raspoloženja, što je
vladalo u tome posve izuzetnom logorskom ambijentu,
u pilovini, po kojoj skaču bilijuni buha, u
sumračnom koloritu oktobarskog neba, pokrivena
sivoljubičastim cumulusima, u nepodnosivom vonju
mjesecima neopranih tjelesa hiljada muškaraca,
koji teško, pod bičem, ropski rade na smrtonosnome
savskom nasipu, mučeni kroničnim proljevima,
u neposrednoj blizini desetine umirućih,
koji stenju ili se raspadaju na očigled nas, uz muziku
perverznih folklornih psovki, koje bujno
cvatu u bogatstvu srpsko-hrvatskih dijalekata i
koje se bez stanke ore po Čitavom krugu logora.
Logora, čije bi ime svaki kulturni građanin evropskog
kontinenta morao dobro zapamtiti: logora
III C.
Alija je grcao kraj mene. Alija nije bio slab.
Nasmiješena lica podnosio je udarce poživinčene
ustaške policije. Nije se bojao smrti. Nisu ga u Zagrebu
mogli impresionirati ni onda, kad su ga
noću, vezanih očiju, vodili u Maksimir i pokazivali
mu, kako sjekirama ubijaju neposlušne skojevce.
Ovdje je Alija plakao, zaronivši glavu u pilovinu,
i zazivao majku.
Ako napišem, da mi samica u podrumu Savske
ceste izgleda kao Kirova spavaonica u poredbi s
nastambom u III C, jer je ova otvorena streha
bila nastamba, nisam napisao ništa.
Omer nam je, kao dobar domaćin, odnekud nabavio
cigaretu. Prepolovili smo je i polovinu stavili
u čibuk. Pušilo nas je šestero. Ni jedan dini
nije otišao u kvar. Zadnje molekule zapaljenog duhana,
one, koje cvrče izgarajući već s drvetom čibuka,
dobio je Safvet. U znak poštovanja i priznanja.
Zadnji trzaji cigarete bili su najjači.

Na vrh Go down

avatar

Komentar on Fri Jan 08, 2010 1:50 pm  Istorija Jugoslavije

MAJKO BOŽJA, MOLI ZA NAS...

Redari, s debelim batinama u rukama, regrutirani
u većini slučajeva od kriminalaca, dognali su
i posljednje logoraše, udarajući ih nemilosrdno po
leđima, pod strehu i naredili, uz kitu najodvratnijih
psovki, da se pođe na spavanje.
Poredali smo se za spavanje, okrenuvši se na
bok, jedan do drugoga kao sardine u limenoj kutiji.
Ova otrcana parabola po prvi put u mome životnom
iskustvu daje apsolutno adekvatnu sliku.
Bili smo toliko fizički iscrpljeni i duhovno izmučeni,
da bismo i u lošijem položaju mogli smjesta
zaspati. Ovdje se to ipak nije dalo. Trebalo je boriti
se s buhama, koje su u nevjerojatno gustim rojevima
dopirale do go'log tijela i grizle ga istodobno
na hiljadu mjesta. Mlatiti rukama po tijelu i grepsti
se bilo je nemoguće. Isto se tako nije moglo stoički
podnositi ugrize, pa su se tijela, pored sveg napora
volje, konvulzivno grčila i trzala. Straga, iza
moje glave bila je streha ograđena pleterom od vrbovih
šiba. Po tome zidu skakali su ogromni štakori,
cičali, prelazili preko lica i trčali po ispruženim
ljudskim tijelima. Gađenje je, međutim, dobrzo
ustuknule pred strahom, da će nas te mokre nemani
izgristi. Na sreću nisu grizle. Pored toga započeo
je intenzivni »plinski rat«. Loše probavljena
jasenovačka pura, o kojoj bi vrijedilo .napisati posebnu
studiju, i gnjili krumpir eksplozivno su se
širili iz hiljade tjelesa u nepodnosivi kiseli smrad,
pred kojim nije bilo nikakva spasa.
Ipak, umor i neizmjenljivost situacije uspjeli su
poslije nekoliko sati pasivne borbe da ignoriraju i
bolne hiljadustruke ugrize buha, i gađenje prema
obijesnim, mokrim štakorima, i zajedljivi kiseli
smrad, koji je u teškim talasima napadao nosne
sluznice, i — ja sam utonuo u san, bunilo, što li?
U teškom bunilu opazih najednom pred sobom
golema štakora, veličine mačke. Svojim odvratnim,
hladnim, čeličnim očima, koje su bile duboko usađene
u lubanju, gledao me je ravno u oči. Netremice.
Te oči imale su prodoran, zlokoban sjaj. I
najednom skočila mi je zvijer za vrat, zagrizla se'
u lubanju i počela polako, polako da mi pije
mozak.
Zahvatila me golema, neznana bol i davila me
beskonačno dugo. Pobijesnio od boli i straha, nastojao
sam, uz divljačko škrgutanje zubi, da otkinem
neman s tjemena, no bilo je uzaludno. Polomljenih
i krvavih noktiju pao sam, nakon suludog
trčanja i udaranja glavom o zidove, na zemlju i —
probudio se.
Gdje sam, bože! Šta se to sa mnom dešava?
Ležim obučen, u blatu, dršćem od zime, noge su mi
teške, nepomične.
Jedva sam se snašao.
Kraj mene je teško dahtao l buncao u groznici
Safvet.
— Milice, dušo, ne daj me! Ne daj me! Milice,
otjeraj ga! Grize mi srce . . . Eno ga, čupa mi noktima
pneumotoraks. Oh, oh ... Milice ... v
Drmam ga. Vruć je. Iz otvorenih usta dohvaća
me zadah bolesnika na plućima.
Otvorio je oči, teško uzdahnuo i op»t utonuo u
nemiran, grozničav san.Nebo se razvedrilo i posulo mirija'dama zvijezda.
Mjesec je sjao ledenim sjajem.-
Nedaleko od mene klečala su četvorica Slovenaca
— katoličkih svećenika. Molili su se usrdno majci
božjoj. Jedan je jecao.
Reflektori s ustaških izvidnica, što opkoljavaju
Logor, krstarili su po usnuloj monstruoznosti našeg
brloga. Negdje iz sela dopirao je lavež pasa i ojkanje
ustaša na straži.
— Majko božja, moli za nas ...
Zaklopio sam oči. Osjećam, kako tonem i kako
gubim svijest misleći na ženu, na dijete, koji spavaju
negdje na mekanome i ne slute, u kakvu im
se paklenom ambijentu nalazi muž, otac.
I opet sanjam o štakoru sa sivim Matkovićevim
očima i oštrini crnim zubima. Bježim pred njim u
nepoznato i trzam se iz sna, a srce mi tuče pod
poderanim kaputićem ciglene boje. Hvatam se za
srce rukom u namjeri, da ga umirim, i ponovo zapadam
u san, koji će za par sekunda opet biti prekinut
krikom, što se stvara u prsima, a ne može da
prodre do usta.
Trčim pred oštrim koljačkim nožem, koji se sve
više približuje mojim leđima. Trčim već sasvim
sapetih nogu i ne mogu mu izmaći. Osjećam mu
već šiljak na kičmi. Okrećem se naglo i hvatam ga
objema rukama za oštricu, koja se polako, bez
žurbe spušta na moje tijelo ukočeno od užasa.
Netko me je žestoko drmao za ramena.
— Umirite se, prijatelju. Užasno ste vikali.
Nada mnom je stajao svećenik i u ruci držao
krunicu. Tresao sam se u silnoj groznici. Zubi su mi
glasno cvokotali.
Safvetovo tijelo pušilo se kraj mojega i trzalo u
nemirnu snu. Obrazi mu gore. Alija tiho plače \i
snu. Samo Tomislav spava mirno; diše duboko,
pravilno.
Svećenik se polako po mjesečini primicao svojim
kolegama, koji su još uvijek klečali i molili se.
Iz daljine dopirao je lavež pasa, ojkanje ustaša.
Majko božja, moli za nas ...

Na vrh Go down

avatar

Komentar on Fri Jan 08, 2010 1:57 pm  Istorija Jugoslavije

POČINJE DAN

Ustajanje je u četiri sata ujutro. Najavljivalo se
vikom redara, koji su prolazili kroz strehu, uzduž
cijele periferije logora. Svoje čvoraste batine upotrebljavali
su, iz običaja, i prilikom buđenja logoraša,
naravno uz obligatne prostačke kletve.
Dužnost im je bila da održavaju red i čistoću u
logoru, dakle dvije discipline, koje su im bile posve
strane, jer su se regrutirali -- kako već spomenuh
— iz redova teških kriminalaca, većim dijelom džepara
većeg stila, koji su svoj zanat uspješno i ovdje '
vršili. Od bogatijih seljaka, koji su dobivali od
kuće pakete živežnih namirnica, izvlačio je ovaj
izmet ljudskog društva najmasnije zalogaje.
Kao znak svoje visoke funkcije nosili su na prsima
pričvršćene drvene daščice s natpisom REDAR,
a u ruci debelu, čvorastu batinu. Brutalnost bila je
zajednička značajka tih ljudi, odlika, koju su ustaše
visoko cijenili. Uostalom kriminalci sxi uživali
veliku sklonost ustaša i bili tretirani daleko bolje
od političkih logoraša. Taj izuzetni položaj, kakav
inače nisu kriminalci uživali ni u jednoj stranoj
zemlji, bio ~nam je razumljiv. Vezivala ih je duhovna
srodnost. Redari su uživali privilegij, da
ne moraju ništa raditi te da prvi primaju hranu na
kazanu, i to dvostruki obrok. Privilegij, koji može
u potpunosti cijeniti samo logoraš jasenovačkog
logora III C.
Među redarima bio je Omer -- mislim — jedini
izuzetak I on je nosio batinu, ali samo kao znak
i dostojanstva; upotrebljavao je nije nikada.
Od tuđega paketa nije nikada uzimao, a svoj je
podijelio isti dan, kad bi ga primio.
Izvukao sam se ispod strehe slomljeniji, no što
sam bio sinoć. U ruci sam nosio četkicu za zube i
ručnik. Jedine stvari, koje su mi agenti ostavili prilikom
jučerašnje pljačke pred zapovjedništvom. Na
južnom dijelu logora, pored »kuhinje«,bila je
česma, iz koje je curio tanak mlaz vode, a čuvao ju
je jedan logoraš, što ga je kontroliralo budnp oko
redara gerilskog izgleda.
— Ne smijem dijeliti vodu. Ona je samo za kuhinju,
a izuzetno mogu je davati za piće, ako dozvoli
redar.
- Za umivanje, koje je kod nas nepotrebno,
nema vode. Za piće dobit ćeš u podne, ako budeš
zaslužio -- razjasni mi ljubazno redar. -- A sada
goni! --i opali me nježno batinom po leđima.
Četkicu za zube stavio sam u džep za bolja vremena,
a ručnik savio oko vrata kao šal, jer je jutro
bilo veoma hladno.
Bilo je još posve tamno, i nisam mogao vidjeti
okolinu. Po krugu vrtjele su se bezlične, crne gomile
logoraša. Poneki je pušio. Zapaljene cigarete
kretale su se po mraku kao krijesnice. Da mi je
zapaliti pola cigarete! Iza žice spavali su seljaci iz
Crkvenog Boka u blatu. Jedno dijete očajno je plakalo.
Reflektori s izvidnica još su uvijek s vremena
na Trijeme kružili po logoru. Mlazovi svijetla otkrivali
su detalje, koji bi smjesta uranjali u tamu, i
nisu mi dozvolili da stvorim realnu sliku sredine, u
kojoj sam drhtao od studeni.Oko 5 sati pojavila se iz kuhinje cirkuska povorka.
Na čelu povorke, držeći visoko nad glavom
lanternu, koracao je vrhovni kuhar, u građanstvu
pomorski kapetan duge plovidbe i pomorski pisac,
šjor Rudi. Za njim nosila su po dva logoraša teške
kazane, iz kojih se pušilo. Oko kazana držali su
stražu redari, psujući na sav glas i bjesomučno vitlajući
batinama na sve strane u namjeri, da odbiju
rulju gladnih logoraša, koji su, ne mareći za
mogućnost, da im budu razbijene glave, jurišali s
porcijama na kazane u nadi, da će im uspjeti zagrabiti
iz njih malo kukuruznog čaja, svakodnevnog-
doručka u logoru III C.
Samo je veoma rijetkima uspjelo da, krvavi od
udaraca, zagrabe nešto tekućine, a mnogima od tih
nesretnika izbijali su redari porcije iz ruku, i dragocjena
tekućina prosula bi se po raskvašenoj zemlji.
No time stvar nije bila završena. Logoraši bacali
su se potrbuške i lizali zemlju, koja nije popila
rijetka zrnca kukuruznog brašna, dok su ostali i
dalje jurišali na kazane, nemilosrdno gazeći one,
što su se valjali u blatu.



Strpljivo čekajući u redu, primio sam i ja svoju
politru »kukuruznog čaja«, u kome nije bilo ni
zrnca soli, ni atoma masti. Nisam ga mogao popiti.
Neki prolaznik zagledao se u moju porciju gladnim
.očima i ponudio mi u zamjenu za juhu cijelu cigaretu.
Sasuo sam sadržaj u njegovu porciju i
nisam uzeo cigaretu, iako sam umirao od želje, da
zapušim.
Opet su se uskoro razletjeli po krugu redari vitlajući
batinama.
- Nastup! Nastup!
Prilazi nam Omer i nudi dim iz svoje cigarete.
- Nastup je za rad. Logoraše vode na rad grupnici.
To su kažnjeni ustaše, agenti i kriminalci.
Svaki vodi grupu po 100 do 200 logoraša. Vi spadate
u grupu »lančara«. To je najveća grupa, a
vodi je kriminalac Mate. Uostalom, nije loš čovjek.
Ja sam mu već govorio o vama.
Upoznajemo Matu. Dobro je obučen, u zimskom
kaputu, sa šubarom na glavi, u ruci mu je štap za
šetnju. Njegova grupa ima oko četiri stotine ljudi.
Polazi u dugoj koloni od tri do četiri hiljade ljudi
zadnja, jer njegovi štićenici nose lance na nogama.
Razdanilo se. Radoznalo kružim pogledom po logoru.
Čistina, okružena bodljikavom žicom, kojih
200 metara u kvadratu. Okolo naokolo teče streha.
Pod njom složeni šareni seljački gunjevi i po gdjekoji
kovčeg ili sanduk, koje su sretniji logoraši
. uspjeli prokrijumčariti u logor. Pod strehom ostali
su samo bolesni i mrtvi, koji su se tokom noći preselili
u bolji svijet. Ostali stoje u krugu u »nastupu«.
U sredini kruga pojavljuje se vrhovni redar, kriminalac
Azaševac, glatko obrijan, obučen u besprijekorno
plavo odijelo. Puši cigaretu. Uz njega je
mladi zastavnik, zapovjednik logora III C, Maričić,
trgovački pomoćnik iz Šibenika. Crveno, dobro
uhranjeno lice s brkovima a la Menjou, u uniformi
gizdelinskog kroja. Pucketa jahaćim bičem po
sjajno ulaštenim čizmama.
Prima raport: oko 60 bolesnika, od kojih 15 ne
može da hoda, 27 mrtvaca.
- Bolesnici ostaju u logoru, da očiste krug. One,
koji ne mogu da hodaju, popisati, zatvoriti u ciganski
logor i ne dati im hrane. Postaviti stražu i
ne dozvoliti im, da se vrate u logorski krug.»Ciganski logor« bio je mali odvojak, separee logora
III C, velik kojih 400 kvadratnih metara, odvojen
bodljikavom žicom. Ulaz u taj logor nije imao
vrata. Tamo su nekada logorovali Cigani, no tih
više nema, ostao je samo naziv njihova mučilišta.
Sada služi taj logor kao »sanatorij« za one teške bolesnike,
koji se liječe Suvorinovom terapijom, bez
hrane, kako se »duhovito« izrazio zastavnik Maričić
u lakovanim čizmama.
Grobari su već ispod streha izvukli 27 leševa i
pokrili ih vrećama. Jedan još nije mrtav, agonija
još traje. Iz poluotvorenih usta, na kojima sjedi
roj muha; cijedi se zelenkasta pjena.
Teške bolesnike otpremaju na nosilima u ciganski
logor.
— Ima još vremena, sklonite se - - šapće im
Omer. - - Iz ciganskog logora, znate i sami, nema
više izlaza.
- Ne mogu, prijatelju, nemam snage. Uostalom,
svejedno je, gdje crknem, spasa mi i onako nema -
hriplje jedan koščati seljak, dok ga redari s mukom
dižu na nosila.
- Polazak! -- naređuje Azaševac.
Otvaraju se južna logorska vrata, i nepregledna
kolona polazi na gradnju nasipa. Kod vrata čeka
nas četa hercegovačkih ustaša, većinom mladića od
16 do 20 godina. Dobacuju nam pogrdne riječi i
dijele udarce kundacima. To je pratnja.

Na vrh Go down

avatar

Komentar on Fri Jan 08, 2010 2:01 pm  Istorija Jugoslavije

NASIP

Krećemo se teško po raskvašenom, neravnom
terenu. Smetaju nam kratki lanci na nogama, koji
zaglušno zveče. Dobio sam od nekoga komad užeta,
koje sam vezao po sredini lanca, a drugi kraj pričvrstio
za pojas. Tako je lakše hodati; lanac se ne
vuče po zemlji, a osim toga manje zveči.
Ustaška straža hoda pored nas na niskom nasipu.
Neprestano nam dobacuje prostačke psovke i gađa
nas kamenjem, što ga usput pobire.
- Trkom! -- pada zapovijed.
Zarinuh zube u usne, sav dršćem od nemoćnog
bijesa i počinjem skakutati po skliskom terenu na
obje noge. Bilo je zaista smiješno gledati kolonu od
400 ljudi, kako skakuće poput poljskih ptica uz
zaglušni ritam zveketavih lanaca i uz orljavu smijeha
naših pratilaca.
Ispred mene okliznuo se jedan stariji čovjek i
pao u neku rupu pokraj puta. Ostao je neko vrijeme
ležati i zatim se počeo s mukom pridizati.
— Kolona stoj! -- zaori tanak tenor.
Kraj nesretnika stajao je već golobradi rojnik.
- Pokušavaš bježati, pasja vjero!
Uzalud se nesretnik opravdavao, da mu bijeg nije
bio ni na kraj pameti. Ta kud će bježati ovako u
lancima, na očigled cijele Čete naoružanih ustaša.
- Lezi potrbuške!
I s dva hica iz automatske puške likvidiran je taj
»pokušaj bijega«.
Sada, kada je bila zadovoljena jutarnja potreba
za krvavom senzacijom te iskrvarene djece, pustili
su nas na miru sve do golemog nasipa uz
Savu, što su ga već pet mjeseci natapali svojom
krvlju logoraši logora III C.
Podijelili nam lopate, bradve, budake i ručna
kolica te raspodijelili na posao. Jedni su kopali,
drugi odvozili zemlju, treći su sjekli u polju plitke
kvadrate travom obrasle zemlje i presađivali ih na
izgrađene površine nasipa.
Poslom je rukovodio inženjer Jaroslav iz Sarajeva,
Čeh, koji je izradio i nacrte. Uz njega važno
je šetao nadzornik, sadistički vodnik Mirko s kandžijom
u ruci.
Safvetu, Aliji, koji je uostalom bio geodet po
struci, i meni određeno je da planiramo jedan komadić
kolskog puta, što je vodio preko nasipa na
Savu. Safvet je nosio geodetske instrumente. Jaroslav
nam je savjetovao, neka se ne mučimo, samo
neka se čuvamo, da nas. nadzornik ili koji od ustaških
oficira ne nađe nezaposlene.
- Činite, kao da radite, a pri tome zabušavajte,
koliko možete. Rad vam ovdje i onako nitko ne će
honorirati. Evo, ja sam prije osam mjeseci došao
ovamo na svega tri mjeseca »zatočenja«. Ni za šta.
Rečeno mi je, da će me pustiti kući, čim dovršim
nacrte za taj prokleti nasip. Radio sam na nacrtima
tri puna mjeseca, danju i noću. Dovršio sam ih.
rok je isi:ekao, a ja sam ostao. Postavljen je
drugi uvjet: »Pustit ćemo te, kad se nasip dovrši.«
I evo, za nekoliko dana bit će i nasip gotov, a mene
ipak ne će pustiti. Yeć su mi povjerili projektiranje
jednog mosta na Savi. Zabušavajte, koliko možete.
jer opaze li, da znate raditi, gotovi ste. Više vas
nitko ne će moći izvući iz ovoga pakla.Grupnici se izvalili po travi i zabavljaju se
bučno. Revniji ne napuštaju povjerene im grupe,
već ih budno nadziru i batinama gone na intenzivniji
rad.
Oko jedanaest sati pojavio se na početku nasipa
konjanik.
- Kordić, zapovjednik radne službe! -- šaptom
prošla Je vijest brzinom svijetla kroz sve grupe.
Kordić je samodopadno galopirao na crnom
konju po izgrađenom nasipu, elegantno obučen u
uniformu ustaškog »nadporučnika«.
— Kordić je moj školski drug iz Sarajeva -
šapne mi Alija. -- Moram se tako postaviti, da me
vidi, sigurno će mi pomoći i možda me izvući iz
III C.
Kordić se zaista zaustavio kod naše grupice, no
Aliju nije ni pogledao, nego se upiljio u Safveta.
- Ovoga treba dati na najteži posao - - reče
nadzorniku. -- Na rad u vodi.
Nadzornik odvede Safveta na jedan propust na
nasipu, koji je već bio pun mutne savske vode, što
se za jučerašnje kiše prelila iz korita. Tamo je već
pet šest logoraša radilo, do pojasa u vodi. Jadni
Safvet, ubit će ga!
Kordić je projahao nasipom, progovorio koju riječ
s Jaroslavom i pošao natrag u logor. Kod nas je
ostavio samo dah chyprea.
Nadzornik Mirko zabavljao se s »direktorom«.
Bio je to sulud dječak od sedamnaest godina, za
koga nitko nije znao. zašto i kako je amo dospio.
Nije radio ništa, no morao je biti na nasipu, da bi
se gospoda ustaše s nečim zabavljali. Obukli ga
u otrcani žaket i nabili mu visoki cilindar na glavu
te ga zvali direktorom nasipa.
Mirko ga je vezao svome konju za rep i gonio ga
po nasipu. Okupljeni grupnici zajedno s Mirkom
valjali su se po travi od smijeha. »Direktor« je
galopirao bosonog kraj njih i sklopljenim rukama,
u plaču, molio, da ga odvežu.
Jaroslav je iskoristio moment i izvukao Safveta
iz močvare pa mu savjetovao, neka se sakrije, čim
se koji od ustaša približi.
- Ne smiješ im biti na oku, to je sve.
U podne zatrubila je logorska .sirena. Odmor i
ručak. Podijelili su nam ničim začinjenu juhu, u
kojoj je plivalo nekoliko komada gnjiloga neoljuštenog
krumpira, i 15 dkg kukuruznog kruha. Kruh
je bio za cijeli dan, no samo rijetki su uspjeli da
komadić sačuvaju za večeru.
Odmor je trajao do jedan sat. Logoraši su iskoristili
taj odmor, da u Savi operu svoje rublje i da izlože
svoje izgladnjele kosture suncu, što je raskošno
sjalo, ma da smo već ušli u drugu polovinu oktobra.
Neki su uređivali toaletu, nekoliko prljavih
brijača strugalo je brade obraslim logorašima, neki
su trijebili uši.
Mene su pozvali k nadzorniku. Kraj njega je
stajao Jozo, onaj elegantni mladić crne, briljantinom
natopljene kose, što mi je jučer, po logorskim
propisima, oduzeo sve stvari. U ruci je držao>
olovku i blok.
- Zapovjedništvo traži neke podatke o tebi -
reče Mirko i udalji se.
- Ne trebam nikakvih podataka, to je samo
izlika. Donio sam sliku vaše kćerkice, koju ste jučer
onako tužno gledali. Sakrijte je. Drugom prilikom
dat ću vam i drugu sliku.
Pored slike gurnuo mi je u ruku i kutiju
cigareta.Zar je to moguće, zar je to istina?! Nisam se
mogao uzdržati, suze su mi navrle na oči. Zar se u
ovome bestijalnom logoru može naići na tragove
humanosti? Najradije bih ga zagrlio od zahvalnosti
i ganuća, ali on je već trčao prema logoru.
Osjetio sam se bogatim poput Kreza. U njedrima
bila je odsad moja Dorica, a u ruci držim, eto. dvadeset
komada cigareta. Otrčao sam do Safveta, da
zapalimo cigaretu. Prvu od jutros. Zamaglilo mi se
pred očima, kad sam povukao prvi dim duboko u
pluća. Safvetu je lice blistalo od uzbuđenja.
Iz sieste trgla nas je opet sirena. U pet sati prekinuli
smo' posao, otišli u obližnju šikaru i nasjekli
vrbova granja za logorsku kuhinju. Svaki logoraš
natovario je po jeduu granu na rame, stao u svoju
kolonu kao jutros, i povorka je krenula natrag, na
večeru i spavanje.
U logoru nas je dočekala pura, nešto gušći kukuruzni
čaj. Izgladnjeli logoraši opet su navaljivali
na kazane. Scena od jutros ponavljala se zapanjujućom
podudarnošću.
Grupe su se polako zavlačile pod strehu, u neravnu
borbu s krvožednim buhama, izmoždene od
napornog rada i slabe hrane. Ipak, današnji se dan
povoljno komentirao. Svega je jedan logoraš danas
svojim tijelom cementirao smrtonosni nasip.

Na vrh Go down

avatar

Komentar on Fri Jan 08, 2010 2:03 pm  Istorija Jugoslavije

KRUMPIR, KOJI UBIJA

Sutradan bila je subota. Nisam morao ići na nasip.
Pozvao me Azaševac k sebi i objavio, da me
imenuje pisarom ciganskog logora. Objasnio mi je,
da je to izvanredno ugledan položaj, zapravo sinekura,
jer mi je jedini posao da vodim personalnu
evidenciju o ljudima zatvorenima u ciganskom logoru.
Smrklo mi se pred očima pri pomisli na one
ljude, koje su jučer na nosilima odnijeli onamo i
ostavili ih, da umru od gladi.
Ne. ja ne želim imati nikakva udjela u toj raboti;
ima tu sigurno dosta ljudi, koji će rado prihvatili
ovako »ugledan« položaj. Omer me, međutim,
munuo u rebra i savjetovao, neka prihvatim
ponudu. Moći ću. im biti od pomoći i ublažiti im
muke. ako već ne budem mogao da im izmijenim
sudbinu. I tako sam pristao. Objesili su mi na grudi
daščicu s natpisom PISAR.
U toj funkciji smio sam ulaziti u ciganski logor.
Omer je među prijateljima sakupio nešto kruha i
cigareta te punu kutiju kinina (mnoge je od njih
tresla groznica), i odmah sam pošao onamo. Našao
sam trojicu mrtvih, a ostali su ležali skoro nepomično
na vlažnoj travi ukočeni od zime. Samo je
jedan sjedio na kamenu i tupim pogledom pratio
brzi vlak, koji je oko 800 metara daleko od nas
žurio prema Beogradu. S jednog prozora netko nam
je mahao bijelim rupčićem.Ni hranu ni cigarete nitko od njih nije ni dotakao,
samo je kinine onaj na kamenu strpao u
džep. Na moja pitanja nije bilo nikakva odgovora.
Oko 10 sati dotjerao je u logor neki Ciganin u civilu,
no s ustaškom kapom na glavi, kola, natovario
ih, uz pomoć redara, mrtvim i polumrtvim tjelesima
i odvezao plijen nekud prema ciglani.
Za nepunih pola sata latrina je javila, da su nesretnici
spaljeni u kružnoj peći ciglane. Onaj Ciganin
s ustaškom kapom navodno je član jedne
malobrojne ciganske grupe slobodnjaka iz Like naseljenih
na opustošenim imanjima pobijenih srpskih
seljaka u Gradini. Ta ciganska grupica jedini su
živi predstavnici svoje rase u Hrvatskoj. Svi ostali
uzidani su u nasip. Sačuvali su se i žive u relativnoj
slobodi stoga, što su se 1941. borili na strani ustaša
protiv četnika u Lici. No ni ti ostaci nisu dugo
ostali na životu. Živjeli su u Gradini, selu preko
Save — o kome ću kasnije opširnije pisati — a gdje
su najvećim dijelom vršene masovne likvidacije.
Kod tih likvidacija ovi su Cigani pomagali ustašama,
dakle previše su toga znali i vidjeli. A živi
svjedoci mogu ponekad biti veoma neugodni.
Da, latrina je javila pogibiju mojih štićenika u
užarenim kružnim pećima ciglane. Agencija
latrina!
Latrina je bila najživlje posjećeno mjesto u logoru
III C. Nalazila se iza kuhinje. Bila je veoma
primitivna: obična rupa od 4 m duljine i po 2 m
širine i dubine. Uzduž i poprijeko bile su položene
daske, na kojima je po cijeli dan čučalo preko
stotinu logoraša mučenih kroničnim proljevom i dizenterijom.
Druga stotina čekala je strpljivo spuštenih
gaća, da se isprazni koje mjesto na dasci.
Bilo ih je. koji su satima čučali na dasci i nisu se
mogli od nje odvojiti, jer je iz njih lijevalo bez
prestanka.
Kada sam došao u logor, latrina je bila do vrha
napunjena crijevnim izmetom, krvlju i urinom,
tako da je sredina daske ležala najmanje 20 cm
ispod površine. Rojevi muha poput oblaka lebdjeli
su oko jame, kupali se u žitkoj smjesi i napadali
usta inertnih posjetilaca ove ustanove, što je oko
sebe širila neopisiv smrad.
No taj smrad nije mogao smetati one najbjednije,
koji nisu ni na što drugo mislili, nego kako će utažiti
glad, što je orgijala u njihovim praznim crijevima.
svake večeri sastavljali usmeni bilteni, koje je nekolicina
spretnih »novinara« neumorno raznosila po
logoru. Dočekivali su ih uzbuđenim, znatiželjnim
ili rezigniranim stereotipnim pitanjem:
- Što javlja danas latrina.
Latrinske vijesti, za koje smo svi znali da su
neistinite i da su sintetični produkti proljeva, nestrpljivosti
i želje, bile su nam dragocjena duševna
hrana, bez koje bi nam jedva bilo moguće živjeti.
Bilo mi je nerazumljivo, čemu imam zahvaliti
Azaševčevo odlikovanje. Ubrzo sam razumio. Nešto
pred podne prošla je kroz III C povorka logoraša
iz Slobodanove grupe; išli su na nasip po drvo.
Među njima bio je i Marko, koji mi je na prolazu
uspio šapnuti, da drugovi rade na mome izbavljenju
iz logora III C. Naročito Pavel, koji je zaposlen
u upravnoj pisarni.
Radni logor, ili ukratko ciglana, izgledala nam je
iza žice logora III C kao obećana zemlja, kao surogat
slobode, makar su i tamo vladali najsuroviji
koljački zakoni.
Zahvaljujući podijeljenoj »časti« i funkciji, uspio
sam i Safveta zadržati od rada na nasipu i uposliti
ga na logorskom, pomoćnom radu. Taj rad sastojao
se u glavnom od čišćenja kruga, polijevanja
krečom i čišćenja latrine. Na tom poslu bili su inače
zaposleni bolesnici, koji su se jedva držali na nogama.
Na krugu nije bilo zapravo ništa za čišćenje,
iako je zbog gustog blata bio nevjerojatno prljav.
Blato se pak nikako nije dalo preformirati. Otpadaka
nije bilo nikakvih. Svi su otpaci nestajali u
ustima gladnih logoraša bez obzira, da li se radilo
o ljuskama krumpira, komadićima drva ili o
papiru.Oko podne ušetao se u logor zastavnik Maričić,
da pregleda, da li je sve u redu. Za njim je lajući
trčala ovčarska kuja, koju su logoraši morali pozdravljati
jednako servilno, skidanjem kape, kao
i njega samoga. Dok se Maričić zabavljao s kujom,
bacajući joj bič, koji je ona aportirala, i huckajući
je na redara Smaju, doveli su redari pred njega
četvoricu Židova s optužbom, da su iz logorskog
skladišta krali krumpir i kukuruz. Kao corpora
delicti stavili su na klupu, na kojoj je Maričić pušeći
sjedio, šest gnjilih krumpirića i klip suhog
kukuruza.
Maričić nije bijednike udostojao ni jednim pogledom,
nego je najvećim mirom izjavio:
- Dobro, strijeljat ću ih.
Nastao je plač i zapomaganje, opravdavanje. Molili
su ga klečeći, neka im ovaj put pokloni život,
da nikad više ne će počiniti sličan »zločin«. Da su
cijelo prije podne nosili i čistili krumpir, da nisu
mogli odoljeti napasti, jer su gladni, a ni otkud ne
dobivaju paketa.
Kuja je mahala repom i čvrsto u zubima držala
bič, što ga je Maričić uzalud nastojao da joj iščupa.
Prošlo je nekoliko minuta. Optuženi nesretnici već
su se ponadali, da im je oprošteno, i polako su počeli
da se odvlače prema kuhinji, u kojoj su radili.
No Maričić ih nije zaboravio, pozvao ih natrag i
naredio, da skinu odijela.
Stajali su okamenjeni, bez rijeci, bez pokreta.
- Svlačite se, majku vam čifutsku - - brutalno
im podvikne Maričić i prvi put ih pogleda.
Pred njim stajala su četvorica prljavih bijednika
u dronjcima, užarenih očiju. Trojica su bila četrdesetih
godina, četvrti još dijete.
Ti kosturi, bivši ljudi, sjedili su oko latrine
i kašikama lovili nesvarene dijelove hrane: grah.
kukuruz. Neki nisu imali ni vremena da operu lovinu,
nego su je izravno prinosili ustima.
Upravo danas upao je u jamu neki hodža posve
bijele brade i utonuo do vrata. Uspjelo mu je da se
u zadnji čas rukama uhvati za dasku. Vidio sam
ga, kako se mokar i smradan suši kod vatre, što su
je u blizini latrine improvizirali njegovi prijatelji..
Taj događaj naveo je Azaševca, da odredi, da se
smjesta započne s čišćenjem latrine, jer prijeti
opasnost poplave.
Na toj latrini, na tome centralnom stjecištu naroda,
razvijao se društveni život. Tu su se pretresali
svi događaji u logoru i izvan njega. Tu su se
fabricirale i komentirale vijesti, tu su se vodile načelne
debate i oštre polemike. Često, ah prečesto, tu
su se izmišljale vijesti, koje su se poput munje širile
logorom, a koje su govorile o skorom svršetku
rata, o pogibiji »poglavnika«, o promjeni političkog
kursa u Hrvatskoj, o amnestiji, ukratko o
svima lijepim stvarima, o kojima se svake noći sanjalo.
Tamo su se svakoga jutra, svakog podneva i Ostali dio drame odigrao se u potpunoj tišini, bez
i jedne riječi osuđenih, samo je komanda Maričićeva
resko odjekivala u zgusnutoj atmosferi zbivanja.
— Klekni!
Četiri dobro ciljana metka u zatiljak dokrajčila
su ovu odvratnu scenu, od koje mi se smučilo.
Izvadio sam iz njedara Doričinu fotografiju, koja
mi se u čistoj, kariranoj opravici sretno smiješila,
i obećao sam joj, da ću prvom sličnom prilikom i ja
ukrasti krumpir, da ne budem i dalje prisiljen gledati
proces pretvaranja čovjeka u divljeg i krvavog
šakala.

Na vrh Go down

avatar

Komentar on Fri Jan 08, 2010 2:20 pm  Istorija Jugoslavije

KAKO SE KUHAO PEKMEZ OD ŠLJIVA U MEĐEĐI

Ni nedjeljom nije cijeli dan određen za odmor
logoraša, nego samo popodne.
Ujutro smo ispod strehe izvukli dvanaest mrtvaca,
saslušali vijesti »agencije latrine«, koja je komentirala
jučerašnji događaj s krumpirima i krvave
događaje na nasipu, gdje je dvostruki broj
logoraša ostavio svoje živote. »Lančari« su bili na
putu formalno pretučeni od ustaša 4. logorske sati,
koja je jučer davala stražu. Ni vijesti s fronte nisu
bile ružičaste. Javljalo se, međutim, da će logor
III C biti za koji dan, čim se završe radovi na nasipu,
ukinut, te da će svi logoraši biti podijeljeni
u 4 kategorije. Jedni će otići na rad u Njemačku,
to će biti u glavnom Srbi, od Hrvata će neki biti
pušteni kućama, oni najstariji, a mlađi će biti uvršteni
u vojsku. Samo jedan manji dio »političkih
zatočenika« ostat će u Jasenovcu, na ciglani.
Ta vijest bila je uzbudljiva i komentirala se na
sve moguće načine. Pronađeni su argumenti, koji
su skoro svi utvrđivali istinitost te vijesti, i nije
gotovo bilo čovjeka, koji joj ne bi vjerovao. Samo
rijetki skeptici, oni, koji i u bijelome vide crno,
podrugljivo su se smješkali. Ali, tko bi i njima poklanjao
pažnje.
Seljaci iz Crkvenog Boka, koji su u logoru, pod
vedrim nebom, već peti dan čekali na »odluku iz
Zagreba«, bili su danas dobro raspoloženi. Javljeno
im je, da će muškarci biti poslani u Njemačku na
rad, a žene i djeca da se vraćaju svojim kućama,
zajedno s kolima i blagom, koje je s njima dotjerano
u logor. S one strane žice čuje se čak i pjesma.
Muškarci se već spremaju; oni će još tokom prijepodneva
biti ukrcani u vagone, a po podne krenut
će povorka žena i djece pod zaštitom ustaške straže
u Crkveni Bok.
Rastanak je doduše težak, ali je ovakvo rješenje
ipak daleko iznad očekivanja i, uspoređeno s jasenovačkom
stvarnošću, prava blagodat. Konačno,
ni Njemačka nije na kraju svijeta, pa ni rat ne će
vječno trajati, a nakon rata će se svi sretno sastati
na domaćem ognjištu.
Muškarci su zaista bili utovareni u vagone i pod
njemačkom stražom upućeni u Njemačku na prisilan
rad, no žene i djeca pošli su u povorci prema
Savi te ukrcani zajedno s kolima i blagom na skelu,
a Crkveni Bok nalazi se s ove strane Save.
Sutradan morala je latrina objaviti, da je u logorsko
skladište dovezeno nekoliko kola posteljine,
ženskih skuta, seljačkih pregača, marama, dječjih
haljinica i cipelica.
U podne vraća se dugačka kolona logoraša s nasipa.
Na čelu povorke stupa četrdesetak kršnih muslimana
iz Orahova. Pjevaju skladno i veselo. Ti
mladići, neobično čisti i uredno obučeni, uživaju
u logoru izuzetan položaj. Od stvari im prilikom
dolaska u logor nije ništa oduzeto. Rečeno im je.
da su dovedeni ovamo samo na privremen, preventivan
boravak, dok se njihov kraj ne očisti od četnika,
pa će svi zatim biti pušteni kućama. Svijesni
toga. oni su na nasipu radili revnosno, kao da rade
na vlastitim poljima.
Ručak je bio upravo razdijeljen, i ljudi su se povukli
pod strehu ili su potražili zakutnija mjesta
na logorskom krugu ili u ciganskom logoru, gdje
nije bilo »pacijenata«, da u miru pojedu svoju juhu
od krumpira, u kojoj je danas plivao i po komadić
konjskog mesa.
Kod prve kašike redari su najavili nastup u krugu.
Tamo je već nervozno šetao Maričić i požurivao
logoraše, da stanu u red.
S podrugljivim smiješkom dao nam je na znanje,
kako je zapovjedništvo logora odlučilo, da pošalje
u Međeđu, gdje su ove godine šljive izvanredno
rodile, starije i fizički slabije logoraše, koji će u
kazanima kuhati pekmez.
- Ovo je lakši rad, pa neka se za nj jave samo
stariji ili fizički slabi. Mladi i jaki ne mogu biti
poslani u Međeđu. Oni će i dalje ostati na nasipu
- završio je Maričić.
Iako je mnogima bilo jasno, da Maričić cinično
laže, i da mu ni na kraj pameti nije bilo da starcima
i bolesnicima olakša život, nego da se želi
riješiti balasta, što se već potpuno istrošio na nasipu,
na kojemu se radovi uostalom primiču kraju,
pa nije ni potrebno toliko ljudstva - - oko stotinu
lakovjernih logoraša javilo se za lakši rad i svrstavalo
se u dvorede u sredini kruga.
Neki mladić, od kojih 18 godina, veoma mršav i
slab, ali vanredno lijepih očiju i plemenita izraza
lica, istupio je također, no Maričić ga je vratio natrag.-
Moj se otac javio, i ja ne ću da ga napustim
molio je mladić. Osim toga slab sam i ne
mogu izdržati rad na nasipu.
Maričiću se mladić očigledno dopao. Prišao mu
je i šapnuo— Ne ide se na lakši rad, budalo. Ostani ovdje,
velim ti. Odredit ću ti lakši posao u logoru.
Mladiću su se u očima caklile suze. Ne bi rado
napustio starog i bolesnog oca, pa makar kuda se
išlo, ali nije mogao protusloviti Maričiću.
Redari su prebrojavali postrojene dobrovoljce.
102 javljaju Maričiću. Nije dovoljno. Treba ih još.
U Međeđi su ove godine šljive naročito rodile.
I Maričić se kreće uzduž postrojenih logoraša, izvlači
starije i slabe, koji se nisu javili, jer su vi
toku mjeseci života u logoru upoznali sav cinizam
i licem jer stvo ustaških starješina. Ovi izlaze iz redova
oklijevajući, često uz intervenciju redarevih
batina. Grupa u sredini raste. Ima ih već blizu pet
stotina, kada Maričić maše rukom.
- Dosta!
Kolona se kreće u dvoredima prema izlazu iz
logora III C, gdje čekaju pisari, koji su smješteni u
kućici neposredno iza žice. Na stolove postavili su
debele knjige, u koje će upisivati .generalija logoraša
određenih za kuhanje pekmeza u Međeđi,
Kolona čeka Maričićevu zapovijed za pokret.
Mladić s lijepim crnim očima kraj mene plače.
Držim ga za rukav i molim ga, da ostane s nama.
Velim mu, da imam puno razloga da vjerujem, da
ti ljudi ne će dobro proći.
U sredini kruga Maričić daje znak za polazak.
Kolona polako prolazi kroz improvizirana vrata,
izlazi iz logora III C, logora, koji im je oduzeo svu
snagu, sve ljudsko dostojanstvo, koji ih je fizički
uništio, koji ih je nivelirao sa životinjama, oduzeo
volju, ime, porodicu, imanje i koji im umalo, kao
tolikima, nije oduzeo i sam život. U srcu tinja tanka
nada: možda, možda Maričić ipak nije lagao. Možda
će zaista u lijepome bosanskome selu Međeđi kuhati
pekmez. Jer, šljiva je ove godine odista dobro
rodila. Pričaju logoraši, koji rade u Gradini, a eto,
i mali Nazif i Ajanović donose svake večeri puna
njedra krupnih, slatkih šljiva.
Iz nastupa, koji je odahnuo, izdvaja se iznenada
kršan- čovjek odlučna lica, prilazi Maričiću i čvrstim
glasom pita:
- Mogu li i ja u Međeđu?
Maričić ga mjeri posprdnim pogledom. Zatim kićenom
kretnjom, kojom je nekada ispraćao mušterije
iz kakve manufakturne, trgovine, pokazuje prema
koloni:
— Izvol'te!
Istup toga čovjeka prekinuo je nit oklijevanja
kod onih, koji nisu posve vjerovali Maričiću i koji
su treba.li kakav podstrek iz vlastitih redova pa
da se i sami prijave. Jer, osloboditi se muka logora
III C vrlo je primamljiva misao.
I poteklo je još nekoliko desetaka ljudi.
— Mogu li ja? A ja? Ja?
- Izvol'te! Izvol'te! Izvol'te! pokazivao je
Maričić rukom klanjajući se podrugljivo.
Kolona je već nestajala s vidika, kada se mladić
kraj mene otrgnuo i potrčao prema Maričiću, kleknuo
pred njega i zamolio, da i njega povede.
Maričić se zaustavio, uozbiljio se, zagledao se
dugo u oči mladiću. Oklijevao je. Zašto? Konačno
je uzdahnuo:
— Hajde!
- Razlaz! — naredio je Azaševac.
Preostali logoraši jurnuli su pod strehu, da .dovrše
započeti ručak. Oko porcija odvedenih nastala
je tuča. Mnogi od uzbuđenja nisu jeli. Nisu ni govorili.
Znali su, da se odvedenim drugovima pred
lančarom vezuju ruke na leđima oštrom žicom, i da će skela na Savi škripati cijelo popodne prevozeći
nesretnike u Gradinu, gdje nad iskopanom jamom
stoje ustaše, zasukanih rukava, s velikim, željeznim
maljevima u rukama.
Nije prošao ni sat, kad je ponovo određen nastup.
Očigledno, nije bio dovoljan broj, što ga je
odveo Maričić, trebalo je još ljudi. Zar za kuhanje
pekmeza? Toliki broj?
Maričić ovaj put nije ništa govorio. Bio je ozbiljan.
Prolazio je kraj dvoreda i birao. Prema kakvom
kriteriju? Nikoga nije pitao ni za ime, ni za
zanimanje, ni za vjeru, ni zašto je doveden u logor.
Samo je prolazio i od vremena na vrijeme ispružio
ruku, dohvatio logoraša za rever od kaputa ili za
ogrlicu od košulje i rekao kratko:
- Ti!
Prošao je i kraj mene, ali me nije pozvao. Pozvao
je mladog seljaka, koji je iza mene stajao. Zašto je
baš njega izabrao, koji nije imao nikakve krivice
i koji je doveden sa stotinama drugih iz svog sela
samo zato, što je pravoslavne vjere ? Zašto nije mene
izabrao, koji sam nosio lance na nogama, znak, da
sam teži politički »zločinac«? A mogao sam. uostalom,
biti i Srbin i Židov. Na meni nije pisalo, da
sam Hrvat, niti je to Maričić znao. Ta on osim Azaševca,
Smanje i 5 do 6 agenata nije u toj nepreglednoj
gomili nikoga poznavao.
Maričić je polako prolazio kraj dvoreda i odlučivao
o životu ili smrti pojedinaca. Prolazio je glatko
obrijan, namirisan -- nedjelja je -- s brkovima a
la Menjou.
- Ti!
I ovaj put odveo je oko 500 zatočenika. Pisari su
neumorno upisivali generalija, povorka je muklo
kretala prema lančari. Nitko od preostalih logoraša
nije zamolio Maričića, da i njega povede.
Nakon razlaza nije nastupilo olakšanje. Ljudi su
posjedali na zemlju ili se povukli mućke pod strehn.
Mnogi su jecali; odveden im je brat, otac, sin.
Sunce je već počelo zalaziti, noge su se umorile
od stajanja.
Prije večere određen je i treći nastup. Sada po
vjerama. Katolici i privilegirani momci iz Orahova
nisu morali nastupiti.
Odvedeno je još oko 200 logoraša, među njima i
Omerov brat Hasan mezimac starog oca, kadije iz
Tešnja, koji mu je upravo danas poslao u paketu
slatkih gurabija, meda, oraha i suhih šljiva.
I još jednom pojavio se Maričić, u pratnji Kordića.
s velikom kuvertom u ruci. Stigla je odluka
iz Zagreba: četrdesetorica kršnih momaka iz Orahova
i četvorica slovenskih svećenika polaze u Njemačku
na rad. Četrdesetorica mladića, koji su danas
u podne skladno pjevajući marširali na čelu
kolone, što je dolazila s nasipa, da provedu nedjelju
popodne u odmoru i u stvaranjii planova o bliskoj
slobodi, koja im je obećana.
Teška je bila noć, koja je ubrzo raširila svoja
tamna krila nad logorom, što je mukom šutio. Nije
se čula ni psovka redara, I oni su se povukli. Miruju.
Cijele noći škripala je skela. Iz Gradine dopiralo
je svijetlo. Učinilo nam se. da čujemo kroz noć muklo
udaranje i oštre krikove žrtava, koje su se ru- šile pod zločinačkim maljem, no to je bila sigurno
raspaljena mašta, jer je Gradina daleko.
Nazifa, koji je radio u Gradini, potjerali su u
podne u logor. Znao je, da se ustaše i od užasa
napola ludi Cigani-slobodnjaci spremaju na gigantski
posao. Trebalo je umlatiti oko 1.500 ljudi i
svući im odijela.
I to se sve desilo na svetu nedjelju, pod nasmiješenim
oktobarskim suncem godine 1942.

Na vrh Go down

avatar

Komentar on Fri Jan 08, 2010 2:23 pm  Istorija Jugoslavije

NEDJELJNE MEDITACI JE

Opet je nedjelja, potkraj oktobra. Još uvijek ima
sunca, po danu je toplo. Ležim na travi u ciganskom
logoru, koji od mog imenovanja za njegova
pisara uopće više nije dolazio u funkciju. Umjesto
njega neumorno je radila Gradina. Nedaleko mene
sjedi Omer. Skinuo je košulju i neobično ozbiljna
lica traži uši. Po rubovima ih uvijek možeš naći.
Zovemo ih podmornicama, nešto zbog duguljastog
oblika, a nešto i zbog toga, što se sakrivaju \i šavovima
rubova na rublju. Imaju izvrsnu zaštitnu
boju: bi jele su, skoro prozirne. Odaje ih samo crna
točka u sredini, kao ograđeni središnji dio palube
na podmornici. Bojimo ih se panično zbog pjegavca,
koji prenose, a koji već hara nemilice po logoru i
kosi svaki dan na desetke logoraša.
Tek sam deset dana u logoru i skoro sam se posve
navikao na altamirske uvjete života u njemu.
Navikao sam već da gladujem, da jedem prijesne.
neoljuštene i gnjile krumpire, da pušim suho vrbovo
lišće u novinskom papiru, da se ne pel-em, da
pijem smrdljivu, tifozmi vodu, da gledam Maričića,
kako svakodnevno, iz sporta, ubija pištoljem po
nekoliko logoraša, koji su negdje usput pobrali ka-'
kav odbačeni krumpir ili klip kukuruza, da hodam
u lancima. Danas mi se čini upravo nevjerojatnim,
da je nekada postojao običaj, da se jede iz čistih
tanjira. Pitam se, da li je zaista potrebno, da čovjek
jede vilicom i nožem, kad je za sve dovoljna
i limena kašika. Očigledno je, da je pribor za jelo
glupa predrasuda. Evo, ja nosim svoju staru limenu
porciju, crvene boje, od koje je otpala gotovo sva
caklina, i koju nisam za ovih deset dana ni jednom
isplahnuo. na uzici oko pasa, a kašiku, koju nakon
jela pomno obližem, stavljani u stražnji džep od
hlača i — mirna Bosna. Jedino sadržaj porcija čini
se da nije predrasuda. To osjećam, kad ujutro pijem
kukuruzni čaj, u podne, kad jedem krumpirovu
juhu, u kojoj ponekad pliva komadić konjskog
pluća ili komadić dlakavog mesa, i navečer, kad
jedem puru. Ne mogu to pojesti, ako prethodno
prstima ne začepim čvrsto nosnice. Možda je to
razmaženost, koje će s vremenom također nestati.
Navikao sam i na svakodnevne nastupe, s kojih
Maričić odvlači na stotine žrtava u Gradinu. Ne
bojim se čak ni smrti, jedino se ne mogu oteti
paničnom strahu s pomisli na željezni malj, koji je
u Gradini već punih deset dana u stalnom pokretu.
Pomisao na malj kida mi živce i dovodi me na misao,
da ukradeni kakav krumpir, pa da me Maričić
metkom oslobodi panike Gradine.
Ponekad, kad vidim, kako se po horizontu sklize
putnički vlak s vagonima, u kojima sjede putnici,
dolazi mi, da postimnjam u realnost viđene slike
i da povjerujem, da je to samo vizuelna varka,
fata morgana. Jedva mogu vjerovati, da izvan logora
ima života. Života, koji bi se mogao odvijati
po drugim zakonima nego po onima, što ovdje vladaju.
L jednome sam siguran: uspije li fašizmu da
pobijedi silnu, ali još razjedinjenu snagu naroda,
postojat će u Evropi samo dvije klase ljudi: šaka
uniformiranih zlikovaca, koji će doručkovati krv,
a ručati i večerati mozak i srce one druge, goleme
klase golorukoga naroda, koji će poput nas sjediti
iza bodljikave žice, piti kukuruzni čaj, jesti gnjile
krumpire, stajati u nastupu pred krvolocima Maričićeva
i Matkovićeva tipa, ropski i krvavo raditi
pod sjenom uzdignutog malja i u beskrajnim noćima
razmišljati o besmislenosti života, a to, znam,
da je nemoguće zamisliti. I znam, pouzdano, da će
se narodna snaga, makar i u zadnji čas, sjediniti
i stresti sa sebe krvave parazite. A to, to bih htio
vidjeti. Samo vidjeti i povući se u tamu zaborava,
jer bih tada znao, da nisam uzalud živio.
Safveta nema više među nama. Njega su digli i
odveli preksinoć, za vrijeme večere. Otišao je u
zvonaru zajedno s mojom kašikom, koju sam mu
posudio, da pojede puru. I nije se cijele noći vra^
tio. Ni sutradan. Sinoć mi je Nazif sav izbezumljen
pričao, da je vidio, kako ga dvojica ustaša vode, i
kako ga je jedan od njih zaklao pod nekom vrbom,
koju je dobro zapamtio. Bio je udaljen od prizora
svega 20 metara. Klao je Bonzo i napio se Safvetove
krvi. Nazif je noćas spavao kraj mene, na Safvetovu
mjestu. Morao sam ga nekoliko puta buditi,
jer je u snu vikao.
Teško osjećam gubitak Safveta. Sjećam se njegova
krupnog, bolešću i patnjama nagrizenog tijela,
mekanog glasa, kojim je govorio o svojoj Milici,
s kojom se tek pred šest mjeseci vjenčao. Sjećam
se i njegove čvrste vjere, da će se iz ovoga pakla
izbaviti i osvetiti se za sve muke i poniženja, kojima
je bio izvrgnut. Nazif zna, gdje mu se nalazi
grob, i pokazat će mi ga, bude li preživio. A hoću
li ja preživjeti?
Sjećam se Belbenoitove knjige »Suha giljotina«,
koja je opravdano uzbudila cijelo kulturno čovječanstvo
u opisivanju fizičkih i duševnih muka, kojima
su izvrgnuti kažnjenic: francuske kažnjeničke
kolonije Guavane, te gnojne i gnusne rane na veličanstvenom
stablu francuske kulture. Šta su te muke
u usporedbi sa stvarnošću jasenovačkog logora
III C, gdje su živjeli logoraši, koji nisu nosili na sebi
nikakve krivice, u stalnom očekivanju, da će svakog
idućeg trenutka biti izvrgnuti najbestijalnijem mrcvarenju
i ubijanju, kakvo se već odavna ne prakticira
ni u čikaškim klaonicama stoke, i gdje je
samo jedan od hiljade imao šanse, da će kroz dvijetri
godine uspjeti da sačuva živu glavu.
Sjećam se moga podvornika Đure iz Zagreba,
koji je pred par mjeseci pobjegao u partizane, i
s kojim sam se sastao u podrumu na trgu Kulina
bana. Vršio je kurirsku službu i na terenu je bio
uhvaćen od ustaša. Prije no što su $a poslali u Zagreb
na preslušanje, zabavljali su se s njime Miloš,
Matković i Bonzo u Jasenovcu, u znamenitoj zvonari.
Iskidali su mu sve nokte na rukama i nogama,
izbili zube, rezali tabane, provlačili iglu s koncem
kroz oba muda i palili ga usijanim željezom toliko,
da mu se cijela epiderma na leđima odvojila od
tijela. Na tijelu nije imao možda ukupno ni pola
metra površine, koja se nije sastala s usijanim željezom
modernih kanibala.
Nasip je završen u srijedu. Od toga dana odlaze
na nasip samo manje grupe, za koje se još nađe
kakav završni posao. Ostali se bez posla vuku po
logoru. Za zapovjedništvo nastao je problem ljudstva
u logoru III C. Neke stručnjake moći će zaposliti
u svojim obrtnim i industrijskim radionicama.
Neke su već odveli na ciglanu, ali kuda će s
najvećim dijelom logoraša, koji se sastoji od seljaka,
nestručnih radnika i intelektualaca? Dolazi
zima, prestat će svi vanjski radovi, osim u šumi.
Nemaju računa da badava »hrane« trutove. Rješe-
nje je na dlanu: potamaniti ih kao štakore. Maričić
je dobio nalog, i on ga izvršava na najveće zadovoljstvo,
zapovjednika Matkovića. Već nas je prepolovio,
ali nas još uvijek ima dosta, previše.
Tu neki dan imao sam čast upoznati jednoga od
najistaknutijih logorskih »heroja«, ustaškog satnika
ing. Piccilija. O njemu je latrina javljala da će
uskoro postati ministar građevina u Pavelićevoj
vladi. Za ministra Pavelićeva kabineta imala je ta
zvijer zaista sjajnih kvalifikacija. Već i ovako, kao
skroman zapovjednik »ustaške radne službe«, instalirao
je u Jasenovcu primitivnim sredstvima jeftin
krematorij, koji po efektu nimalo ne zaostaje za
onim u Oswiencimu. Šta li bi taj čovjek mogao tek
postići, da sjedi u fotelju ministra građevina!
Zaletio se, dakle, neki dan taj dobrotvor i u naš
logor s »leicom« oko vrata i s tankom trstikom u
desnici. Pratio ga je kolos, ustaški vodnik, nekada
mesar i krčmar, Hirschberger, sada zapovjednik
vatrogasne čete u Jasenovcu i pasionirani mučitelj
zvonare. Nosio je uvijek sa sobom gvozdenu pritku,
presvučenu gumom. S ovom pritkom raskolio je
mnogome logorašu glavu u zvonari.
Piccili je teturao pripit po logoru i u jednome
momentu zapleo se u noge nekog logoraša, koji je
ispružen spavao nedaleko od kuhinje. Razbješnjeli
»ministar« opleo je dušmanski logoraša trstikom po
licu. Taj se trže iz sna, skoči uz vrisak, otme Picciliju
trstiku i svojski vrati udarac, odbaci trstiku i
nagne u bijeg.
Histerična vika Piccilija alarmirala je redare,
koji su ubrzo dohvatili nesretnika i krvava od batina
dovukli pred uvrijeđenog satnika. Hirschberger
je povalio logoraša potrbuške i stao ga živinski
udarati svojom strahovitom batinom. No Piccili
je htio sam, da se osveti zbog nanesene mu nečuvene
sramote, istrgnuo je zapanjenom Hirschbergeru
batinu iz ruku i nastavio kao pobješnjela zvijer
da udara jadnog logoraša, koji je rikao od boli.
Nikada u životu nisam čuo tako strahovito zapomaganje,
kakvo se izvijalo iz prsiju žrtve.
Piccili je tukao, tukao beskrajno dugo, a Hirschberger
je gazio teškim čizmama glavu žrtve. Lice
žrtve bilo je već posve izobličeno, na njemu se više
nisu razlikovale oči, usta, nos. Sve se pretvorilo u
krvavu, razderanu masu mesa. Odijelo se na nesretniku
raspalo, a iz rasječenog tijela, već posve
crna od teških udaraca, tekla je zgusnuta, ljepljiva
krv. Ali tijelo se nije predavalo. Udarci su neprestano
padali, sve gušće, a tijelo se još uvijek trzalo,
i krikovi su parali gluhu tišinu, koja se ukočila
nad logorom.
Konačno se ipak tijelo umirilo. Na podu ležala je
masa krvavog mesa i razderanih krpa. Desna je
noga bila ispod koljena slomljena. Iz crne krpe,
koja je nekad bila sastavni dio hlača, virila je slomljena,
krvava cjevanica.
Les je trebao da ostane izložen na mučilištu 24
sata, kao memento ostalim logorašima, no sutradan
ga nismo više našli na mjestu. Nakon duge i svestrane
potrage nađena je živa lešina toga neshvatljivo
vitalnog čovjeka sakrivena ispod gomile vrbova
granja, koje je služilo za potrebe logorske kuhinje.
Maričić mu je milostivo skratio muke jednim
revolverskim metkom.
Trebalo bi se što prije maknuti iz logora III C i
prijeći na ciglanu, u obećanu zemlju, za kojom
svaki od nas žudi. Domoći se ciglane bilo je nama
isto, što je Belbenoitu bilo dočepati se Trinidada.
Samo što je Trinidad značio slobodu, a ciglana je
»grimizna baraka«, zbog koje se bježalo na Trinidad.
Jučer me je Marko na prolazu opet uvjeravao,
da je moj premještaj na sigurnom putu, pitanje
dana.
Lanci me peku na nogama, ne zato, što su se urezali
u meso — fizičkih boli skoro i ne osjećam -
nego zato, što nas od 400 »lančara« šeće po logoru
još samo pet.

Na vrh Go down

avatar

Komentar on Fri Jan 08, 2010 2:25 pm  Istorija Jugoslavije

PER ASPERA »AD ASTRA«

Nakon 14 dana paničnog života uspjelo je prijateljima
da me izvuku iz logora III C. Sa mnom je
izašao i Alija, dok su Tomo pa Omer te mnogi
drugi vrijedni drugovi i dalje ostali u brlogu logora
III C. Alija i ja smijali smo se i istovremeno plakali
od sreće, kad nam je žica logora ostala iza leđa.
Alija je bio premješten kao geodet u građevinsku
grupu. Spavat će u potkrovlju upravne pisarne, u
novoj zgradi nasuprot zapovjedništvu, a obećano
mu je, da će dobiti i grupničku hranu, t. j. četverostruki
obrok kruha i mnogo ukusniju kazansku
hranu od obične, logoraške, koja se ni na ciglani
(radnom logoru) ne razlikuje mnogo od one, što
smo je uživali u logoru III C. Grupničku hranu
dobivaju t. zv. grupnici, t. j. šefovi raznih radnih
grupa i neki, osobito vrijedni stručnjaci, dakle oni,
koji imaju relativno najlakše uvjete rada i koji ni
izdaleka ne troše toliko energije, koju treba nadoknaditi,
kao što je troše teški manuelni radnici, na
pr. transportni i šumski. Oni rade većinom sjedeći,
u kancelarijama, a ipak dobivaju četverostruki
obrok kruha.
Ta socijalna »pravda« nije išla u glavu ni mnogom
ustaši. Tako mi je jednom, poslije, neki čarkar
razočarano rekao:
- Ma sve ti je to isto kao i prije. Tko najmanje
radi, najviše zarađuje.Ja sam bio dodijeljen logorskoj bolnici u svojstvu
bolničara. Nikada prije toga nisam znao, koliko
je to zvanje teško i odgovorno, pogotovo u prilikama,
pod kojima smo živjeli.
Na izlazu iz logora III C dočekao me je Marko,
sav sjajući od sreće. Zagrlili smo se i obećali, da se
više ne ćemo rastajati.
Na prvom koraku u novi život naišao sam na Zagrepčanina,
doktora Nikolu, koji je isposlovao, da
mi skinu okove. Gurnuo mi je u džep šaku cigareta
te me nahranio mlijekom, maslacem i pekmezom.
Bio je to jedan od najboljih drugova, što sam ih
u logoru sreo. Bio je čovjek, koji je uspio i kod
ustaša steći izvjestan autoritet i iskorišćavao ga,
da ublaži bijedu logoraša. Zalagao se i brinuo za
svakoga i nije se bojao da se zaleti čak u zapovjedništvo,
koje su logoraši uvijek sa strahom zaobilazili.
Na žalost, Nikola je već sutradan, s još nekolicinom
liječnika, apotekara i pomoćnog osoblja,
napustio logor i preselio se u novo osnovanu ustašku
bolnicu u mjestu, kojom je upravljao ustaški natporučnik,
kasnije satnik, doktor Marin, nekadašnji
logoraš. I tamo, u Jasenovcu, radio je Nikola neumorno
za logor. Njegovi rijetki posjeti logoru bili
sii za nas, koji smo ga poznavali, prave svetkovine.
Javio sam se svom grupniku u ambulanti. Kako
je dubok dojam na me učinila primitivna i u svemu
oskudna ambulanta u jednoj od dvije bolničke
barake, u južnome dijelu logora! Kroz ova tri mjeseca
tamnovanja po podrumima i u logoru III C
izgubio sam svaki pojam o kulturnom životu i
nisam se mogao dovoljno nadiviti slici malene ambulante,
u kojoj su neumorno radili liječnici u
bijelim keceljama, gdje su se u ormarima caklili
poniklovani instrumenti, i gdje se moglo do mile
volje i punini grudima udisati miris jodoforma i
etera. Udisao sam ga s istinskim zadovoljstvom. Bio
sam toliko ushićen slikom, te nisam ni opazio pred
vratima ambulante dugački red mršavih logoraša
obučenih u prljave dronjke, većinom bosih, očiju
upaljenih od groznice. Bilo ih je, koji su se jedva
držali na nogama, bilo ih je sa slomljenim ekstremitetima,
s čirevima na vratu, promrzlih nogu.
Liječnici i bolničko osoblje spavali su u južnom
dijelu barake bolnice br. II. Taj je dio bio od bolnice
odvojen drvenim zidom, koji je propuštao svađu,
psovke i jezivo stenjanje bolesnika.
Zapovjednik barake bio je neki doktor Mirković
iz Zagreba, čovjek neobično pedantan, koji je mrzio
nered i prljavštinu. U svojoj pedanteriji išao je
tako daleko, da se netrpeljivo odnosio prema prljavim
i smradnim bolesnicima, što su ležali u bolnici,
i pokazivao im svoje gađenje bez ustezanja
i svakom prilikom. Nije mislio, da logoraši ne mogu
da održe bilo kakav red i čistoću tijela, jer za to
nije bilo ni najprimitivnijih uvjeta, a bolesnici, koji
su ležali u bolnici, bili su više mrtvi nego živi i
nisu se mogli ni okretati na svojim tvrdim ležajima.
Mirkovićev osjećaj za čistoću nije mogao podnijeti
moj ciganski izgled (bio sam jadno prljav, blatan
i poderan), te je moj dolazak u stambenu bolničku
baraku dočekao glasnim negodovanjem i hladnim
neprijateljstvom. Tek kad sam od kuće dobio
paket s čistim i urednim skijaškim odijelom i cipelama,
pa kad sam umiven, obrijan i dobro obučen
poprimio izgled društvenog bića, pale su kod Mirkovića
sve ograde, što su nas dotad vidno dijelile.
Spavalo se u drvenim boksovima na kat, svagdje
po dvojica. U baraci spavalo nas je ukupno ok
trideset, i bilo je dovoljno mjesta za sve. Ja sam
ležao u gornjem dijelu. Dobio sam dva pokrivača
i jastuk. Jedan pokrivač stavio sam na dasku, da
mi bude mekše, a drugim sam se pokrivao. Jozo
mi je donio — kako je obećao — i drugu Doričinu
sliku uokvirenu u jasenovo drvo. Objesio sam je
iznad boksa. U sredini sobe stajao je dugačak sto
s dvije klupe, na jednome zidu komoda, u kojoj
smo držali porcije i zalihe hrane iz paketa. Imali
smo čak i električno osvjetljenje. Ovdje je bilo i
mogućnosti, da se čovjek redovno svako jutro umiva,
pa je tako i moja četkica za zube došla do upotrebe.
Mislim da nije potrebno naglasiti, kako me je
»neviđeni« komfor moga novog stana opio, i sa
kakvom sam tupom tugom mislio na napuštene
drugove u logoru III C, koji su morali spavati obučeni,
tako reći pod vedrim nebom, u pilovini punoj
buha, i koji nisu imali prilike ni jednom na dan
da operu ruke.
Za stolom se navečer igrao šah, karte, ili se čitala
stručna, medicinska literatura. U jednom pretincu
komode bile su i dvije »ilegalne« beletrističke
knjige: »Vinetoxi« od Karla Maya i Krležini »Eseji«.
Stanovnici bili su najvećim dijelom Židovi. Društvo
se iz početka držalo prilično rezervirano prema
meni, no uskoro se naviklo na me i primilo
me u svoj liječničko-bolničarski ceh. Ipak, društvo
je po svome gledanju na svijet bilo toliko heterogeno,
da se o kakvu zajedničkom životu zapravo
nije moglo ni govoriti. Živjeli smo tamo, kao u
kakvu hotelu, posve individualno, u dobrim susjedskim
odnosima. Nismo imali zajedničkih interesa
ni podudarnih želja, a zajednički nam je bio
samo težak posao, koji smo svi zdušno vršili od
ranog jutra do kasnog mraka u bolnici i ambulanti.
Među liječnicima isticao se stručnom spremom,
inteligencijom i požrtvovan jem grupnik doktor
Špicer, primarius sisačke bolnice. Stari Konforti
krojio je po cijeli dan povoje iz starih krpa, što
ih je dobivao iz logorskog skladišta. Austrijski emigrant
Pohorilo, profesionalni masseur, nije ništa
radio besplatno, nego je za svoje maserske usluge,
koje je prodavao ustaškim oficirima, bolesnicima
i otmenijim logorašima, dobivao cigareta i živežnih
namirnica. Zarađivao je sjajno i bio u Jasenovcu
najbolje situirani logoraš. U svojoj kožnatoj žutoj
torbi nosio je i finih sapuna i »alge« i francuskog
eau de cologna. -
Najvitalnija ličnost barake bio je bolnički pisar
Ozren, neobično jako svinutog nosa kao u papige,
osvjedočeni ideolog korporativne države. On je u
korporativnoj državi vidio jedini mogući spas buduće
Jugoslavije i autoritativno joj proricao takav
razvoj. Bio je o svemu »najtočnije« informiran te
jedan od osnivača i-urednika »agencije latrine« u
žicama radnog logora. Toj svojoj novinarskoj agilnosti
može zahvaliti, što su ga jedne večeri odvukli
u zvonaru, odakle se više nije vratio.
Od bolničara najvedriji je bio sarajevski Židov
Sado, inače magister farmacije. I on je ovamo došao
iz logora III C. Taj čovjek, vječno nasmijan
i dobre volje, ma da mu je logor progutao ženu i
dijete, bio je duša bolnice I. gdje je neumorno dvorio
i tješio bolesnike. Bio je toliko omiljen kod pacijenata,
da je već sama njegova prisutnost bila
jedan od važnih elemenata ozdravljenja. Bio je
ujedno i šahovski prvak stambene barake
U liječničkom kadru bio je interesantna ličnost
neki Židov, emigrant iz Graza, kome sam zaboravio
ime, i koji nije znao ni riječi hrvatski. On je bio
doktor prava, ali se prilikom dolaska u logor deklarirao
kao »doktor« i Bio dodijeljen u bolnicu.
Liječnici su naime zbog svoje stručnosti - - koja
može i ustaši poslužiti, a i služila je često — uživali
izvjesne privilegije i mogli skoro sa sigurnošću računati,
da ne će biti likvidirani, ako nisu politički
istaknuti, sve dotle, dok logor postoji. Pravnici pak
smatrani su izrazitim parazitima, čija stručnost nije
u logoru nikome bila potrebna, te su, prilikom
likvidacije, ranžirali uvijek na prvom mjestu.
Naš se sijedi emigrant izvrsno snašao u novoj
funkciji. Bijela kecelja i bijela kapica stajale su
mu izvanredno uvjerljivo. Baratao je termometrom
i stetoskopom tako vješto i dijelio aspirine i carbo
animalis tako profesionalno, te siromašni pacijenH
nisu nikada posumnjali u njegovo visoko medicinsko
znanje. Zvali su ga čak, zbog posve bijele kose.
profesorom. Njegovi kolege čuvali su se, da ga ne
desavuiraju, i priskakali mu redovno u pomoć, ako
je stajao pred kakvim kompliciranijim slučajem.

Na vrh Go down

avatar

Komentar on Fri Jan 08, 2010 2:31 pm  Istorija Jugoslavije

U DOMU UMIRANJA

Bolnica se sastojala - - kako sam već u prethodnom
poglavlju spomenuo — od dvije barake: bolnica
I. i bolnica II. U bolnici L, koja je bila otmjenija
i imala gvozdene krevete sa slamaricama, jastucima
i pokrivačima, a u kojoj su ležali kažnjeni
ustaški agenti, ugledniji logoraši i lakši bolesnici,
bio je južni dio određen za ambulantu. Južni dio
bolnice II., u kojoj nije bilo kreveta, nego drveni
boksovi bez slamarica, bez jastuka i bez pokrivača,
te u kojoj je umirala logorska raja i najteži
bolesnici, bio je zauzet kao stambena prostorija
bolničkog osoblja.
Ambulanta je radila od ranog jutra do kasnog
mraka, jer se svakog dana javljalo na stotine bolesnika,
što ih je valjalo pregledati, upisati u bolesničke
knjige, odrediti im mjesta u bolnici ili im
dati koji dan poštede, liječiti ih ambulantno, operirati
ili cijepiti.
U ambulanti je vrvjelo kao u košnici. Zbog pomanjkanja
prostora i vremena vršilo je pet, šest
liječnika svoju dužnost istodobno. Nije bila rijetkost,
da se jedan pacijent, kome je zubar u jednome
kutu čupao zub, iza glasa derao, a istovremeno
su drugome na operacionom stolu, pod eterom,
amputirali nogu. Trećemu su čistili duboki
čir na vratu, a još dvojica sjedila su na stolicama
i mjerila temperaturu. U ambulanti je bilo uvijek
osam do deset pacijenata. Liječnici su se trudili
zaista svojski, da pomognu bijednim logorašima,
ali sredstva, s kojima su raspolagali, bila su više
nego skromna.
Bolnička je apoteka bila veoma siromašna, a bolesti
u logoru veoma raširene i raznolike. Internacionalni
crveni križ iz Ženeve slao je doduše Jasenovcu
redovno čitave sanduke lijekova i specijaliteta,
ali su ti uvijek svršavali u apoteci ustaške
bolnice, i samo je izuzetno koji dio zalutao u logorsku
bolnicu.
Obje bolničke barake mogle su primiti najviše
120 bolesnika, a ležalo je u njima uvijek do 300.
U bolnicu su se primali samo najteži bolesnici, oni,
koji nisu više mogli hodati, i oni, koji su imali
preko 40 stupnjeva Celsiusa temperature. Da ti
dobiju mjesta u bolnici, trebalo je izbaciti kojeg
rekonvalescenta, koji se tek izliječio od kakve teške
bolesti, i kome je bilo potrebno još najmanje 14
dana bolničke njege. Rekonvalescenti su dobivali
nekoliko dana poštede i imali su pravo da za to
vrijeme leže u svojoj stambenoj baraci. Svake pak
nedjelje jednom upriličavalo je zapovjedništvo logora
čišćenje bolnice. Svako jutro predavao je bolnički
pisar pismeni raport zapovjedništvu s brojnim
stanjem bolesnika, dijagnozom i tokom bolesti.
Jednom nedjeljno dolazio je od zapovjedništva
kakav oficir ili podoficir i pročitao listu bolesnika
određenih za »specijalno liječenje«. Nitko
od tih bolesnika nije imao iluzija o tom »specijalnom
liječenju«: svi su predobro znali, kuda ih
vode. Kako većina bolesnika nije mogla sama, bez
pomoći, hodati, odnosili su ih grobari u zvonaru,
gdje su im. iako nesposobnima da se kreću vlastitom
energijom, vezali ruke gvozdenom žicom i odvozili
ih skelom u Gradinu.
Za vrijeme moje bolničarske prakse u bolnici II.
ležao je u jednome boksu dječak od 15 godina. Bolovao
je od tromboze. Obje su mu noge bile sablasno
otečene, i bolest se iz dana u dan komplicirala.
Konačno mu se stvorio novi trombus u plućima, i
liječnici nisu vjerovali, da će ozdraviti. Ležao je
i podnosio hrabro užasne boli.
Jednog jutra ulazi u bolnicu vodnik Alaga s listom
bolesnika za »specijalno liječenje« u ustaškoj
bolnici. Medu ostalima prozove i maloga:
- Milić Stanković.
Stajao sam kraj njegova boksa utonuo u otrovne
misli. Prenuo me svježi alt dječaka:
— Umro je noćas.
Alaga ga je precrtao iz popisa i otišao sa sakupljenim
plijenom.
Milić je i dalje ostao u bolnici i -- čudom ozdravio.
Ne znam, međutim, kako je svršio, jer sam
ga kasnije izgubio iz vida. Svakako, ovakvo prisustvo
duha bilo je u historiji logora sasvim izuzetna
pojava. Logorski život, garniran svakodnevno
masovnim ubojstvima, stvorio je takvu paničnu
psihozu, te čovjek nije bio kadar da hladno prosuđuje
i analizira svoj položaj, pa da vlastitom
snagom i intuicijom pokuša da ga popravi i da se
suprotstavi elementarnoj sili, što se sa svih strana
na nas rušila. Sve se prepuštalo igri sreće i slučaja.
Tako mi se na primjer danas čini upravo nevjerojatnom
činjenica, da se od onih nebrojenih gomila
logoraša, što su ih odvodili vezanih ruku u
Gradinu, nije gotovo ni jedna pobunila i nastojala,
makar i zubima, da što skuplje proda svoje živote.
Pričali su mi, da se samo jednom neka grupa
Cigana, negdje početkom 1942., pobunila i navalila
na stražu. Bili su naravno likvidirani mecima iz
pušaka i mitraljeza, kojom je prilikom stradao i
velik broj logoraša u samom logoru.
Od bolesnika, što su ležali u bolnici, bolovala
je preko polovica od pjegavca, ostali od kaheksije,
potpune fizičke iznemoglosti, trbušnog tifusa, di~
zenterije, teških pojava avitaminoze, tuberkuloze i
drugih bolesti.
U bolnici II. ležala su po trojica u jednome
boksu, a svaki raspoloživi prostor na podu zauzimali
su bolesnici, tako da je liječnik ili bolničar
u službi morao da preskače preko ispruženih tjelesa.
Ležali su obučeni, na golim daskama. Samo
rijetki imali.su dijelove posteljine. Većina je stavila
pod glavu kakav odjevni predmet i porciju
za hranu. Po sredini uzdužnog zida, pod prozorom,
stajalo je limeno btire, t. zv. »kibla«, gdje su logoraši
obavljali nuždu. Samo je malen broj mogao
doprijeti do kible, budući da je većina bila fizički
preslaba, da bi mogla do nje dopuzati. Ipak, bila
je stfilno zauzeta, jer su gotovo svi bolesnici, pored
osnovne svoje bolesti, patili od užasnog proljeva.
Kibla, koja je sadržavala oko 50 litara, praznila
se dvaput dnevno. Većini bolesnika morali
su bolničari davati noćne posude, i to je bio posao,
koji je apsorbirao čitavog bolničara zc cijeli dan.
Ograničeni broj noćnih posuda bio je u stalnom
pokretu, bez stanke.
Mnogi bolesnici nisu imali vremena da dočekaju
posudu ili je pak nisu ni tražili, jer su ležali rezignirani
ili bez svijesti. Te je trebalo prati i sušiti.
Neopisivi talas smrada kružio je po zagušljivoj
prostoriji bolnice. Nije bilo načina, da se paralizira
taj nepodnošljivi smrad ljudskih izmetina, koji
je bio potenciran zadahom neopranih tjelesa i gnojnih
rana mnogih bolesnika. U tome smradu va-
ljalo je i jesti i provesti cijeli dan, često i cijelu
noć. Tek kad bi čovjek od omaglice počeo da gubi
tlo pod nogama, izlazio bi na čas van, da udahne
malo svježeg zraka.
Hrana je bila obična, logorska: pura i. juha od
krumpira (oljuštenih) i 15 dkg kruha. Samo ujutro
oko 10 sati, dobivali su bolesnici čašu mlijeka. Bio
je to dar ekonomije, no katkada je mogao podmiriti
samo polovicu bolesnika, pa se moralo pomiješati
s vodom, da bi svaki bolesnik dobio svoju
čašu. Slobodan je pored bolnice zasadio komadić
zemlje raznim povrćem i namjeravao ovim da
upotpuni jednoličnu hranu bolesnika. To povrće .
svršavalo je redovno u ustaškoj oficirskoj menaži,
a samo je lišće dolazilo u centralnu logorsku kuhiuju
za bolesnike. I ta »vitaminska hrana« bila je
skuhana samo na vodi, bez ikakova začina i bez
soli.
Jedne noći bio sam dežuran, u polurasvijetljenoj
prostoriji bolnice II. Bila je veoma hladna noć, koja
je prodirala kroz pukotine na daskama. U velikoj
posudi kuhao sam čaj od lipova cvijeta i dijelio ga
bolesnicima umjesto vode.
Oko devet sati navečer dio je bolesnika spavao,
a neki su vikali od boli, zazivali majke, žene. Neki
se molili bogu, drugi užasno kleli stisnutih zubi.
U bolnici je vladala uznemirena graja. Bili su puni
želja, koje sve nisam bio kadar ispuniti. Dodavao
sam nebrojeno puta noćne posude, točio čaj u prljave
porcije, vodio pokretnije bolesnike na kiblu, dodavao
vodu, pokrivao one, što su paljeni vrućicom
odbacivali pokrivače i trgali odjeću sa sebe, umatao
u prnje one, što su cvokotali zubima od zimice
Vode ... - - stenjao je jedan.
- Kiblu! Brzo, brzo ... — žurio se drugi.
Treći je sjedio go u boksu, tresla ga je vrućica.
Izmjerili mu temperaturu: 41° C. Pružao je prema
meni ruke i prinosio prste suhim ustima. Nije
mogao govoriti, samo su mu se tresle vilice. Molio
je vode. Po nalogu liječnika nisam mu smio dati
vode. Donesoh mu čaja. Prinio ga drhtavih prstiju
ustima, pokušao i odgurnuo ga s gađenjem, tako
da se prosuo po susjedu, koji je gadno psovao.
- Vode . . . — hripao je s mukom bolesnik.
Objašnjavao sam mu uzalud, da mu po nalogu
liječnika ne smijem dati vode, jer da bi ona mogla
loše djelovati na tok bolesti. Gledao me molećivim
očima i sklapao ruke te neprestano pokazivao prstima
na suhe, ispucale usne. Konačno mi se učinilo
ludim, da toliko mučim čovjeka, kome vjerojatno
i onako nema spasa. Ta to uopće više nije bio
čovjek, nego na smrt bolesna nijema životinja, koja
samo svojim beskrajno izražajnim očima moli kap
vode, da namoči usne, što gore. Pružim mu pola
čaše ledene vode, koju on za tren iskapi.
Zadovoljan, što sam mu ispunio možda posljednju
želju, pogladim ga nježno po kosi i zavirim
u oči, koje su molile: još.
Ne, on nije ugasio žeđ. Žeđ se udvostručila,
voda je ishlapila na silnoj vatri, što je izgarala u
grlu, plućima, srcu. Donio sam mu punu čašu, pa
još jednu, još jednu ...
Oči su iza svake čaše molile još. „
Ispio je već litru, dvije, a žeđ je neprestano rasla
i tražila sve nove količine vode. Morao sam prekinuti
i pobjeći od tih očiju, koje su me neprestano
sve do pred zoru tražile. Tada su se ugasile.
Bolesnik kraj vrata, koga je mučio proljev, silazio
bi svakih pet minuta s boksa i rušio se na
noćni sud. Bio je mlad, a napola kostur. Šupak mu
je bio sav krvav, izjeden od dizenterije, oči teške
od umora. Ovo je već četvrta noć, kako ne spava
i kako svakih nekoliko minuta silazi uz užasno
stenjanje s boksa. Dok bi silazio, curio je iz njega
krvav izmet. Ove noći silazio je s boksa 112 puta,
a onda se umirio. Umro je skoro ugušen od crijevnog
izmeta, kojega je njegov ležaj bio prepun.
Jedan je pomahnitao i počeo kidati odjeću sa
sebe. Probudio sam profesionalnog bolničara Meha,
koji je spavao u baraci, da mi pomogne i savjetuje,
što da učinim s bolesnikom. Trebalo ga je
vezati za krevet, jer nismo imali luđačke košulje.
Prilikom vezivanja ujeo je pomahnitali Meha za
nogu. Sutradan je primio injekciju od liječnika i
posve se umirio. Moglo se čak s njime i razgovarati.
Nije se sjećao svoga sinoćnjeg ispada. Predvečer je
umro, a da toga nitko nije ni opazio.
Nedaleko od njega, na podu, ležao je težak bolesnik.
Bolovao je od tuberkuloze. Svakog sata molio
me, da mu izmjerim temperaturu. Oko. tri sata
ujutro pozvao me k sebi i zamolio:
— Imaš li, brate, jednu cigaretu?
Zaustio sam, da ga odbijem, no on me je prekinuo:
- Znam, da ne smijem pušiti, da je liječnik strogo
zabranio. Pluća. Ja ovdje ležim već sedam dana
na podu, kao pašče. Slušao sam sve liječnikove savjete
i nisam učinio ništa, što bi mi moglo naškoditi.
No sada znam, da ne ću dočekati zore, i imam
samo jednu želju: da popušim cigaretu.
Govorio je teško. Znao sam, da govori istinu. Oči
su mu čudnovato sjale. Bio je neobično miran. Dao
sam mu cigaretu. Nikada još nisam vidio čovjeka,
koji bi znao s većini zadovoljstvom pušiti. Uvlačio
je dugačke dimove i ispuštao ih polako, u kolutovima
i s prekidima. Zadovoljstvo mu se caklilo na
licu.

Dok je pušio, pričao mi je o svojoj nesreći i o
svojoj velikoj ljubavi prema mladoj ženi, koja je
ostala u Zagrebu u očekivanju djeteta, što se rodilo
prije dva mjeseca i dobilo ime Nenad. Uhvaćen
prije sedam mjeseci s nekakvim letkom, osuđen
svega na tri mjeseca, u bolnicu došao, kad već nije
mogao na nogama stajati. Bravarski je pomoćnik
i radi u lančari. Priča - - slična hiljadama iz logora,
neobična po tome, što je upravo danas stiglo
pomilovanje, a on leži na umoru i ne će moći vidjeti
ni žene ni svoga Nenada.
- Hvala za cigaretu!
Stisnuo sam mu čvrsto pruženu, vlažnu ruku.
Gušilo me u grlu.
Nisam se udaljio ni dva koraka, kad me zaustavi
silan kašalj s poda. Bravar se malo pridigao i podbočio
lijevom rukom glavu, a desnom je nastojao da
zadrži krv, što je kuljala u širokom mlazu iz usta.
Prestrašenim pogledom pratio je krv, koja je niz
ruku tekla u rukav. Bio mu je to zadnji kašalj.

Na vrh Go down

avatar

Komentar on Fri Jan 08, 2010 2:33 pm  Istorija Jugoslavije

POTEMKINOVA SELA

Par dana nakon moga nastupa u bolnici izašla
je okružnica upravne pisarne, kojom se svi grupniei
pozivaju logorniku Wieneru na sastanak, gdje
će primiti sve potrebne upute za uređenje logora
i doček nekakve komisije, koja ovih dana dolazi
da pregleda logor.
Agencija latrina smjesta je počela neumorno raditi
i publicirati fantastične i kontradiktorne vijesti.
Tenor svih emitiranih vijesti bio je, da je komisija,
što dolazi, internacionalna, izaslana od Međunarodnog
crvenog križa u Ženevi. Dolazi kao rezultat
odjeka, što je o zvjerskom mučenju i ubij
a n ju logoraša dopro i preko granica Hrvatske.
Agencija je znala čak i ime predsjednika komisije.
Znala je i to, da će svaki logoraš od komisije
dobiti ovelik omot s odijelom i cipelama te živežnim
namirnicama, američke provenijencije. I
dalekosežni zaključci komisije bili su manje više
poznati. Nije se nimalo sumnjalo, da će logor preuzeti
u svoju upravu organi ženevske institucije,
tako da će logoraši moći smireni, siti i zadovoljni
dočekati svršetak rata igrajući tenis i pušeći »Chesterfield
« cigarete.
Upute, što su ih grupnici dobili na sastanku kod
Wienera, bile su ove:
1. Za određene dane logor treba da osvane čist
i okupan. Na zemlji se ne smije naći ni iver, podovi
u barakama moraju biti čisti i natopljeni
kreozotom. Osim toga, barake i logoraši moraju
biti temeljito dezinsektirani.
2. Naročito mršavi i odrpani logoraši bit će za
dva dana bavljenja komisije u logoru poslani u
Mlaku.
3. U bolnici moraju biti samo lakši bolesnici, i
ona ne smije prekoračiti kapacitet od 120 bolesnika;
na svakom krevetu smije ležati samo jedan
bolesnik. Svi ostali bit će za to vrijeme s bolničarima
i jednim liječnikom sakriveni na tavanu
»obrtnog doma«.
4. Svaki logoraš nosit će na prsima komadić četvorokutnog
bijelog platna s brojem i žigom zapovjedništva.
Na pitanje bilo kojega elana komisije
o imenu logoraš smije odgovoriti samo: »Ja
sam zatočenik broj, recimo, 2.376.« Taj sam broj
nosio ja. Na sva ostala pitanja valja ustegnuti odgovor
i smjesta se udaljiti. Sve potrebne informacije
dat će komisiji ustaške starješine.
5. Tih dana se normalno radi u svim logorskim
postrojenjima 8 sati. Od 7 do 12 i od 2 do 5. Logoraši
moraju tih dana biti čisti i obrijani, obučeni
u svoja najbolja odijela.
Cijeli je logor bio bačen u pokret; u bolnici je
bilo naročito živo. Iz ustaške bolnice dopremljen je
pun sanduk lijekova i čitavo brdo kao snijeg bijelih
plahta te liječničkih i bolničarskih ogrtača. Zidovi
baraka i boksovi parili su se vrelom vodom,
prozori čistili, podovi mazali kreozotom. Za vrijeme
čišćenja bolesnici su ležali na daskama ili na
travi pred bolnicom. Srećom, vrijeme nam je bilo
sklono, na plavom nebu sjalo je toplo jesenje sunce.
Ja sam. s tridesetoricom najtežih bolesnika bio
otpremljen na tavan obrtnog doma, niske neokre-
čene prizemnice, u kojoj su bile smještene radionice
obrtne grupe. Polovica tavana bila je uređena
kao spavaonica za djecu - - koje je bilo oko
200 — druga polovica za teške bolesnike evakuirane
iz bolnice. Spavali su na podu umotani u krpe
i u smradu vlastitog izmeta.
Bolnica se nije mogla prepoznati. Sva se sjala od
čistoće, mirisala po svježem ozonu raspršenog
ekstrakta borovih iglica, kibla je bila protjerana
u latrinu izvan barake. Bolesnici, obrijani i obučeni
u čiste noćne košulje, ležali su na slamaricama,
presvučenim bijelim plahtama, s jastukom pod
glavom, pokriveni toplim gunjevima. Nad glavom
svakoga kočio se karton s brojem i krivuljom temperature.
Bolničari su vršili svoju dužnost u čistini
mirisnim ogrtačima. Iz čistih porcija jeli su bolesnici
rižu na mlijeku.
Bolnica je prednjačila. Bila je najljepši, najčišći
kutak u logoru. I ostali dijelovi logora izmijenili su
izgled, a probrani logoraši šetali su sa svojim brojevima
na prsima dostojanstveno po logoru. Konačno,
došao je i njihov čas.
U određeni dan, međutim, komisija nije stigla.
Ni sutradan. Ustaški »dužnostnici« vrte se cijeli
dan nervozno po logoru. Samo da se ne pokvari
red, i da ne padne kiša, koja bi ova Potemkinova
sela pretvorila opet u sumorni, panonski, blatni
Jasenovac. Ljubazni su, razgovaraju s logorašima,
nude cigarete.
Treći dan:
Kuriri trče iz upravne pisarne i razilaze se po
svima logorskim radionicama i stambenim barakama:
— Komisija je stigla u krasnoj limuzini pred zapovjedništvo.
Svi na svoja mjesta!
Mene su s još dva bolničara i s liječnikom-upravnikom
zatvorili s preko stotinu teških bolesnika na
tavan i zaključali spolja vrata. Izvadili smo s krova
četiri crijepa i čekali, kad će se na vidiku pojaviti
tako željno i dugo očekivana komisija.
Konačno, evo, pojavljuje se grupa. Dolazi s ekonomije
i upućuje se pored ribnjaka prema bolnici.
Ne varaju li nas oči? Ne, ne, sada se ;već jasno
vidi: u grupi ljudi, što se približava nama, nema
ni jednog civila. Svi su u uniformama. U sredini
ide Maks. Maks Luburić! I još nekoliko nepoznatih
ustaških kreatura i jedan domobranski pukovnik.
Zadnji među njima, u doličnom razmaku, u
crnom odijelu, Wiener.
Eno, ušli su u bolnicu. Tamo su se zadržali prilično
dugo, zatim su u brzome tempu pogledali
Slobodanove barake, koje su već dva dana blistale
u neviđenoj čistoći. Pred barakama ih je u reprezentativnome
odijelu dočekao Slobodan. Do obrtnog
doma i do logora III C nisu ni stigli. Jedva su
našli vremena da zavire u centralnu kuhinju, gdje
je šjor Rudi održavao zavidan red, i gdje se taj
dan kuhao goveđi gulaš s krumpirima.
Komisija je završila posao na zakusci, gdje je
predsjednik komisije, savezničar i povjerenik glavnog
ustaškog stana, profesor Aleksandar Seitz čestitao
Matkoviću na uzorno vođenu poslu i obećao,
da će ga predložiti za odlikovanje.
I tako, sve je prošlo u najboljem redu. Seitz je
neke logoraše zapitao za ime; ti su disciplinirano
izrekli svoj broj, pogledavši prethodno na platnenu
krpu, što je visjela na lijevoj strani grudi, da ne
bude zabune, a sve ostale odgovore prepustili Matkoviću,
koji je spremno odgovarao. U upravnoj pisarni
prepoznao je Seitz Pavela, nekadašnju nogometnu
zvijezdu zagrebačke »Coneordije«, pružio mu dobrohotno ruku i upitao, bavi li se još nogometom.
Samo jedna mrlja potamnjela je na čas uspjelu
sceneriju sretnog logora. Jedan slovenski svećenik,
koji je u rekonvalescenci ležao u bolnici I, predstavio
se Seitzu punim imenom i izjavio, da su svršetkom
oktobra četvorica njegovih kolega odvedena
iz logora III C u Gradinu, pod izlikom, da polaze
na rad u Njemačku. On sam je posve slučajno izbjegao
smrti, no boji se opravdano, da će i njega
dostići ista sudbina. Matković se, naravno, prenerazio;
on o tome nije imao ni pojma. Obećao je
Seitzu, da će stvar istražiti, i utvrdi li se, da su
navodi svećenika točni, kaznit će počinitelje najoštrije,
bez obzira, tko su. Velečasni ne treba ni
najmanje da strahuje za svoj život; on će se lično
založiti, da bude pušten iz logora, čim ozdravi.
— Hvaljen Isus!
Taj incident bio je zaboravljen uz čašu žilavke
u oficirskoj menaži, gdje je logorski orkestar svirao
moderne šlagere.
Ni danas mi nije jasno, što su tom komisijom ovi
ljudožderi kanili postići. Ili su možda sami pred
sobom htjeli da odigraju komediju?

Na vrh Go down

avatar

Komentar on Fri Jan 08, 2010 2:35 pm  Istorija Jugoslavije

MALA NEDJELJNA EKSKURZIJA PO LOGORU

Mirković je iznenada otputovao u Zagreb, navodno
kući. Jedva" je uspio da se pozdravi s najbližima.
Njegovo mjesto zapovjednika bolničke stambene
barake zauzeo sam ja. Moja se karijera uzdizala n
hiperboli prema nebu. Od kopača nasipa, preko
pisara ciganskog logora i bolničara do pravog zapovjednika.
-w Ono, što nisi uspio postići u civilu, postižeš,
evo sada, u logoru — primijetio je ne bez malicioznosti
Marko. Tko zna, gdje ćeš se zaustaviti i —
hoćeš li se uopće zaustaviti.
Mjesto zapovjednika barake bila je tipična sinekura,
nešto kao ministarstvo bez portfelja. Čitava
dužnost sastojala se u tome, da potpiše kućni red,
što visi na jednom zidu barake (taj napor već je
izvršio prethodnik), da ujutro nadgleda čišćenje
barake i da oko deset sati odšeta s dva vedra za
vodu na ekonomiju, gdje će ih namještenik mljekare
napuniti obranim mlijekom, da to mlijeko
skuha na peći bolnice II. i da ga razdijeli bolesnicima.
U podne dijeli bolničkom osoblju i bolesnicima
kruh, koji je ujutro podigao u centralnoj kuhinji
na osnovu zahtjevnice, što ju ispostavlja bolnički
pisar. I time su dnevne brige zapovjednika
nastambe iscrpljene. U tome napornom poslu pomaže
mu redar barake.Marko je tatođer dobio dobro namještenje u
obrtnoj grupi — kao perač rublja logorske praone.
Kasnije je napredovao do vodonoše za račun te
praone.
— Tvoja karijera — odgovorio sam mu — nije
doduše tako vrtoglava kao moja, ali je zato solidna,
što odgovara tvom karakteru, a osim toga i kontinuirana.
Nastaviš li ovako, možda ćeš* 'do mjesec
dana -biti unaprijeđen za glačaoca rublja. Tada
ne ćeš imati odviše posla, jer se u vašoj praoni
glača rublje samo za gospodu ustaše.
Te nedjelje Marko je bio slobodan. Kako je moja
sloboda izvirala iz zvanja, koje sam vršio, zapalili
smo cigarete i pošli na malu ekskurziju po užem
dijelu logora, što je potpadao pod domenu Slobodanove
uprave. To su u prvom redu bile bolničke
barake, zatim stambene, zidana kuća obrtne grupe,
monumentalna latrina i centralna kuhinja.
Taj kompleks zgrada bio je odijeljen od ostaloga
radnog logora »mostom uzdisaja«, koji se sastojao
od obične daske prebačene preko uskog odvodnog
kanala i koji se dalje nastavljao putem pored ribnjaka
prema ekonomiji, pekari i upravnoj pisarni.
Najprije sam pokazao Marku bolničko naselje,
koje se sastojalo od već spomenute i opisane dvije
barake i jedne šupe razdijeljene u dva dijela. U
jednome dijelu bila je bolnička praona, u drugome
logorovali su grobari sa svojim odioznim nosilima.
Pored šupe malena latrina s posebnim separeom
za grupnika. Okolo bolnice prostirao se maleni
Slobodanov vrt, u kojem se gajilo povrće za
oficirsku menažu i otpaci za bolesnike. Vrhovni
vrtlar u to vrijeme bio je poznati hortikulturni
stručnjak doktor Riboli. Doktor Riboli bio je živi
bilten. Znao je sve, što se dešava u svijetu, a, bio
je upućen i u logorske spletke. Održavao je dobre
odnose s »doktorom« Cividinijem, logorskim istražiteljem
i zapovjednikom zvonare, i s nekim ustaškim
oficirima.
Uz njih dolazio je svaki dan do novina i do.lo-
; kalnih novosti. Često je sastavljao i vlastite prognoze
i lansirao vijesti, koje su oštro mirisale po
»latrini«. Neki zlobnici nazivali su njegovu novinarsku
kuhinju »agencija panika«. To naročito poslije,
zimi, kad je svoj vrtljarski poziv zamijenio
udobnijom stolicom u toploj upravnoj pisarni. Njemu
imamo zahvaliti, što smo u to vrijeme bili prilično
informirani o situaciji na bojištima i o političkoj
situaciji u zemlji.
Bolnički kompleks bio je odijeljen jednostrukom
bodljikavom žicom od stambene četvrti, u kojoj je
vladao Slobodan. Njegovo naselje sastojalo se od
šest baraka. Barake su imale po dva reda boksova,
koji su se u sredini dodirivali. Između boksova i
uzdužnih zidova baraka vodio je malen prolaz,
koji je omogućivao penjanje u boksove. Osim boksova
imala je svaka baraka minijaturnu peć, koja
nije bila kadra da snabdije toplinom ni deset puta
manju zapremninu,, pa je služila logorašima uglavnom
za kuhanje čaja. U centralnoj baraci nalazila
se malena odaja, u kojoj je spavao i administrirao
Slobodan.
Barake su redovno bile zauzete najmanje s dvostrukim,
često i s trostrukim mogućim kapacitetom.
U jasenovačkom logoru bilo je sve moguće.
Bio je to logor nemogućih mogućnosti.
Marko je stanovao u baraci br. V. kod nadredara
Ilije Paripovića. To je bio atletski građen
čovjek, hrapava glasa od sifilisa. Obje noge bile
su tmi amputirane iznad koljena. Po zanimanju
bio je specijalist za brze vlakove. Naročito je volio
internacionalne eksprese. Noge je izgubio vršeći
službu. Bio je to jedan od rijetkih ljudi, koji je u
logoru dostigao viši stupanj obrazovanosti. On je
u logoru naučio pisati, a izgubio je dušu. Bio je
naime jedan od najstrastvenijih prokazivača, pa
su ga se svi drugovi bojali kao kuge.
Dalje na sjever protezala se novogradnja obrtnog
doma, u kojem su bile smještene krojačnica,
brijačnica, postolarija, praonica rublja i dezinsekcija.
Do doma se dolazilo ravno s »bulevara slobode
«, koji je tekao između Slobodanovih baraka.
Iza obrtnog doma uzdizala se od dasaka slupana
velika latrina. razdijeljena u dva jednaka dijela.
U svakom dijelu bila su po dva reda rupa, ukupno
bO rupa. Ovoj instituciji valjalo bi posvetiti posebno
poglavlje, jer su te daske bile u logoru zapravo
»one, koje život znače«. Nosila je još i neslužbeni
naziv »dništveni dom«.
Zapadno od obrtnog doma širila se velika čistina,
na kojoj je kasnije improvizirano nogometno
igralište, a svršavala je centralnom kuhinjom. Prostor
između obrtnog doma i centralne kuhinje zvao
se »trg pure«.
Deset metara sjevernije od obrtnog doma počinjala
je bodljikava žica logora III C, koji je za
nas iz radnog logora bio tabu. Praga mu se nije
smjelo prijeći, jer tko bi ga prešao, ne bi se više
mogao natrag vratiti. Logoraši su prolazili kraj
logora III C brzim korakom, gledajući preda se, u
pristojnoj distanci od bodljikave žice.
Straga, između bodljikave žice logora III C i
monumentalne latrine, stajao je 8 metara dugački
limeni oluk na drvenim nogarima — logorski pisoar.
Prostor između logora III C, obrtnog doma,
pisoara i latrine zvao se »trg nužde«.
»Most uzdisaja«, prebačen preko odvodnog kanala,
dobio je ime po tome, što su se »disciplinske«
kazne, od kojih je najblaža bila strijeljanje u zatiljak,
vršile kraj toga mostića, preko kojeg su žrtve
obično prolazile dolazeći iz zvonare. Oko toga mostića
stajale su grupe logoraša u nastupu, jer je
disciplinsko likvidiranje bilo obavezna predstava
za sve. Na istome tom mjestu stajali su i nastupi,
iz kojih se vršila selekcija za Gradinu, no ja u tim
nastupima više nisam stajao.
Eto, u toj sredini, koja je zimi ispunjena dubokim
i gustim naslagama blata, odvijao se tragični
život većeg dijela jasenovačkih logoraša.
U obrtnoj grupi vladao je drug Hugo. On je
tamo za se uredio malenu sobu, u kojoj su preko
dana radili veoma pokretni i razgovorljivi pisar
Ruda i urar Altarac. Noću ostajao je Hugo sam u
sobici i spavao na klupi, koju mu je za spavanje
priređivao mali dezinsektor Koenig, nekada veliki
trgovac iz Broda. U toj sobici, u koju sam se kasnije,
na, zenitu moje logorske karijere, ja uselio,
našli smo Marko i ja utočište, gdje smo u slobodno
Vrijeme nesmetano smjeli pušiti Hugove cigarete i
razgovarati.
Poslije ručka, koji smo pojačali s nešto masti,
soli i luka iz paketa i upotpunili jednom jabukom,
također iz paketa, pošli smo u društvu vojvođanske
petorke: Brane, Sci je, Steve, Dure i Paora, na
ekskurziju u industrijsku četvrt logora.
Branu sam sreo prvi dan moga dolaska u logor.
Stajao sam gol pred dezinsekcijom sa svežnjem
odjeće pod rukom, čekajući strpljivo na kiši i ledenom
vjetru, da mi preuzmu prnje i raskuže ih
u pari. Pristupio mi je visok, prosijed čovjek, dosta
dobro obučen i zapitao me:
— Jesi li ti Milko?
— Jesam.
— Ja sam Brana, iz Bele Crkve.
Sjetio sam se visokog, mršavog dječaka s bosim,
kvrgavim koljenima ispod kratkih hlačica. Polazio
je treći razred gimnazije, dok sam ja bio maturant
i gledao na dječicu iz nižih razreda s olimpijske
visine. Sjećam ga se dobro. Vidim ga, kako
hvata nogometnu loptu iza gola i vraća je nama
odraslima, koji smo imali zavidan privilegij, da je
pucamo na gol. Bio je neobično talentiran violinist
i obično se producirao na svetosavskim đačkim zabavama.
— Kako si ti zapao ovamo, u Jasenovac — čudim
se ja. — Iz Bele Crkve!
— Bio sam sudija u Mitrovici, a od Mitrovice
nije dalek put do Jasenovca. U Mitrovici su mi i
stari roditelji, a brat Mića na sreću pobjegao je
na vr.ijeme u Srbiju. Od Belocrkvana imamo još
dvojicu ovdje: jednog trgovca Židova i Paora.
Paor, moj mlađi kolega iz gimnazije, dobroćudni
medvjed bikovske šije i širokoga seljačkog lica, bio
je inženjer agronomije i zaposlen na ekonomiji,
otkuda nam je katkad krijumčario mlijeko. U društvu
bili su još elegantni i snažni St evo, crne kose
i dugačkih trepavica, šutljivi Đuro i kratkovidi
Selja s »brabonjkom« (madežem) na desnoj strani
brade, u prošlosti profesor fizike, sada šumski
radnik.
Najprije smo posjetili pekaru, oko koje se sjatilo
na desetine do kostura izmršavjelih seljaka, koji
ne dobivaju ni otkud paketa. Oni su požudno udisali
miris svježeg kruha, što je izbij'ao iz unutra-
šnjosti pekare. Stisnuo sam ruku pekarskom pomoćniku
Edi, koji mi je učinio mnogo dobra, dok
sam hodao u lancima u logoru III C. Slao mi je
svaki dan onamo komad kruha, 2—3 cigarete i katkada
limun ili jabukit. Upoznao sam ga u šestici
na trgu Kulina bana.čena zgrada upravne pisarne. U prizemlju bila je
smještena stolarija, u kojoj je grupnikovao krupni
i flegmatični Nikola. U prvom katu izrađivala je
drvorezbarija prekrasne hrastove tabatijere, cigariuke
i razne ukrasne kutije pod stručnim vodstvom
pijanice i poznatoga ruskog hohštaplera i
robijaša Borisa Nečiporenka. Najveći dio ovoga
kata zapremala je prostrana dvorana upravne pisarne,
nazvane »trustom mozgova«, u kojoj je uredovalo
za pisaćim stolovima oko 40 logoraša. U
potkrovlju uređena je nastamba za preko stotinu
logoraša zaposlenih u upravnoj pisarni i stolariji.
Tamo je vrhovna glava, nadredar, bio Brana i ponudio
nas crnom »kavom« sa saharinom i komadom
srijemskog kolača s pekmezom.
Kraj zahoda na sjeverozapad ležala je ustaška
oficirska menaža s drvenom, zeleno oličenom sjenicom,
u kojoj je dvorio okretni konobar »Esplanada
« Bela, i ustaška brijačnica, u kojoj je Kvazimodo
nježnom rukom brijao zlikovačka lica i
masirao ih finom kolonjskom vodom s nesavladivom
stalnom željom, da zareže britvom duboko u
ispružene grkljane. Do brijačnice bila je stražara
i izlaz iz logora, kroz koji su prolazile stotine hi-^
ljada logoraša, vezanih ruku na leđima, na svoj
posljednji kratki put do skele, što je stotinu metara
daleko na Savi stojala i čekala svoje žalosne putnike.
Preko puta zgrade upravne pisarne na zapad
bila je zgrada zapovjedništva, neugledna jednokatnica.
S lijeve strane bio je smješten magazin odjeće
u kojemu su hiljade štakora izjedale robu, koja bi
mogla opskrbiti čitav Zagreb za pune tri godine,
dok su logoraši trčali po logoru skoro goli.
U skladištu je u jednom odjeljenju bila uređena
paketarnica pod rukovodstvom Bolteka, logorašu
najsimpatičnije ličnosti, ako bi stigao paket, a najomraženije,
ako paket protiv očekivanja ipak
nije stigao — a to se na žalost veoma često događalo.
Na skladište naslanjala se zloglasna zvonara,
u kojoj je carevao distinguirani Cividini. Zvonara
je graničila s izlaznim logorskim vratima, iza kojih
više nije bilo žice. Tako blizu, a ipak tako daleko!
S desne strane zgrade zapovjedništva stisnula se
mala garaža za ustaške »samovoze« i znamenita
lančara, gdje su se dan i noć kovali okovi i lanci
za potrebe logora, te oštri koljački noževi i teški
gvozdeni maljevi naših čuvara. Prešavši lančani
u sjeveroistočnom pravcu, našli smo se u području
Piccilijeve ciglane s njezinim historijskim kružnim
pećima, koje su prečesto znale da gutaju živo
meso nevinih žena i djece. Nedaleko kružnih peći,
pokraj strojarnice, bila je sakrivena u nekom bunkeru
Fuadova kemijska radionica, gdje je Fuad uz
pomoć nekoliko amatera proizvodio sumpornu kiselinu,
modru galicu i sapun, pekao glazure na
keramičkim posudama i figurama te smišljao, kako
će otrovati svu ustašku gamad u oficirskoj menaži
i u zgradi zapovjedništva.
Zasićeni utiscima, vratili smo se preko »bajera«,
gdje su najnesretniji logoraši, često do pojasa u
vodi, kopali vlažnu ilovaču te je mijesili u cigle i
crepove, na bulevar slobode«, gdje je logorski
orkestar svirao Adamovu uvertiru »Si j'etais roi«
i nekoliko šlagera. Logoraši su stajali i sa suzama
u očima upijali u sebe davno zaboravljene zvuke
kulture. Na kraju je dirigent Erih toplim tenorom
otpjevao nostalgičnu Tijardovićevu »Daleko me
biser mora«.
Bio je pošten Zagorac, seljački sin. Za vrijeme
banovine radi besposlice u struci prešao je u policiju,
postao stražar i kao takav preuzet na svoju
nesreću u NDH. Bio je neobično mekana srca, pa
kad je jednom prilikom čuvao neku »opasnu Ijevičarku
«, na trgu Kulina bana, pristao je da odnese
njezinoj vezi neku važnu poruku. Uhvaćen je,
prebijen, bačen u zatvor i osuđen na dvije godine
Jasenovca. Desilo mu se to baš na dan zaruka.
Njegova Zorica slala mu, je i u zatvor i u logor
bogate pakete i strpljivo čekala, da joj se Edo
vrati. I vratio se i vjenčao Zoricu, a ja sam im bio
kum.
Napustivši pekaru, gdje nas je Edo ponudio lipovim
čajem, skokmili smo na čas na ekonomiju,
koja se sastojala od nekoliko gospodarskih zgrada
i staja. Zemljište, koje je obrađivalo nekoliko stotina
logoraša, bilo je preko Save, u Gradini, nekad
vlasništvo poklanih srpskih seljaka. Produžili smo
dalje putem na zapad pokraj nove električne centrale,
što ju je projektirao genijalni organizator,
inženjer i grupnik »montaže« Miško. Kraj centrale
bio je u gradnji 60 metara visoki dimnjak, koji -je
sada dostigao već deseti metar. Uz centralu ležala
je malena pilana, puna bukovih i hrastovih
trupaca, uz ovu potleušica umjetne bravarije i keramike
i zidani zahod s dvije rupe, pred kojima
je uvijek stajala nestrpljiva zmija logoraša-proljevaša.
Preko puta kočila se velika i nova, neokre

Na vrh Go down

avatar

Komentar on Fri Jan 08, 2010 2:50 pm  Istorija Jugoslavije

ŽIVOT TEČE DALJE

Bližimo se sredini novembra. Još je uvijek dosta
toplo, tek su noći znatno hladnije. Neki dan stigao
je transportom Milo je. Odredili ga Slobodanu. Našao
sam ga tamo, kako izgubljen stoji u repu pred
kazanom. Prikazao sam mu sva stečena iskustva
i uputio ga u sve, što treba u logoru znati. Uskoro
zatim zauzeo je mjesto bolničkog pisara umjesto
pokojnog Ozrena.
Logor III C veoma se smanjio. Nema u njemu
više od 500 zatočenika. Neki su uspjeli da se izbave
u ciglanu, tako na pr. Omer i Ratko, koji su
se plasirali kao perači rublja u logorskoj praonici.
Tomislav je uspio da se uvuče u ekonomiju, ali
je većinu odveo Maričić u Gradinu. Preostali očekuju
sa strahom svoju sudbinu, no ne bez nade
Jasenovački logoraš uvijek se nečemu nadao, ma
da ga je krvavo iskustvo učilo, da bude uvijek i
na svakome mjestu sumnjičav. Vjerovao je, kad
ga je ironični Maričić izvlačio iz nastupa, da će
, ga zaista poslati u Međeđu, ili se tome bar nadao.
Pa i onda, kada su mu ovijali kliještima gvozdenu
žicu oko ruku, koja je razrezala kožu i zarila
se duboko u meso, nadao se, da će se iznenada
odnekud pojaviti deus ex machina i spasiti
mu jadni život. Nadao se to više, što se takvi slučajevi
ponekad zaista i dešavali. Evo, Fuada je
Miško spasio u momentu, kad je već stajao pred
skelom na Savi. Ruke su mu bile propisno vezane
žicom na leđima. Eno živog Fuada, pitajte ga. Sjedi
u toploj kemičkoj radionici i kuha sapun.
Ja sam i dalje uživao blagodati, što je daje položaj
zapovjednika bolničke nastambe, i šetao po
logoru upoznavajući ljude i njihove patnje, Neki
dan sreo sam Jozu, koji mi je pričao, kako sam
prvi dan moga dolaska u logor trebao biti likvidirMana.
jstorović je, naime, taj dan pregledavao vrećice
pristiglih logoraša, u koje su — kako sam već
spomenuo - pohranjivali novac, satove i dokumente.
Iz moje vrećice izvukao je krasan švicarski
ručni štoper-sat, stavio ga na ruku i odbacio
vrećicu na stranu, što je značilo: ovoga likvidirati.
Međutim, iz vrećice je ispala slika moje Dorice,
koja se u svojoj kariranoj haljinici slatko i
zavodljivo smiješila.
- Vidi lijepog djeteta opazi Majstorović,
podigne sliku i zagleda se u nju. Onda reče:
- Stavi kakav satić u vrećicu — i pruži je zajedno
sa slikom natrag Jozi.
— Eto, tako vam je kćerčica spasila život — završŠit
oJ onzoij,e bilo danas, moglo bi biti sutra - - pomislim
s gorčinom.
Za vrijeme razgovora nastade u našoj blizini tučnjava.
Dva logoraša skočila su na ćik od cigarete,
što sam ga odbacio. Obojica su položila ruku
na ćik i posvađala se oko prioritetnog prava na
nj. Ni jedan nije htio popustiti, i tako je došlo
do tučnjave.
U Jozi se probudio ustaša, koji je pozvan da
održava red u logoru, pa se zaletio batinom na
klupko, što se valjalo na zemlji. Batina je pomogla
i rastavila borce. Jednoga sam od njih prepo-
znao. Vidio sam ga pred nekoliko godina u Osijeku,
gdje sam tada bio na vojnoj vježbi u diviziji.
Dolazio je onamo vrlo često k blagajniku. Bio
je to vojni liferant mesa, višestruki milijunaš
Krakauer. Ali tada je bio težak znatno iznad stotinu
kilograma, bio je obučen pomodnom elegancijom,
a na gojaznom mu trbuhu blistao zlatni
lanac od sata. Pušio je mirisave cigare. Sada je bio
mršav, prljav i posve poderan. Od trbuha nije se
vidjelo ni traga, a lice mu je bilo skoro posve sivo.
Služio je u ekonomiji kao kočijaš.
U logoru hara pjegavac. Svaki dan dolazi u ambulantu
po deset bolesnika, što su zaraženi toni
opakom bolešću. Bolnica može da primi samo manji
dio bolesnika, onih najslabijih. Jače upućuje
na »kućnu« njegu u barake. Obje bolnice su već
krcate, nema u njima mjesta ni za disanje. »Otmjena
« bolnica I. ne razlikuje se više mnogo od
bolnice II. Iz nje su izbačeni veći dio kreveta i
ugrađeni boksovi. Ispražnjena je i bolnička nastamba
u bolnici II. i uređena kao bolnica III. Liječnici
i bolničari protjerani su u stambene barake
k Slobodanu. Moja funkcija zapovjednika bolničke
nastambe splasnula je na službu običnog redara
barake. Mnogi ne dolaze ni blizu ambulanti, nego
nastoje bolest preboljeti, na nogama. Nekima to
čak i uspijeva. Eto, Selja je prebolio pjegavac u
šumi. Bit će da je bio lakši slučaj i snažno srce
u bolesnika. Mnogima ne izdrži srce silne temperature,
i liječnici svako jutro odlaze u barake da
konstatiraju smrt nekolicine logoraša, što su se
tokom noći preselili u bolji svijet. Iz logora III C
ne dolazi nitko u bolnicu; tamo ne zalaze ni liječnici,
već samo grobari. Oni svaki dan izvlače odonud
na nosilima pet, šest, deset, čak i petnaest
leševa te ih odnose u Gradinu u iskopanu rupu,
koju će zatim preliti vapnenim mlijekom i zatrpati
zemljom. U kartoteci upravne pisarne i zapovjedništva
precrtat će se samo tintom nekoliko
imena uz napomenu »umro«. Sutradan opazit će
se u brojnom .stanju, koliko ima manje Židova,
»četnika« i .Hrvata. U brojnom stanju figuriraju
svi Srbi kao »četnici«, bez obzira na to, što je tih
bilo u sasvim neznatnom broju.
Zapovjedništvo ne će ni da čuje o pjegavcu.
Ono ne želi da ima zarazu pjegavca u logoru, o
kome svijet sada, nakon posjeta »internacionalne
komisije«, zna samo lijepe stvari. Zar da se dobar
renome logora u Jasenovcu kompromitira prostačkim
pjegavcem, koji hara, zna se, samo u opkoljenom
Lenjingradu i u logorima neprijateljske
vojske, »koja se povlači u paničnom bijegu na
svim linijama«. Treba istinu kamuflirati, treba
pjegavac okrstiti manje alarmantnim imenom, recimo
gripom, gripom sui generis, »logorskom gripom
«. Tako i glase raporti bolničkog pisara, koji
se mora svako jutro poslati u zapovjedništvo.
I Marko je obolio. Već se nekoliko dana tuži
na groznicu i glavobolju. Jučer ga je pregledao
liječnik-pravnik; imao je preko 40 Celsiusa i dobio
tri aspirina: jedan ujutro, drugi u podne, treći
poslije večere. Danas nije pošao na rad, ostao je
ležeći u baraci u bunilu. Jedva smo pronašli uski
prostor na podu bolnice II. Skuhao sam mu čaj,
zasladio ga saharinom i nacijedio malo limunova
soka. Pio ga je rado i tvrdio, da je to »dingač« iz
Kolićeva podruma u Zagrebu; on ga je sam kupio.
Iza toga tražio je cigaretu, no nije ju mogao
popušiti. Poslije dva-tri dima ispala mu je iz
prstiju, i nije je više tražio. Govorio je neprestano,
ali dosta tiho i nerazgovijetno, prekidan čestim
navalama kašlja. Pripovijedao je nešto o El Grecu
i Velasquezu.
I naše skrovište u obrtnom domu pretvoreno je
u bolnicu. Hugo je tamo ležao na svojoj klupi, pokriven
jastucima. Lice mu je plamtjelo, no bio je
pri svijesti. Oko njega su se motali, natječući se
u revnosti, mali Kb'nig i pisar Ruda. Aitarac je
sjedio na svome starom mjestu kod prozora, za
malenim stolom, učvrstio na oko lupu i marljivo
čeprkao po ustaškim satovima, što ih je valjalo
popraviti.
Alija je stradao pored svih kolegijalnih veza,
što su ga vezale s Kordićem, nasljednikom Pičcilijevim,
ili možda baš zato. Nije pomoglo ni svečano
obećanje »referenta« u Zagrebu, dano njegovu
starom amidži, kojijezbog sinovca napustio
prvi put n životu rodni Ljubuški te se uputio napornim
i opasnim putem do Zagreba. Nije pošao
praznih mku, u džepu je zvečalo nekoliko zlatnih
turskih lira. Referent ih je nanjušio, pravilno
shvatio dolazak starca, potapšao ga po desnom
ramenu i ovako prozborio:
- Alija je teško zgriješio. Zakon predviđa za
njegovu krivicu kaznu smrti strijeljanjem, ali ja
ga ne ću predati prijekom sudu, već ću ga poslati
na godinu dana zatočenja u Jasenovac, tek forme
radi. Čim on ode u Jasenovac, vi, stari, podnesite
molbu »poglavniku« za pomilovanje. Molbu pošaljite
meni, a moja je stvar, da se povoljno riješi.
Mogu vas uvjeriti - - reče referent smiješeći se —
da Alija ne će u logoru proboraviti ni tri mjeseca.
Pružio je amidži prijateljski ruku i čvrsto je
stisnuo. Zatim je amidža njemu stisnuo ruku i utisnuo
u dlan četiri turske lire. Referent se u znak
sporazuma opet nasmiješio i otpratio starca amidžu
do vrata.
— Sve je u redu, ne brinite se.
Alija je bio sretan, kad mi je pokazivao pismo,
u kojem je s-ve to pisalo, a koje je našao u vunenim
čarapama, što mu ih je majka poslala u logor
zajedno sa suhim hercegovačkim smokvama.
Referent je imao pravo. Prošlo je jedva mjesec
dana, kad je Alaga potražio Aliju jedne sumorne
i kišne večeri u potkrovlju upravne pisarne i odveo
u zvonaru.
Sutradan ujutro vezao mu je agent Mario ruke
i odveo skelom na drugu obalu Save. Mario je nosio
pušku, uživao je Matkovićevo povjerenje, jer
je bio zakleti ustaša, a došao ovamo samo da ispašta
neku neznatnu disciplinsku griješku. Tko
od nas nije bez grješaka! Nama se, međutim, Mario
prikazivao kao krvni neprijatelj ustaštva i
stari socijalist, koji se samo krije u ustaškom ogrtaču.
Uvijek je tražio društvo političkih kažnjenika
i razvijao pred njima žučnu antifašističku
kritiku, no nitko mu nije nasjeo, iako smo svi s
njime bili n dobrim ličnim odnosima.
Na drugoj obali Save, na putu prema Gradini,
našli su se Alija i Mario sami. Alija je molio Marija,
da mu odveže ruke i da ga pusti da pobjegne,
nagovarao ga čak, da zajedno pobjegnu.
— Žao mi ga je bilo — pričao mi je kasnije Mario
— ali što sam mogao učiniti? Morao sam izvršiti
zapovijed, jer bih inače sam stradao. Uostalom,
Alija se kukavički ponio. Plakao je i moljakao
je na način, koji ne dolikuje pravom skojevcu.
Ukratko, ponašao se bijedno.
Nikada to Mariju ne ću oprostiti i nikada ne ću
prežaliti smrt skojevca Alije, mladića, koji je toliko volio život, a nije dočekao ni grupničku hranu
u logoru.
I pitam se, kako se Mario ponašao, kad je, kasnije,
morao gledati u puščanu cijev u partizanskim
rukama.

Na vrh Go down

avatar

Komentar on Fri Jan 08, 2010 2:52 pm  Istorija Jugoslavije

U GRIMIZU VRUĆICE

Jednoga dana prenijeli su i Huga na nosilima u
bolnicu I. Silno je oslabio. Jedva je mogao govoriti,
često je gubio svijest. Tresao se od zime, a
groznica ga nemilosrdno klala.
Marko je prebolio krizu, koja kod njega nije
bila naročito teška. Vremenom sam ga preselio na
krevet, kuhao mu čaj i kompot od jabuka, hranio
mu srce injekcijama raznih preparata digitalisa.
Za vrijeme krize nije gubio svijest, ali je stalno
buncao i vodio nepovezane razgovore. Jednom mi
je poklonio remen, što ga je kupio od nekog bolesnika
za pet cigareta, drugi put je kupio tubu
glicerina za svega jednu cigaretu. Uopće, u bolesti
je pokazivao trgovačke sposobnosti, koje inače
u životu nije imao. Bio je to vjerojatno atavizam;
otac i ostali pređi bavili su se trgovinom. Sprijateljio
se osobito s nekim muslimanom, koji je pušio
njegove cigarete. Musliman mu je za uzvrat
obećao, da će ga, kad ozdravi, povesti na put po
centralnoj Bosni, kuda odlazi na inspekciju pilana
i šumskih manipulacija Našičke d. d. Marko se
tome putu radovao kao malo dijete i neprestano
se propitkivao za detalje.
Prvi dan njegove rekonvaleseence razbolio sam
se ja. Ostao sam jedan dan u baraci ležeći u boksu,
a sutradan nisam više mogao stajati na nogama.
Živa u termometru dostigla je za jednu minutu
marku od 41-Celsiusa. Odnijeli su me na no-
šilima u dezinsekciju na raskuženje i kupanje te
me položili u bolnici I. na krevet do Hugova. Hugo
je nevjerojatno omršavio i jedya je šaptom govorio.
Učinilo mi se, da ne će dugo živjeti.
U ruci sam držao Doričinu sliku u jasenovu
okviru i zamolio bolničara Sada, da je objesi iznad
kreveta. Hugo mi je zatim ponudio čašicu
prave crne kave, koju je dobio u paketu. Bila je
izvrsna. Još joj sada osjećam okus na nepcu. Cigaretu,
što sam je s mukom zapalio, nisam mogao
pušiti. Gadila mi se. Isto mi se gadilo i jelo; osjećao
sam samo neutaživu žeđ za alkoholom, za
koncentriranim alkoholom, a toga nije bilo. Sjećam
se još, da mi je Sado nešto gurao u usta i da
je glasno govorio. Nisam razumio sadržaj.
Izgubio sam svijest i skoro posve bez svijesti ležao
14 dana u groznici, koja se konstantno kretala
između 40 i 41 stupnja Celsiusa. Sjećam se - - za
vrijeme jednoga kratkog svijesnog stanja - - da
su mi stavili na krevet ovelik paket od kuće te da
su ga otvorili i pokazivali mi sadržaj. Sjećam se,
da je i Marko bio prisutan, slab i posve žut u licu.
Sjećam se, da sam mu poklonio cijeli paket pa
opet zapao u ponor nesvjestice i carstvo bunila.
Sjećam se, kao kroz kakvu gustu i tešku maglu,
da me je netko naporno dizao s kreveta, da su me
prali hladnom vodom, od koje mi se koža ježila.
Sjećam se još, da je Špicer prilikom jedne vizite
rekao Sadu:
— Ovome nema spasa!
I sjećam se bolnih injekcija, što mi ih je Sado
darežljivo dijelio. Konačno, probudio sam se jednoga
praskozorja, koje je virilo kroz malene prozore
bolnice. Probudio me je intenzivan cvrkut
vrabaca s krova barake T teške boli u krstima. Le-
žao sam na gumenom kotaču, kao što je onaj za
spašavanje brođolomaca; leđa i stražnjica bili su
posuti vlažnim ranama od ležanja, krevet mokar
i smrdljiv.
U početku se nisam snašao. Bolnica je još spavala.
Ležao sam u drugom krevetu na suprotnoj
strani barake. Huga nije bilo kraj mene. Htio sam
se okrenuti na bok, krsta su me užasno boljela.
Nije išlo. Ruka mi je bila žuta i mršava kao u kostura,
nisam je u prvi mah mogao podići do lica.
Tek je drugi pokušaj uspio. Lice bilo je pokriveno
gustom bradom, koja me je pekla. Najednom me
spopade želja da zapušim.
— Sado! — dahnem. — Bolničar!
Nitko se nije odazvao, samo je s drugog kraja
bolnice dopiralo teško, prigušeno stenjanje. Najednom
me stegne imperativna nužda, i ja se mašini
za noćnim sudom, što se nalazio ispod kreveta.
S najvećim naprezanjem uspio sam da sjednem
u krevetu i da spustim noge, no bilo je prekasno.
Nisam bio kadar da zadržim bujicu vode,
što je nezadrživo potekla iz mojih izmučenih crijeva.
Istodobno me je iznenadna slabost i omaglica
u glavi srušila na pod, odakle više nisam
mogao ustati. Uspjelo mi je samo da povučem pokrivač
s kreveta i da se njime pokrijem, jer je
zrak u baraci bio veoma hladan.
U tom položaju, na prljavom, popljuvanom podu,
pokraj prevaljenog noćnog suda, mučen oštrim
kolovima decubitusa, jedva sam dočekao dolazak
bolničara, koji su mi presvukli krevet,
oprali moje jadno, ranjavO tijelo, što su ga ligamenti
jedva držali na okupu, i položili me ponovo
na gumeni jastuk u krevetu.
Sado me je zagrlio i smijući se pružio mi zapaljenu
cigaretu.- Dobar si, junače. Jučer ti je naglo pala temperatura,
i činilo se, da ne ćeš taj teret podnijeti.
Ali sad je već dobro. Samo da nam se riješiti proljeva!
Šta već nisam pokušao, da ti saspem u
kljun! Triput smo te premiještali te mijenjali čitavu
posteljinu i slamarice. Sve si zagadio i promočio
kao prava autentična svinja. Sad si rekonvalescent.
Sada treba samo žderati, da nadoknadiš
izgubljene kile. Izgubio si ih najmanje dvadeset.
Dobio si od kuće dva paketa, stavio sam ili
u korpu, evo, tu pod krevet.
Pokazao mi je košaru punu kolača, krušaka, jabuka,
cigareta, ovomaltina. Ništa me nije privlačilo.
Komadić kolača, što mi ga je stavio u usta,
nisam mogao pojesti, ispljunuo sam ga. Da mi je
alkohola, konjaka i čaša hladne sode. T prijesna
kisela kupusa!
Po podne su me posjetili Brana i Paor. Zaplakali
su, kad su vidjeli moje bradate tjelesne ostatke
na čisto presvučenom krevetu. Brana se sagnuo
i poljubio me u čelo. Od toga dana dolazio
je svaki dan, i ja sam ga uvijek s napregnutim nestrpljenjem
očekivao i bio nesretan, ako je došao
koju minutu kasnije no obično.
Predvečer istoga dana dopremili su i Pavela na
nosilima i položili ga u krevet do mojega. Bio je u
jadnome stanju, skoro posve u nesvijesti, prebo-
Ijevao je krizu. Gledao sam na njemu tok te strašne
i razorne bolesti. Gledao sam, kako mu vrućica
oduzima snagu, kako njegovo snažno sportsko
tijelo slabi i propada, kako mu se smućuje
mozak. Slušao sam njegovo buncanje i viziouarne
sne, u kojima se nevino prolivena krv drugova iz
logora miješala sa slikama njegove prve ljubavi
prema ženi. Za 24 sata nije više bio u fizičkoj mo-
gućnosti da stoji na nogama, posve je otupio i
vršio svoje fiziološke funkcije u krevet kao neodgovorna
životinja,. uz paklene psovke preopterećenih
bolničara.
Gladio sam ga po kosi, plakao, držao njegovu
vlažnu vrelu ruku u svojoj.
U početku mi se gadilo svako jelo, a proljev je
bio uza sve nastojanje i očaj Sadov, nezajažljiv.
Konačno, jednom drastičnom infiltracijom cijele
litre tople vode ispod kože, prestao je proljev u
svojoj klasičnoj logorskoj formi, i ja sam počeo
jesti, pogotovo kad je i Pavel ušao u stadij rekonvalescenta.
Kao posljedica pjegavca pojavila se avitaminoza,
teškoće na slušnim organima, slabost pamćenja,
zaboravnost i bolna izraslina ispod desnog
uha - - parotitis epidemica, koja se počela gnojiti
i morala kasnije biti operirana. Te posljedice pojavljivale
su se paralelno kod Pavela i kod mene.
Mene su osim toga boljele noge, a potpuna fizička
klonulost nije mi ni daljnjih 14 dana dozvolila da
se osovim na noge. Bol u nogama, kojima su prolazili
trnci, bila je intenzivna i konstantna; poput
zubobolje. Nije mi dozvoljavala da spavam noću.
A noći su bile duge, beskrajne.
Tek 5—6 dana nakon moga svijesnog buđenja u
praskozorje sivoga jasenovačkog novembarskog
dana opazio sam uz naprezanje zamrle memorije,
da je čudno, što mi ne dolazi Marko, koji je po
mome računu već odavno morao biti zdrav, jer je
za vrijeme moje 14-dnevne krize već bio na nogama
i stajao tu, kraj moga kreveta. Zašto, dakle,
ne dolazi?
Zamolio sam bolničara, da ga potraži u baraci
V. Bolničar se vratio s izvještajem, da u toj baracinitko ne poznaje Marka. Nastavio sam traganjem.
Iz obrtne grupe javili su, da se Marko nije javio
na posao od momenta, kad je otišao u bolnicu. U
ostalim ga barakama nema, niti ga tko tamo poznaje.
Iz bolnice je otpušten s poštedom od 15 dana.
Od toga doba nije više navraćao u bolnicu.
Tek mi je Milan, zamjenik logornika u upravnoj
pisarni, objasnio misteriozni nestanak Markov:
Par dana, pošto je otpušten iz bolnice, sjetio se
netko iz zapovjedništva, da pokupi po stambenim
barakama poštedare, sve rekonvalescente i lakše
bolesnike, što su po logorskom redu imali pravo
da tamo leže, i da ih pošalje koljačima u Gradinu,
koji su već nekoliko dana nezaposleni zijevali od
dosade. Tamo je svršio Marko i Milanov stari otac
- pod udarcima malja.
Ukočio sam se od užasa i nabujale mržnje, koja
je zaustavila suze, što sam ih trebao proliti nad
bijednom sudbinom najmilijeg prijatelja, s kojim
sam nekada po cijele noći znao razgovarati o
Goyi, Voltaireu, Beethovenu i Tolstoju, koji nikada
nije nikome ni u mislima napakostio i koji je zazirao
od svake sile, što bi sputavala duh ili tijelo.
Stisnuo sam nemoćno pesnice. On je morao stupati
krvavim tragom stotine hiljada svojih prethodnika
i sapet gledati po posljednji put Savu,
što je zapljuskivala skelu smrti. Kakve li su mu
se misli rojile po glavi, šta li je osjećao taj prefinjeni
estet na putu u Gradinu?
Ah, kako je teško nemoćan ležati u smradu bolnice
koncentracionog logora u Jasenovcu! Kako je
neizrecivo teško šutjeti i u sebi skandirati svečanu
zakletvu osvete! Kako je teško gledati lice
ustaškog oficira na obilasku po bolnici, a ne piju-'
miti mu u lice!
Kako je teško shvatiti infernalni cinizam tih
zvijeri u ljudskoj koži, koje istovremeno liječe teške
bolesnike i ubijaju one, što su ozdravili njihovim
znanjem i dozvolom! Kako je teško ostati čovjek,
ne pretvoriti se u zvijer!
Hugo je bio bolje sreće. Njemu je stigao otpust
iz logora, dok je još kao teški rekonvalescent ležao
u bolnici. Skupio je svu snagu volje i ustao
iz kreveta, prije no što sam se prenuo iz teške letargije.
Pavel i ja oporavljali smo se polako. Uskoro
je, međutim, postalo u bolnici sasvim neudobno.
Doneseni su kao. pacijenti neki kažnjeni ustaše i
ustaški agenti. »Izvidnici« — po ustaškoj terminologiji.
Oni su bolnički red obrnuli na glavu. Uopće
su davali ton logoru onako, kako su im to njihovi
nekažnjeni istomišljenici zapovijedali. Tih
dana počeo se uvoditi na prilično vulgaran način
antisemitski kurs. To je bio razlog, da je Pavel
pobjegao prije vremena iz bolnice i odležao još
nekoliko dana u potkrovlju zgrade upravne pisarne.
Najgori među ovom bandom bio je neki Stipe,
navodno kažnjeni ustaša, mezimac Matkovićev,
koji je svojom teškom batinom raskolio mnoge
glave na nasipu. Evo, i tu u bolnici, dok je ležao
u smrtonosnom trbušnom tifusu, izmrcvario je nožem
jednog bolničara, koji nije dovoljno brzo donio
noćni sud pred njegovu ustašku cijev, a batinom
je istukao dežurnog liječnika, koji se kao Židov
usudio nasmijati nekoj šali, što ju je izvalio
Mario. Cijela je bolnica drhtala od nestrpljive
želje, da mu čuje samrtni hropac. Bio je teško bolestan,
ali je ipak ozdravio.
Pored mene ležao je mlad čovjek, imenom Trstenjak,
i borio se već preko mjesec dana u vrućicituberkuloze. Po cijeli dan i po cijelu noć nerazgovijetno
je buncao. Bio je žilav, nije napuštao
borbu. Posljednje noći moga ležanja u bolnici I.
umirio se i nakon dulje stanke počeo je govoriti
jasnim, razgovijetnim glasom:
— Halo, halo! Ovdje radio Zagreb. Građani Zagreba,
govori Vam predstavnik Komunističke partije
Hrvatske. Ustaški je režim pao, vlast u Zagrebu
preuzela je Komunistička partija. Pavelić
i njegovi ustaše nalaze se pod jakom stražom u
zatvorima. Neka se nitko ne boji, i neka svi mirno
nastave svoj posao: radnici u tvornicama, trgovci
u trgovinama, činovnici u uredima. Ukida se naredba
zamračivanja i policijski sat. Građani, rasvijetlite
svoje stanove i ulice, proslavite dan oslobođenja!
Stipe ga nije čuo, spavao je, davljen gluhom
groznicom.
Glas pored mene nastavljao je manje razgovijetno:
— Halo, halo! Ovdje radio Zagreb. Neka se nitko
ne boji, nikome se ne će ništa dogoditi..,

Na vrh Go down

avatar

Komentar on Fri Jan 08, 2010 2:57 pm  Istorija Jugoslavije

PJEGAVAC ILI KUĆA UŽASA U GRADINI

Prenijeli su me u bolnicu III, Tu sam ležao odmah
do vrata, kraj mene dr. Bruno Klagsbrunn,
emigrant iz Beča, i dr. Franjo Lendler, liječnik iz
nekoga bogatog srijemskog sela. I ova prostorija
bila je krcata bolesnicima, koji su danomice umirali,
ali u njoj nije bilo ustaških agenata i ostalih
privilegiranih lica, što su terorizirali teško bolesne
logoraše.
Ja sam bio rekonvalescent s ogromnom gnojnom
izraslinom ispod desnog uha, koja nikako nije
htjela da smekša, i s bolnim nogama, koje nisu
htjele da nose moje izmučeno i mršavo tijelo. Bio
sam kao uzet i s najvećim naporom poduzimao
sam kratke, ali česte ekskurzije do kible. Noću
nisam mogao dugo zaspati zbog bolova u nogama
pa sam često cijele noći slušao huk vjetra i rominjanje
snijega, koji je vani padao u krupnim pahuljicama,
pjevanje ustaša na straži, daleko gruvanje
topova, koje je intenzivno trajalo već nekoliko
dana, i s napregnutom pažnjom očekivao,
kad će na obližnjoj pruzi početi da se kotrljaju
točkovi željezničkog vlaka. Kad bi prošla kompozicija,
slušao sam još dugo njezin sirenški štrppot,
što se sve više i više udaljavao, dok se nije gotovo
sasvim izgubio. I onda sam čuo, zahvaljujući akustičnosti
uspavane i snijegom pokrite zemlje, prigušeni
i daleki zvižduk lokomotive, koja je stigla
u Novsku. Kako sam je čeznutljivo pratio na putu
između Jasenovca i Novske! Kolodvor u Novskoj
iskrcavao je u mojoj mašti u metropolitanskom
sjaju, raskošno osvijetljen hiljadama žarulja, sav
u vrevi kozmopolitskih putnika te kolodvorskog
i željezničkog osoblja.
Katkada moje napregnuto čekanje nije bilo završeno
očekivanim štropotom vlaka i udaranjem
vagona o pufere. Često sam uznemiren čekao uzalud
do jutra; vlak nije prošao. Znači, naši su opet
negdje pokidali prugu. Srce mi je tada tuklo od
radosti, iako je prekid saobraćaja značio nedolazak
paketa, bez kojih se nije dalo živjeti, a još
manje ozdraviti.
Jeo sam neobično mnogo. Nikada mi nije bilo
dosta. Trebalo je nadoknaditi mast, što ju je vrućica
u cijelosti iscrpla, i regenerirati mišićna tkiva,
što su posve klonula.
Bruno je teško bolovao, no konzilij liječnika nije
mogao utvrditi od čega. I on često nije mogao spavati,
pa smo u razgovoru provodili ponekad čitave
noći. Zabavljao me obično pripovijestima iz svoje
bogate liječničke prakse. Bile su to priče tako interesantne
i tako piine nepatvorene ljubavi za
ljude, da sam se često sjećao Axel Munthea i njegovih
pripovijesti o patnjama ljudi i životinja u
knjizi »San Michele«. Bilo je upravo sablasno slušati
te emanacije liječničke humanosti u podivljaloj
okolini, u kojoj smo živjeli. Naročito mi se
usjekla u sjećanje pripovijest o nekoj grbavoj ženici,
skoro posve infantilnoj, kojoj je asistirao kod
poroda. Dijete je morao isjeći i izvući iz maternice,
da bi spasio majku. Radio je cijele noći krvavih
ruku do lakata, no uzalud. Majka je umrla
pod narkozom. Koliko li je Bruno morao patiti,
što mu požrtvovnim radom nije uspjelo spasti bar
jedan život! Koliko je morao podnijeti krivih pogleda
muža i ostale rodbine, koji su možda vjerovali,
da je on kriv smrti majke i djeteta I Ja sam
ga učio hrvatski i tumačio mu interesantne običaje
naroda naše mnogobrojne jugoslavenske i
balkanske porodice. Slušao je pažljivo i bio dobar
učenik.
Franjo, srijemski bonvivan atletske građe, bio
je uvijek dobre volje i vječno optimistički raspoložen.
Bio je neobično popularan među srijemskim
seljacima, koji su ga u karavanama posjećivali
i redovito mu donosili đakonija iz svojih paketa:
kulena, srijemskih kobasica, slanine i bijela
kruha. Sve je on to s nama bratski dijelio. Katkada
nam je u mekanom baritonu u falsettu pjevao
Schubertove melodije.
Bilo je to u srijedu, noću, peti dan njegova oboljenja.
Njegovo krupno tijelo ležalo je posve nepomično;
morala su ga četvorica nositi na kiblu. Popodne
je izgubio svijest i počeo buncati na madžarskom
jeziku. Oko dva sata noću probudi me
njegov glas:
- Milko, slušajte. Upravo mi je opala groznica.
Ja sam od danas rekonvalescent. Zamislite, nakon
svega pet dana! Velim vam ozbiljno, da ću već u
nedjelju biti na nogama i na dužnosti u bolnici
II., a vi ležite ovdje već mjesec dana, i trebat će
vam još najmanje 14 dana, da biste mogli početi
da radite.
Sjedio je u krevetu i sav se sjao od zadovoljstva
i životne radosti. Još mi je pun sat iza toga
pričao razne vesele anegdote iz svoga života.
Sutradan ujutro ležao je bez svijesti i disao
teško. Dovukao se Špicer, koga je također tresla
groznica, i koji je ležao u ambulanti u prvom sta-diju trbušnog tifusa. Vrtio je glavom. Franjo je
dolazio s vremena na vrijeme k svijesti i tužio se
na silne boli u nogama. Bile su mu jako otečene
- tromboza. Popodne je urlao od boli, i Špicer
mu je, tresući se u groznici, prorezao žile na nogama,
da bi mu ublažio boli. Predvečer je izdalinuo
u najtežim mukama.
Dani su prolazili polako, gušeni smradom od. kible
i noćnih posuda, što su po cijeli dan i noć zvečale
u koštunjavim rukama bolesnika. Zrak bolnice
bio je konstantno ustalasan jecanjem bolesnika
i prigušenim kašljem umirućih. U Zagoru bolesničke
sobe vršio je svoju dužnost energično,
vješto i ponešto surovo logoraš Mirko, kažnjeni
ustaša, onaj isti, koga smo upoznali na početku
knjige, na čelu čistačke kolone, što je bjesomučno
vitlao po logoru s bičem u ruci. Da, taj isti Mirko
bio je sada vanredno okretan bolničar, koji nam
je svako jutro mjerio temperaturu, dodavao noćno
posude, vodio nemoćne na kiblu i prao bolesnike.
Radio je sve to doduše sa superiornim gađenjem
i katkada s reskom kletvom, ali vješto i na zado
voljstvo svih. Židovima je sočno psovao majku
židovsku, ali im nije odbio nikakvu želju te ih
služio jednako revno kao i najčistiju braću pr>
rasi. Kakav je to preokret nastao kod Mirka?
Jednog dana legao je i on u krevet. Pjegavacf
Zaklao ga je za četiri dana. Imao je neobično slabo
srce. Zapovjedništvo je posumnjalo, da su ga
naši liječnici otrovali iz osvete. Naredili su obdukciju
lesa, koju je izvršio kirurg ustaške bolnice na
improviziranom stolu pred ambulantom. Naravno,
tragovi trovanja nisu se našli, nego samo potpuno
defektno srce, koje su izvadili i stavili u špirit.
Nekoliko dana pred Božić prestali su vlakovi
da saobraćaju na velikom komadu pruge ispred
Jasenovca, tako da ni očekivani božićni paketi
od kuće nisu stigli. Kakav će to biti žalostan
Božić!
Na Badnjak, pošto mi je Špicer, koji je ležao s
temperaturom od preko 40 stupnjeva Celsiusa,
tupim skalpelom rasjekao zaušnjak, pošao sam
glavinjajući u dezinsekciju da rastužim stvari i
da se okupam za Božić. Dezinsekcija se nalazi na
sjevernom dijelu obrtnog doma, samo nekoliko koraka
udaljena od logora III C, koji je bio sav pokriven
snježnim pokrovom. Logorski krug ležao je
sasvim pust, a malen dio preostalih logoraša, njih
oko stotinu, zavukao se pod strehu, koju su zavjesili
šarenim seljačkim gunjevima, da se kako
tako očuvaju od snježnih smetova i vjetra, što
je puhao ledenim dahom. Nad ulaznim vratima
visjela je bijela tabla s natpisom PJEGAV AC u
krupnim, crvenim slovima. Pred vratima stražar
s puškom i bombama. Oko logora trostruka bodljikava
žica i drvene stražarnice s reflektorima.
Isti dekor kao i prilikom moga dolaska u taj lo-
. gor, samo pokriven snježnim pokrovom i bez živih
ljudi.
Karantena za ljude inficirane pjegavcem. Karantena,
u koju ne smije nitko ući i iz koje ne
smije nitko izaći. Bio je to pakleni pronalazak
Matkovića. Objesio je tablu s naslovom PJEGAVAC
početkom decembra, kad je u logoru bilo još
svega dvije stotine logoraša. Zašto ih nije poklao
po starom svom i najefikasnijem receptu? Zar
mu to nije bilo dovoljno okrutno? Zar je htio sebi
i svojoj braći u zločinima zasladiti Božić naročitim
emocijama? Ili je možda došao nalog iz Za-greba, da treba prestati s masovnim pokoljem,
jer je glas o tome dopro čak do neutralne Švicarske
i Švedske i ostavio za sobom neugodan rep
smrada? Bilo kako mu drago, tek početkom decembra
1942. prestalo je masovno ubijanje i klanje
u Gradini, i sve su se likvidacije vršile tajno
i pojedinačno.
Logoraši logora III C nisu dobivali hrane; Matković
ih je osudio na smrt od gladi, a obećao onima,
koji bi se usudili da osuđenicima doture koricu
kruha, metak iz Maričićeva pištolja. Naravno,
ta prijetnja nije zastrašila sve, i mnogo je hljebova
iz pekare bilo na čaroban način prebačeno
preko žice, ali to se moglo učiniti samo izuzetno.
Normalno, ljudi su umirali od gladi, ali polagano.
Prepolagano za Matkovićev apetit. Za kojih dvadeset
dana pomrla je samo polovica, a ostala još
čitava stotina.
Matković je bjesnio. Nisu mu dali spavati.
— Šta misle zapravo ti kosturi!
U dezinsekciji sastao sam se kod korita, u kome
sam se kupao, s Krakauerom, bogatim osječkim
vojnim liferantom mesa. Bio je gol i prao je nad
koritom svoje žuto, oronulo tijelo. Nekada masni
trbuh nestao je, a ostala samo koža, koja mu je
mrtvo, mlohavo visjela do koljena. Prebacio ju je
preko lijeve ruke, da bi desnom mogao oprati donji
dio tijela.
U glavi mi se vrtjele od slabosti te od odvratnih
slika ljudske bijede i deklasiranosti, što sam je
sreo na kratkom putu od bolnice dovde i kojih se
slika sigurno više nikada ne ću riješiti.
Obukao sam se i dohvatio štap, u namjeri da
se vratim u bolnicu, kada mi je uzrujano prišao
»bademajster« Bozo i šapnuo:
- Idite u logorski pisoar iza dezinsekcije, pričinjajte
se, kao da vršite nuždu, i pogledajte krišom
nalijevo u logor III C. Samo pazite, da vas
ne opazi straža.
Morao sam se uhvatiti rukom za smradni, amonijakom
izgriženi oluk pisoara, da se ne srušim.
Pozlilo mi je od prizora, koji mi se ukazao nedaleko
od žice logora III C.
Na snijegu sjedila su tri ljudska kostura i noževima
kidali meso s gole lešine svoga mrtvog druga.
Komade mesa trpali su neobično lakomo u
usta i žvakali takvom brzinom, te sam čuo, kako
im škljocaju zubi. Jedan je podigao nogu lešine
i s n je. strugao nožićem mršavo mišičje.
Jedva sam se vratio u dezinsekciju. Dugo je trebalo,
dok sam se umirio. Zapao sam u histerični
plač i jecanje, koje nisam mogao zaustaviti ni stisnutom
šakom, što sam je gurao u usta. Bozo me
je mirio i sam tiho plakao. U dezinsekciji nije bilo
na sreću nikoga. Tek nakon pola sata uspio sam
da se saberem i da zapalim cigaretu. Ponovo sam
izašao i otišao do pisoara.
S druge strane žice nije bilo više nikoga; ležale
su u hrpi samo oglodane kosti i odrezana bradata,
siva glava pokojnika. Nju nisu pojeli.
Bio je to prvi Badnjak bez mirisa oprženih borovih
iglica, bez kolača i riblje čorbe, bez darova.
Kod kuće je Dorica sigurno okitila bor šarenim
staklenim ukrasima i pozlaćenim orasima, pred
koji je mama stavila kakvu slikovnicu, igračku,
možda čak i lutku. Darovi sigurno nisu bili tako
bogati kao obično, jer ratno je stanje, a mamica
mora osim toga sama da zarađuje. Tata je u logoru,
pa se i njemu mora redovno slati, da bi preživio,
te da bi slijedećih Badnjaka i on mogao pri sustvovati tome najljepšem danu ,u Doričinoj godini/
Ležao sam ukočen od užasa u hladnoj baraci, u
mraku, uz panični hropac umirućih, opkoljen
stravom jasenovačke noći, kroz koju su odjekivali
hici iz ustaških pušaka u slavu rođenja otkupitelja
naših, dakle i njihovih grijeha. U demonskom
kolopletu tih suprotnih božićnih slika stajale
su u pozadini lakome oči trojice logoraša, što
su danas popodne, pomahnitali od gladi, jeli svoga
mrtvog druga, i od kojih sam jednoga prepoznao.
Nikakvom snagom volje nisam uspio da
odagnam te oči iz božičnog raspoloženja mira i
radosti, što ga je moj mozak nastojao dočarati.
Uvukle su mi se te nemirne oči i u san, koji je
pred jutro uspio da mi zaklopi oči.
Na drugi dan Božića skinuta je ploča s logora
III C. Logoraši, njih oko stotinu, odvedeni su skelom
preko Save i hermetički zazidani u neku novu,
još neobijeljenu kuću.
Još dugo iza toga slikala mi je užasom zaražena
mašta u snu paklenske događaje, što su se neminovno
odigravali u prostorijama te kuće, u koju
su zatvoreni ljudi određeni da se međusobno pojedu.
Među njima bio je i žandarmerijski kapetan
Munjin, nekadašnji grupnik s nasipa, i bestijalni
Stipe, kome smo svi u bolnici I. priželjkivali smrt,
a kome su ustaše, evo, dostojno plaćali za učinjene
vučje usluge. Tko li je posljednji od njih poginuo
od gladi, žeđi i nestašice zraka? Da li je to bio
uhranjeni Stipe? Ili su ga možda ipak od gladi
podivljali logoraši logora III C živoga rastrgali
već prvoga dana zajedničkog života? Čvrsto vjerujem
u ovu drugu mogućnost.I danas još, kad me očajni krik iz vlastitoga
grla probudi iz teškog sna o kući užasa u malome
bosanskom selu Gradini, beskrajno žalim, što nemam
Goyine igle pa da za buduća pokoljenja urezem
u bakrenu ploču scene ludila, što su se tamo
odigravale po želji bestijalnog zločinca Matkovića.
Uvjeren sam, da bi moji bakropisi zasjenili
užasom znamenitu mapu »Desastres de la guerra«.

Na vrh Go down

avatar

Komentar on Fri Jan 08, 2010 3:14 pm  Istorija Jugoslavije

TRUST MOZGOVA

Konačno sam se oporavio toliko, da sam se uz
pomoć štapa mogao prilično dobro kretati po smrznutoj
površini logorskih putova. Pisar obrtne
grupe Ruda postao je nakon Hugova odlaska grupnik
i ponudio mi svoje dotadanje mjesto pisara
grupe, što sam objeručke prihvatio.
Dužnost pisara nije bila teška. Imao sam svoj
stol u dvorani upravne pisarne, upravo sučelice
ulaznih vrata. Na stolu kočio se karton s crveno
ispisanim brojem IX. Taj rimski broj bio je službeni
naziv grupe. Svako jutro u šest sati trebalo
je sastaviti brojno stanje grupe na temelju izvještaja
o prozivu, što ga je pola sata ranije izvršio
grupnik ispred zgrade obrtnog doma u Slobodanovu
naselju. Brojno stanje, specificirano u Židove,
»četnike« i Hrvate, zatim u bolesnike u bolnici,
umrle, pridošle i nestale, predavao sam pisaru
upravne pisarne Zlatku, i time je moj prijepodnevni
rad bio završen. Do ručka posjećivao
sam drugove pisare za drugim stolovima (bilo je
oko dvadeset grupa s najmanje jednim do dva pisara)
i čitao, ako bi mi uspjelo uloviti kakvu knjigu.
Dolje, na ulazu u zgradu upravne pisarne,
stajao je uvijek dežurni logoraš, koji bi pisarnu
smjesta obavještavao, ako bi se koji od omraženih
ustaških starješina uputio prema zgradi. Knjige,
katkad i novine, smjesta bi nestajale u ladicama
stolova, a pisari otvorili »knjigu dnevnih prija-vaka«, zamočili pero u tintu i uperili ga na papir,
kako bi smjesta mogli zaškripati po njemu u slučaju,
da se vrata otvore udarcem Piccilijeve noge,
između kojih se obično prvi provukao Neron, glasno
lajući na otrcani šešir inženjera Samuela, koji
bi pri pojavi »visokih gostiju« smjesta sletio sa sijede
Samuelove glave.
— Pozor! — jeknuo bi obično Milanov glas, i
svi pisari i inženjeri iz odjela crtaone skočili bi na
noge i netremice očekivali oštru Piccilijevu zapovijed:
— Nastavi rad!
Popodne započinjao je rad u dva sata. Tada je
započinjao i moj kružni put preko ciglane po nasipu
mimo bajera do obrtne grupe, odakle sam s
malom pauzom kod Slobodana i eventualno u
ambulanti — gdje bih saznao sve novosti objavljene
taj dan po »agenciji latrini« — krenuo natrag
u pisarnu mimo pekare, električne centrale i
umjetne bravarije, a te su ustanove bile moje svakodnevne
neslužbene postaje.
Obilazio sam radionice obrtne grupe, koje su u
glavnom bile skoncentrirane u obrtnom domu,
osim ustaške praonice, koja se nalazila izvan žice,
u kasarni ustaške vojnice logorske sati, kamo
na žalost nisam svraćao, i košaračke i kemijske
radionice, koje su se nalazile na ciglani. Dužnost
mi je bila da poberem podatke o dnevnoj produkciji
pojedinih radionica, da to upišem u »dnevni
prijavak«, koji preko Milana odlazi svaki dan na
stol zapovjednika radne službe, Piccilija, kasnije
Kordića.
Najprije sam svraćao u košaračku radionicu,
gdje sam se natezao s »grupnikom« Tomom, šepavim
i ćoravim zloduhom radionice, koji je uvijek
bio pun optužaba protiv svojih drugova, a te bi
optužbe katkada znale prijeći i interni krug te
doprijeti čak do zapovjedništva, koje je ovim siromašnim
đavolima u jazbini ciglane znalo podijeliti
ljutih batina, često i samotovanje u zvonari.
Izgrađivali se u toj radionici dragocjeni produkti:
sirkove i vrbove metle i razne košare od vrbova
pruća, što su ih četvorica košaraČa svakodnevno
rezali u Košutarici. Vođa te grupe bio je obično
logorski »enfant terrible« Nazif, koji je uspio u
selu da izgradi dobre veze sa seljacima i donosio
uvijek u logor pune džepove i njedra jaja, sira i
slanine, čime je radionica popravljala svoje prosjačke
obroke.
Košare od vrbova pruća bile su vrlo lukrativna
roba za zapovjedništvo. Prodavali su ih skupo, a
sirovina i produkcija koštala je samo nevrijednoga
logoraškog znoja.
U kemijskoj radionici stajala je nova peć za pocakljivanje
keramike, koju je kipar Brill izrađivao
u svojoj radionici kraj umjetne bravarije.
Osim toga kuhao se tamo sapun za pranje i brijanje,
kaustična soda, sumporna kiselina, modra
galica, laštilo za cipele pa razni drugi kemijski
artikli za potrebe logora i njegovih gramzljivih
vlastodržaca. Šef radionice bio je Fuad, a njegov
zamjenik mladi, simpatični Ante. Stanovali su u
»bunkeru« kraj radionice, koji su izabrali kao
centar otpora, u slučaju da ustaše požele likvidirati
logor. U njemu kovale se najsmjelije osnove o
bijegu, o organiziranju ustanka, o trovanju svih
ustaša, o dizanju logorskih zgrada dinamitom u
zrak. U njemu su se sanjali snovi o intimnoj prošlosti
i o čarobnoj budućnosti.
Preko puta kemijske radionice, u strojarnici ciglane,
ordinirao je filozof Bosanac, neobično inte- ligentan i izgrađen brijač iz Pitomače. Kod njega
sam svaki dan prekidao kružni hod, da čujem njegovo
zrelo promatranje političke situacije u svijetu,
koju je izgrađivao na osnovu pravilno čitanih novinskih
vijesti, što mu ih je krišom davao pošten
i ispravan civilni majstor ciglane Wist. Prilikom
tih osvježujućih prikaza Bosanac je s pažnjom
brijao moje lice, dezinficirajući ga denaturiranom
žestom.
Naredna etapa bila je dezinfekcija, u kojoj mi je
mali Konig davao brojčane podatke o raskuženom
broju rublja i odjeće, te o broju okupanih
logoraša i ustaša.
U logorskoj praonici davao mi je brojčane podatke
o primljenom i opranom rublju pisar praonice
zagrebački trgovac Mirko, koji je imao vraškog
posla i u stvari vodio taj delikatan dio grupe,
što je imao zadatak, da bez sapuna čisto opere
dnevno najmanje 600 komada crnoga logoraškog
rublja. Prilikom moga posjeta tu su se obično našli
Omer i Ratko, s kojima bih popušio cigaretu i maštao
o skorom završetku sramotne Matkovićeve
strahovlade.
U prljavoj \ brijačnici redovno sam rješavao šaljive,
drugarske sporove između flegmatičnog desetnika
Stjepana i impulzivnog šahista, inteligentnog
i izgrađenog brijačkog pomoćnika Pa je.
Desetnik postolarije Vujo, s manom na desnom
oku, ponudio me obično s »Divkom«, zaslađenom
pravim šećerom, što ga je vješto znao izmusti od
ustaša, koji su mu ilegalno, bez »zahtjevnice«, potpisane
po Kordiću, donosili cipele na popravak.
Bio je snažan, čvrstih zubi i nemirnoga zdravog
lijevog oka.
Vječito lijeni Filip i marljivi Gajbek, za koje
čovjek nikada nije znao, tko je od njih šef krojačnice,
a tko pomoćnik, šivali su gotovo isključivo
nova civilna ili vojnička odijela ustašama i njihovim
prijateljima te vječno glačali Kordićeve
hlače. Samo rijetko im je uspjelo da pokrpaju
raspale hlače kojega logoraša, osim onih ustaškog
i agentskog soja. Oni su u prošlosti također bili
ustaški policijski agenti, osuđeni iz političkih motiva
na tri i dvije godine. Vladali su se, međutim,
čitavo vrijeme svoga logorovanja korektno prema
ostalim logorašima i radili svoj krojački posao, iskorišćujući,
naravno, svoj povlašćeni položaj
ustaša, kako bi poboljšali vlastiti život u logoru.
Pošto sam saslušao izvještaj urara Izaka i, po
stoti put, anamnezu njegova želučanog čira te pošto
sam izdržao bujicu riječi prijekora grupnika
Rude, upućenih Azaševcu, koji je nakon likvidacije
logora III C postao nadzornik reda i čistoće obrtne
grupe, a koji je, iskorišćujući svoj autoritet kriminalca,
cenzurirao pakete pripadnicima te grupe —
pošao sam, svraćajući Slobodanu, Edi u pekaru i
Franceku u električnu centralu, natrag u upravnu
pisarnu, da upišem primljene izvještaje u »knjigu
prijavaka«,' a time je moje službeno popodne bilo
završeno.
Upravna pisama nazivala se u logorskom žargonu
»trustom mozgova«. Bila je to velika dvorana,
duga kojih 35, široka 10 metara. Istočni, manji dio
bio je zakrčen risaćim stolovima, na kojima je oko
dvadeset inženjera svih mogućih struka risalo megalomanske
građevinske i tehničke nacrte za Piccilija.
Bilo je tu generalnih planova industrijskog
kombinata Jasenovac i bezbrojnih detaljnih nacrta
zgrada, mostova, parkova, brodova, koji ploveSavom, industrija, pristaništa. Ovo odjeljenje vječito
je radilo, često i noću, i bilo je najmilije utočište
Piccilijevo, kamo je znao dolaziti čak i u pijanom
stanju.
Ulazilo se u dvoranu na dva ulaza. Odmah kod
prvog ulaza bio je stol logornika Wienera s tele-,
fonom. Pored njega stol njegova zamjenika Milana.
Dalje u širini stolić i pisaći stroj pisarničkog daktilografa
Pavela i stol pisara Zlatka. Uzduž zidova
s lijeve i s desne strane protezali _se stolovi montaže,
obrtne grupe, ekonomije, lančare, građevine, automehanike
pa drugih grupa i grupica. U sredini bio
je stol logorskog kompozitora Švabe, koji je po
cijeli dan ispunjavao notni papir1 instrumentirajući
partiture za logorski orkestar.
U dvorani bilo je uvijek živo. Zamišljena je bila
kao termitnjak, dakle kao jedno složeno biće, \i
kojem pojedine radne grupe rade, poput centara
u mozgu, po zapovijedi jedne centralne volje. U
konkretnom slučaju ta centralna volja trebala je
biti zapovjedništvo, koje svoju funkciju prenosi
na Wienera. Taj bi trebao samo pritisnuti na tastaturu,
odnosno na pojedine stolove u dvorani
upravne pisarne, a oni bi trebali odmah reagirati
u pravcu centralne volje. U stvari, u upravnoj pisarni
nije se radilo ništa, jer je privredni kombinat
Jasenovac postojao samo na megalomanskim Piccilijevim
planovima, dok je logor bio obična kaznionica,
zatvor, kojim su upravljali ustaški nadzornici
rada, a komplicirana upravna aparatura
čitala je knjige xi toploj upravnoj pisarni. Zimi je
ta^prostorija, pored pekare i stolarije, bila jedino
toplo utočište, a koristili su ga svi, kojima bi se za
to pružila prilika.
Knjiga, koje su cirkulirale u upravnoj pisarni,
bilo je malo: »Narodni lekar« Vaše Pelagića, »Renee
Mauperin« braće Goncourt, »Thais« Anatola
Francea, Sueove »Tajne Parisa«, Shawove »Kuće
gdje. Waren« i još nekoliko njemačkih kriminalnih
romana. Te su se stvari čitale uvijek »da capo ad
fine«. Najviše diskusije izazivao je Pelagić sa
receptima iz »Narodnog lekara« o liječenju raznih
bolesti devinim dlakama, noktom novorođenčeta,
istučenom slonovom kosti, ptičjim ekskrementima
i t. d. i t. d. Najmarljiviji čitači bili su,
pored onih iz »predsjedništva vlade« (Milan, Pavel
i. Zlatkb), Jure od montaže, Crni Đorđe od automehanike
i Ylado od građevine. Taj posljednji
osjećao je naročitu slabost prema lijepoj knjizi i
prema umjetnosti uopće, pa sam s njime satima
znao raspravljati o raznim umjetničkim i estetskim
problemima.
Navečer pretvara se upravna pisama u kavanu.
Na pećima, u kojima je plamsalo dobro jasenovo
drvo, ukradeno u pilani, kuhao se čaj, kava, grah
ili se grijala pura. Topli zrak bio je zasićen mirisima
jela i oblacima dima od cigareta. Dolazili su
pripadnici raznih grupa, mnogi čak iz Slobodanova
naselja na sastanke i razgovore s pripadnicima
upravne pisarne, što su spavali u potkrovlju iste
zgrade. Na stolovima pojavile su se šahovske table,
na kojima su se vodile često ogorčene borbe. Bilo
je tu nekoliko majstora,- a najjači od njih bio je
Brana, apsolutni prvak logora. Po sredini dvorane,
između stolova, šetali su logoraši u živom razgovoru
kao po Zrinjevcu. Najvjerniji šetač bio je Kitolovac,
jedini pripadnik upravne pisarne, koji je
na nogama vukao lance. Zveket Kitolovčevih larincu
davao je kavanskom raspoloženju upravne
pisarne naročitu, logorsku draž. Kitolovac je nosio
lance dostojanstveno čitav mjesec dana. O njemusu kolale fantastične vijesti, da je na Savi digao nekoliko
mostova u zrak i da može svoj život zahvaliti
samo Picciliju, koji ga je zadržao stoga, što je
trebao inženjera brodogradnje, koji će mu konstruirati
monitor »Ustaša« na Savi, a Kitolovac je
bio jedini brodogradilišni stručnjak u logoru.
U »logornički« dio znao je ponekad zalutati »preuzvišeni
« Cividini, koji bi tamo držao cercle s Ribolijem
i nekolicinom drugih prominentnih članova
pisarne. Riboli je bio jedna od centralnih ličnosti
upravne pisarne. Bio je cenzor dopisnica, što
su ih logoraši jednom mjesečno pisali kućama.
Smjelo se napisati samo dvadeset beznačajnih riječi,
no cenzor bi ponekad progledao kroz prste i
propiistio čak i 30 riječi. Pa i značajnijih. Katkada
bi zažmirio, ako si poslao dvije karte, pa i tri. On
je i dijelio poštu, koju su logoraši s toliko čežnje
očekivali. Bio je vjesnik najljepše rečenice, što se
mogla konstruirati u logoru:
- Spremi sve svoje stvari i dođi u deset sati
pred zapovjedništvo.
Značilo je to, da je logorašu stigao otpust iz logora.
On je donosio i ostale, manje vesele vijesti
iz zapovjedništva. Doktor Riboli bio je ukratko
ono, što se normalno zove šefom personalnog odjeljenja.
I Mario je bio tu, no on se radije zadržavao u
pokrajnoj Borisovoj drvorezbariji, gdje je Švabo
na pianinu bijesno udarao šlagere.
Jozo je gnjavio Selju pričajući mu o svome pobratimu
vojvodi od Welsa, s kojim se pobratio
negdje na Jadranu, za vrijeme jedne vojvodske
vachting-partije. Vojvoda od Welsa toliko je zavolio
Jozu, da ga je čak kod kuće u Splitu posjećivao.
Razgovarali su, naravno, hrvatski, jer Jozo
nije znao engleski. Koliko su puta znali oni H kakvoj
oštariji jesti frigane sardele s palentom i zalijevati
ih viškim opolom! Pozvao ga vojvoda i u
London, u Buckinghamsku palaču, no on taj poziv
nije, iia žalost, mogao iskoristiti zbog nastalih
ratnih zapletaja. Brana i ja umirali smo od dosade
slušajući suludo hvalisanje toga paralitika i ostavljali
ga Selji, koji ga je pobožno slušao i svojim
divljenjem nagonio, da sve više pretjeruje.
Znao se katkada prošetati između stolova i najpoznatiji
od logoraša: Boris Steiner. Mladić od 25
godina, elegantan, u čizmama, crven u licu, sjajno
ishranjen. Šetao je obično sam; vrlo rijetko bi se
tko našao, da mu čini društvo. Svi su ga izbjegavali.
Boris je nekada nosio pištolj oko pasa, kao logoraš.
Bio je nekada mezimče svih ustaša, no njegovih
zlikovačkih protektora bivalo je danomice
manje, i Boris je pomalo odlazio u pozadinu. Bio je
glavni skladištar. Skidao je logoraše pri dolasku
u logor i pljačkao ih. Vrednije stvari nuđao je
svojim zaštitnicima, naročito zlato. Za zlato i
novac bio je nenadoknadiv ekspert. Dovoljno je
bilo, da pogleda logoraša i da znade, ima li u njega
sakrivenih zlatnika ili nema. U pozitivnom slučaju
dovoljno je bilo, da uhvati žrtvu za rever od kaputa
i da napipa tamo ušivene zlatnike. No
ne samo rever. Pronalazio je on zlatnike i na drugim
mjestima odjeće. Ako TI pridošlice nije bilo
zlatnika ili novca, znao je Boris neprimjetno spustiti
u džep koji komad i pozvati Matijevića ili
koga drugog, da izvrši lični pretres logoraša. Pronađeni
zlatnik bacio je logoraša u iskreno začuđen
je, no ne * zadugo. Metak iz ustaškog pištolja
nije mu dozvolio da sazna ono, što smo svi miznali, naime, da mu je zlikovački instinkt Borisa
skratio muke, što su ga možda čekale u logoru.
Boris je znao -- pričaju --i pucati i bičevati.
No on danas više ne nosi revolvera, i zvijezda
sreće vidljivo mu se gasi. Ostao je osamljen. Ustaše
su mu okrenuli leđa, a logoraši ga se klone kao šugava
psa. Boris počinje razmišljati o prošlosti, a
budućnost mu se čini sve tegobnijom.
Prošlo je devet sati, i kavana se prazni. Većina
se povukla na spavanje. Ostao je samo dežurni
pisar i nekoliko najvatrenijih šahista.

Na vrh Go down

avatar

Komentar on Fri Jan 08, 2010 3:23 pm  Istorija Jugoslavije

O LJUDIMA I ŠTAKORIMA

U potkrovlju upravne pisarne veoma je živo.
»Cigani« sjede oko golemog lonca i u prijateljskoj
svađi vade kašikama vrelu grahovu čorbu, u kojoj
pliva kožica od slanine. Ima ih četiri. Četiri »cigana
«: Josip, Ljubo, Joza i Kitolovac. Tu simpatičnu
grupu tehničara nazvao je Stevo ciganima
zbog stalne svađe, koja bi redovito iskrsnula pri
zajedničkom jelu. Joza je bio danas dežurni kuhar
i ima komandu u rukama. Ne dozvoljava, da se
naklope nad lonac bez ikakvih direktiva i discipline.
Konačno, svatko može i smije pojesti samo
određeni obrok, dakle, kašike k sebi i strpljivo
čekaj komandu.
Sva četvorica digoše kašike i čekaju na Jozin
mig:-
Nagari!
Glagol »nagariti« jasenovački je glagol; znači
svaku aktivnost i upotrebljava se samo u imperativu.
Nagari ima od prilike isto značenje kao i
rusko »davaj«!
U potkrovlju spava oko 150 logoraša iz stolarije
i upravne pisarne na ležajima u obliku lijesova,
postavljenima na drvene nogare. Ležaji, kakvih
nigdje i nikada nisam vidio. Made in Jasenovac.
Neobičan je pogled na baterije tih ljesova, što zapremaju,
sav raspoloživi prostor tavana i ostavljaju
tek toliko mjesta, da se spavači mogu pokraj
njih kretati. Pod Ijesovima stoje kutije od
konzervi, a služe za vršenje nužde, jer se noću ne
može izlaziti izvan zgrade na latrinu. Krov nad
glavom veoma je porozan. Toliko, da kiša i snijeg
prodiru kroza nj kao kroz stari, prošupljeni kišobran.
Dvije škiljave žarulje upotpunjavaju rembrandtovski
kolorit ove neobične spavaonice.
lunja leži obučen na svom ležaju i gađa korom
od limuna Kitolovca, kojemu se o brk objesile kapi
grahove čorbe. Miljenko kuha čaj na pećici, napravljenoj
od limene benzinske kante. Ja ležim i čitam
»Tajne Pariza«, a Nikola, grupnik stolarije, izuva
cipele i stenjući polaže svoje golemo tijelo u ležaj
do mojega. Potpuno je obučen, s kapom na glavi.
Tako on spava već od početka novembra, ne svlači
se nikako. Noge su mu otečene, no uvijek je dobre
volje i nasmijan. Čovjek je to, koga logoraši najviše
vole. U ustima mu vječito tinja cigareta, pa
i sada, kad već napola drijema.
Brana u ulozi nadredara goni logoraše na spavanje.
Kada se spavaonica umirila, Miljenko servira
čaj kraj svoje pećice, gdje se sakupljaju bećari,
koji ne vole rano da odu na počinak. I tu se
razvija diskusija, koja često znade potrajati i do
ponoći, ako se na tavan ne zaleti patrola i brutalno
ne raspusti zbor.
Tunja je danas u marmeladi dobio od mame
opširno pismo, u kome se priča o prilikama u Slavoniji,
specijalno u njegovu selu i u okolnim šumama,
gdje ima veoma aktivnih partizana, i gdje
se Tunjina mama slobodno kreće. Divno je bilo čitati
te retke, što su dolazili iz nedaleke slobode, a
teško je bilo iza toga razmišljati o vlastitoj sputanosti
i o sramoti, u kojoj živimo. I jedan letak o
vješanju desetorice seljaka u Brodu našao se u
paketu.
Stevo priča užasnuto i stisnutih pesnicaa o pokolju
Srba u Srijemskoj Mitrovici, što ga je provodio
sa svojim koljačima ustaša Tomić iz Zagreba.
— Ne mogu nikako shvatiti, odakle ti bestijalni
koljači, gdje su se rodili i gdje su se razvijali. Nikada
nisam slutio, da se među našim elementom znali nakotiti toliko, te je postojala opasnost, da
će pojesti sve zalihe hrane, nagristi brod i ljude? -
upita Brana.
-— ??
— Mornari bi uhvatili nekoliko štakora i zatvorili
ih u željeznu bačvu ostavivši samo malenu
rupu na vrhu za cirkulaciju zraka. Iz bačve nije
bilo izlaza; zidovi su glatki, neprobojni. Nakon izvjesnog
vremena, kada glad iscrpi životinje, nastaje
u bačvi demonska borba za samoodržanjem. Nastaje
krvava bitka zubima za komad štakorskog
mesa. Poslije nekoliko dana u bačvi ostaje samo
najvitalniji štakor, onaj, koji je poklao i pojeo svoju
braću. Postao je silan, snažan, krvavih očiju: okrvio
se. Njega puštaju iz bačve na slobodu, i on više ne
zna za drugu hranu do za živo, krvavo štakorsko
meso, i on kolje, kolje svoju braću sve dotle, dok
ih ima. Eto, ista je stvar možda i s Tomićem, Filipovićem-
Majstorovićem, Ljubom Milošem, Luburićem.
Samo tako mogu da shvatim mirnog činovnika
»Merkura« nad hekatombama u Mitrovici. Ili
se možda — dometnu tiho — i varam.
Odlazimo nevoljko na spavanje. San dugo ne dolazi
na oči; iz grobova u Gradini izlaze mrtvaci sa
sapetim rukama na leđima i dižu se visoko, visoko,
s rupom u glavi, prerezana grkljana. Optužuju!
Brana je zavrnuo električno dugme, tavan je
utonuo u mrak.
Oko dva sata ujutro probudilo me svijetlo i
žagor.
— Diži se! — pada oštra, brutalna zapovijed.
- Svatko neka stane kraj svoga kreveta i neka
se ne miče. Pozor!
Skočio sam iz kreveta. Na ulazu na tavan stoje
Ljubo Miloš i Matković. Ozbiljni su. čini se čak,
da nisu ni pijani. Iza njih nazire se još nekoliko
ustaša; prepoznajem poručnika Prpića.
- Gotovo je — šapće mi Nikola.
Vidim i sam, nema nam spasa. Svršit ćemo u
Gradini. Izvlačim neprimjetno nož ispod jastuka,
otvaram ga i stavljani u njedra.
— Borit ćemo se — odvraćam Nikoli.
— Sve svoje stvari i kofere stavite na krevete i
ne mičite se — komanduje Ljubo.
Tresem se od zime i stojim gol i klimavih nogu
od uzrujanja. Pogledam Branu. Smiješi se i namiguje.
Nastaje pregled kofera, iz kojih Ljubo odvaja
sve vrednije odjevne predmete i baca ih na gomilu,
odakle ih ustaše odnose nekuda niz stepenice. Pregled
je trajao u punoj tišini preko jedan sat. Bio
sam na redu predzadnji. Zadnji je bio Nikola. Pokupili
su nam rublje, odijela, čarape, cipele i —
otišli. Odnijeli nam sve, što su u polumraku mogli
napipati.
Ujutro mnogi je logoraš ostao samo u gaćama i
košulji, u kojoj je spavao. Nije mogao otići na rad.
Brana se smijao široko, zadovoljno.
- Zar smo već tako duboko zaglibili, Ljubo
Milošu?
može naći toliki procenat zlikovaca-ubojica.
— Kad samo pomislim, da smo tjednima pratili
u novinama prikaze u nastavcima o zločinstvima
Kurtena, dusseldorfskog »Jacka Trbosijeka«, koji
je uspio da uzbuni savjest čitavog svijeta, a danas
se ubojicama, koji su nožem poklali preko hiljadu
nevinih seljaka, dijele ordeni i pišu hvalospjevi po
novinama, dođe mi, da poludim. Zar je savjest čovječanstva
zahirila, zaspala?
— Tomić je godinama skromno sjedio za pisaćim
stolom u bolesničkoj blagajni »Merkura«. Mali činovnik,
koji je, poput hiljada drugih, svako jutro
odlazio u ured, u deset sati pojeo svoj »gablec«,
zamotan u svileni papir, popodne odlazio u kino,
navečer u kavanu, čitao novine. Život mu je tekao
mirno, sređeno, purgerski. I — najednom, iz čistog
mira, čovjek oblači uniformu, grabi nož i počinje
krvoločan lov na ljude. Odlazi u Mitrovicu, naloče
se rakije, kolje nožem okovane ljude, žene,
djecu, pije im krv, orgija u krvi, što se puši u jami,
gazi leševe, što se još trzaju u svome teškom oproštaju
od života. Zatim pere krvave ruke i odlazi
na večeru. I nije on sam. Ima takvih na stotine.
Ljubo Miloš — pričaju — bio je novinar, Majstorović
alias Filipović fratar. Sluga božji! Ne, ne
shvaćam ništa.
— Poznajete li priču o tome, kako su nekada na
morskim drvenim brodovima mornari uništavali
štakore, što bi se za dugih prekooceanskih vožnja

Na vrh Go down

avatar

Komentar on Fri Jan 08, 2010 3:24 pm  Istorija Jugoslavije

PROLJEĆE SE BUDI

Život između žice teče svojim neumitnim tokom,
ravnomjerno, u teškom radu logoraša, koji nisu
bili te sreće da osvoje kakvu sinekuru u upravnoj
pisarni ili da se uvuku u tople prostorije obrtne
grupe ili lančare. Većina logoraša zlopail se obarajući
stabla u obližnjim šumama, tovareći cigle u
vagone, gradeći debeli zid joko vlastite tamnice ili
podižući velike zidane kaznione, u koje će se zatvoriti.
I u ekonomiji zaposlene su stotine logoraša
na radovima u blatu, koje u logoru dosiže skoro do
koljena.
Bolnice su pune, ambulanta se puši od isparivanja
mokrih đronjaka logoraša. Pjegav ne je nešto
popustio u svom haranju, no pojavila se nova sezonska
bolest: smrzavanje udova. Kirurzi imaju
pune ruke posla. Svaki dan iznose iz ambulante
amputirane noge, ruke. I grobari imaju posla na
pretek: iznose iz bolnica i baraka svakodnevno na
desetke mrtvaca i prenose ih skelom u Gradinu
u zajednički grob, koji će već sutra biti zaboravljen.
U podne i navečer raznose se iz centralne kuhinje
veliki kotlovi hrane, što se puši na hladnom
zraku. Nestalo je-krumpira. Na jelovniku je repa
na vodi, bez masti i soli. Repa za ručak, repa za
večeru. Danima, tjednima, mjesecima: repa. Neka
žućkasta repa, odvratna mirisa, sluzave konzistencije.
Hrana bez škroba, bez bjelančevina, bez
ugljičnih hidrata- Voda!
156
U ovo hladno, neprijazno, mokro i blatno prijelazno
vrijeme između zime i proljeća uzvitlao se
jak antisemitski pokret inauguriran i predvođen
od zatočenih ustaških agenata, kažnjenih ustaša i
desperatera, koji nastoje, puzanjem pred ustaškim
čizmama, popraviti svoj nepopravljivi položaj u
logoru.
Počelo je pljačkom paketa u paketarnici i montiranjem
raznih optužaba i krivica na leđa Židovima,
što su u logoru zauzimali vodeća mjesta u radnim
grupama i kancelarijama. Aktivnost ustaških agenata
naročito se okomila na logornika Wienera,
toga »krvožednog cionista«, koji favorizira — tvrde
oni - - svoju braću po rasi, a progoni Hrvate, od
kojih je mnoge svojim ličnim zauzimanjem otjerao
u Gradinu. Radilo se pod devizom: treba onemogućiti
židovsku, masonsku kliku, obezglaviti je, a
na njezino mjesto postaviti poštene Hrvate. Ti pošteni
Hrvati bili su, naravno, ustaški agenti, kažnjeni
ustaše i provokatori. Urota se širila nevjerojatnom
brzinom te u svoju sredinu uvukla i
mnoge aktivne ustaške podoficire i »dužnostnike«.
Oficiri su sjedili u oficirskoj menaži i opijali se
do mrtvila ili do životinjske raskalašenosti, koja je
često znala završiti i pokoljem logoraša.
Jedne noći provalila je naoružana banda u Slobodanove
barake i isprebijala sve Židove, što su
tamo spavali. Neke su s teškim povredama od batine,
noža ili revolverskog metka otpremili u bolnicu.
Neki su i podlegli ranama. Mnogi Židovi'zatvoreni
su u zvonaru, među njima Boltek i Boris
Steiner. Svemoćni Boris!
U potkrovlju upravne pisarne vijećalo se. Kako
doskočiti ustašama i paralizirati njihov pokret, koji
bi mogao završiti masovnim pokoljem nevinih ži- dovskih logoraša. Čini se, da je najpametnije brzo i
mirnim putem smijeniti Židove na najistaknutijim
položajima (ekonomija, montaža, električna centrala,
ciglana, pilana), naročito pak Wienera, i na
njihova mjesta postaviti ljude, u koje logoraši
imaju povjerenja, i koji će svojim ispravnim stavom
moći i htjeti zaštititi interese svih logoraša pred zapovjedništvom.
Wiener je zbog svoje plašljivosti i
onako činio griješke; možda će tko drugi na njegovii
mjestu imati više uspjeha.
Kandidati za logorničko mjesto bili su Riboli,
Jura-i ja. Najaktivnija grupa na čelu s Josipom,
izabrala je mene i osigurala, mimo moje grčevite
obrane, moju kandidaturu. Josip se povezao s doktorom
Nikolom u ustaškoj bolnici, koji je preko
doktora Marina, ustaškog »nadporučnika«, vršio
golem utjecaj na Matkovića. Marin se zaista svojski
zauzeo za stvar, i zapovjedništvo je prihvatilo
stajalište Ijevičarske Josipove grupe. Utjecaj
te grupe dolazio je kasnije sve više do izražaja, i
stvorila se. za ustaše neutješna činjenica, da je
jedna izrazito Ijevičarska grupa utjecala na poneke
odluke ustaške uprave logora u Jasenovcu. Ta
grupa bila je preteča kasnije velike organizacije,
koja je spremala, uz pomoć partizana izvana, oslobođenje
logora, a koja je organizacija izdajstvom
otkrivena. Ta žalosna izdaja stajala je života
dvanaestoricu najboljih ljudi, među kojima je bio
Brana, Stevo, Nikola, Mile i Mitar, koji su obješeni
u logoru 21. IX. 1944. Istovremeno obješeni su
u Jasenovcu doktor Marin sa ženom, ustaški poručnik
Belušić, električar Janković i drugi.
Međutim, slučaj je htio, da su se agenti, koji su
se toliko osilili, te su prevršili svaku mjeru, kompromitirali
velikim krađama u centralnoj kuhinji,
oficirskoj menaži i u ekonomiji, zatim nekim svo-
jevoljnim likvidacijama logoraša u vrijeme, kad
likvidacije iz ne znam kojih razloga nisu bile oportune,
i, kao kruna svega, nekom neugodnom pederastičkom
aferom. To su bili razlozi, da su kolovođe
agenata pali u zvonaru, kasnije bili okovani
i poslani na rad u bajeru, a aktivni ustaše da su se
povukli. Antisemitski pokret je propao, a s njime i
svi planovi Josipove grupe, budući da intervencija
više nije bila potrebna. Wiener je ostao.
Ja sam s pomoću Franceka, civilnog majstora
električne centrale •— koja se u logorskoj terminologiji
zvala pogonom uhvatio vezu sa starim
mojim prijateljem iz studentskih dana, doktorom
Matom, kotarskim liječnikom iz Jasenovca. Bio
sam tek izašao iz bolnice, kada me je našao Francek
te mi donio Matine pozdrave i punu šaku cigareta.
Od toga momenta uspio sam da izgradim
i održim stalnu vezu s vanjskim svijetom. Mate je
putovao u Zagreb, nosio poruke, donosio vijesti,
cigareta, rakije i hrane. U Franceku, pak, našao
sam vrijednog druga, koji je ne samo meni, nego
i mnogima drugim logorašima uvelike olakšao
život u logoru. Od njega sam mnogo saznao o logoru,
jer je on u njemu radio od samog početka
i nije ni o čemu drugom razmišljao negoli o tome,
kako će jednoga dana moći javno svjedočiti o nedjelima
ustaških zvijeri u jasenovačkom paklu.
On je bio svjedokom paljenja kartoteka, koje su
se ispunjavale za one logoraše, što su prešli prag
logora. Tim kartotekama ložen je kotao električne
centrale cijele jedne noći u proljeće 1943. Koliki li
su broj logoraša reprezentirale te kartoteke! A koliki
li je broj bio onih, što su likvidirani pred
ulazom'u logor, i o kojima nije zapovjedništvo logora
nikada vodilo bilo kakve pismene evidencije!
Vijesti iz vana dolazile su nam teško, sa zakašnjenjem
i prilično iskrivljene. Ipak, u glavnom
bili smo informirani. Znali smo o grandioznoj pobjedi
Crvene armije kod Staljingrada i o povlačenju
Nijemaca kod El Alameina. Znali smo, da su
te dvije pobjede savezničkog oružja počeci niza
gorkih poraza za neprijatelja, koji će neminovno
dovesti do potpunog uništenja njemačke ratne mašine,
zvjerskog nacionalsocijalizma i svih njegovih
trabanata u našim klimatima. Znali smo o učvršćivanju
riarodno-oslobodilačke borbe i o sjajnim
pobjedama partizanskih odreda nad premoćnim
neprijateljem. Znali smo, da su našim krvnicima i
tamničarima odbrojeni dani, ali te dane nismo
mogli dočekati. Bili smo nestrpljivi i zahtijevali
smo svaki dan sve veće i brže uspjehe.
Tu nam je pomogla agencija »latrina«. Javila
nam je pad Kijeva, "Voroneža, Orela, B jela je Cerkov
i drugih njemačkih uporišta u srcu bratske
Rusije po dva, tri, čak i četiri mjeseca prije faktičnog
njihovog pada. Mi smo već u martu znali
za kapitulaciju Italije i da je Sarajevo palo u partizanske
ruke.
Jedno je ipak latrina pogodila: promjenu zapovjednika
logora. Tu je promjenu nanjušila precizno.
Javila je, da na mjesto Matkovića dolazi nesvršeni
klerik Ivica Brkljačić, navodno blag čovjek, koji
je već prije dvije godine kao ustaški »dužnostnik«
boravio u Jasenovcu. I zaista. Početkom marta,
pet šest dana po objavi te vijesti, otišao je Matković,
a nastupio Brkljačić.
Brkljačić je na'stupio s okružnicom, u kojoj je
objavljivao, da će s logorašima postupati najhumanije,
bez ikakvih represalija i terora, ali da zahtijeva
od njih »red, rad i stegu«, lojalnost prema
ustaškim vlastima i, naročito, da ne će trpjeti bi-
jega, jer bi kod učestalih pojava bijega, koje bi
morao smatrati kao crnu nezahvalnost prema njemu
lično, morao iz temelja promijeniti svoje
držanje.
Sutradan se'desio prvi bijeg jednog logoraša u
proljetnoj sezoni 1943., i otada nije prošao skoro
ni jedan dan, da se ne bi našao koji »crni nezahvalnik
« i okrenuo Jasenovcu leđa.
Ipak, Brkljačić nije uveo nikakvih drastičnih represalija.
Pri svome dolasku u logor objavio je,
da će znatno poboljšati ishranu logoraša. Prva
bjekstva bila su tobože razlogom, da do poboljšanja
nije došlo, pa nam je to stavljeno u izgled tek
nakon posvemašnjeg prestanka bježanja. Kako pak
do prestanka bježanja nije nikada došlo, nije nikada
došlo ni do poboljšanja hrane.
Dakle: repa. Poslije repe došla je kupusna juha
i onda na kraju, grah. Nekoliko zrna graha na
litru vode. Ta tri artikla prehrane, uz neizbježnu
puru, koja se dijelila za večeru, predstavljala su
jedini jelovnik za šest mjeseci. Mesa nije više bilo
nikakva, čak ni od crknutih konja. Bila je to
. hrana, što je logorašima omogućila lagano umiranje,
koliko nisu imali koga, tko bi im od kuće
slao pakete, a takvi su bili u većini.
Dolaskom Brkljačića procvao je »kulturni« život
logoraša. Uz kazališne predstave i koncerte smjeli
su se logoraši za slobodnog vremena bavili i sportom:
odbojkom i nogometom. Za odbojku uređeno
je igralište na »bulevaru slobode«, a na »trgu pure«
uređeno je primitivno i neravno nogometno igralište.
Tu su se svake nedjelje odvijala živa takmičenja
za prvenstvo logora. Skoro svaka radna grupa
imala je svoj nogometni klub, no najbolji su bili
"predstavnici ekonomije, lančare. obrtne grupe i
upravne pisarne. Te četiri momčadi borile su se za
prvenstvo logora. Najfanatičniji pobornik nogometnog
sporta bio je Gajbek, koji je za svoju
momčad (obrtna grupa) sašio čak i dresove. Duhovno
vodstvo nogometa imao je u rukama Riboli,
nogometni stručnjak i nogometni sudac.
Bivši logor III C nestao je. Skinuta je žica, što
ga je opkoljavala; streha, pod kojom su se logoraši
borili protiv milijuna buha i štakora, srušena je,
a zemljište preorano. Na njemu je Slobodan zasijao
kukuruz i krumpir. Od nogometnog igrališta
bio je bivši logor, sada vrt, odvojen samo simbolički
tankom željeznom žicom, koja se mogla
lako prekoračiti.
Nakon prve polfinalne utakmice između lančare
i upravne pisarne, u kojoj je lančara izašla kao pobjednik,
nestala su dva najbolja igrača pobjedničke
momčadi. Otišli su iste noći u nepoznatom
pravcu iz samog logora.. Bila je to senzacija, koja
je naročito ozlojedila naše čuvare, jer dotada nije
nikome uspjelo pobjeći iz samog logora. Svi bjegunci
prije i velika većina kasnije nalazili su se
na vanjskim radovima. To su u prvom redu bili
pripadnici ekonomije, na radu po poljima, gdje
nije bilo dovoljno stražarskog osiguranja.
Bijeg tih »lančara« imao je za posljedicu zabranu
nogometa na neodređeno vrijeme, no dvije tri nedjelje
nakon tog incidenta opet su dozvoljene
utakmice, jer su ih ustaše veoma rado gledali.
U vrijeme proljetnog bježanja najveću prašinu
uzvitlao je obućarski desetnik Vujo. On se jednog
jutra uvukao medu košarače. što su sjekli vrbovo
pruće u Košntarici. Uspio je nagovoriti stražara,
da ga povede sa sobom, što mu nije bilo teško, jer
je s ustašama živio na dobroj nozi. U rlžepu je
ponio oštar obućarski nož, kojim je, netom su zakročili
u šumu, prerezao grkljan stražaru, i s još
jednim košaračem pošao dalje objesivši na rame
prethodno stražarevu pušku, a o pojas dvije
bombe. Ostala dvojica košarača - vjerovali i l i IH-
— vratili su se natrag u logor bez siraže.

Na vrh Go down

avatar

Komentar on Fri Jan 08, 2010 3:25 pm  Istorija Jugoslavije

IDEMO U CRKVU

Na Novu Godinu 1943. održana je u logoru Jasenovac
prva katolička služba božja. Održana je
u novoj stolariji u zgradi upravne pisarne, gdje
su održavane kazališne predstave. Za to je očišćena
stolarija i improviziran oltar, na kojemu je služio
misu katolički dušobrižnik ustaške vojnice u
Jasenovcu, ustaški satnik, »velečasni« Zvonko
Brekalo.
Misa je bila neobično svečana. U stolariju naguralo
se mnogo vjernika, koji su dočekali tu novost
kao znak novog režima u Jasenovcu, kao znak,
da se o logorašima počelo voditi ozbiljnog računa
izvan logora, i kao sigurni znak, da jasenovačku
zemlju ne će više poškropiti ni jedna prolivena
kap nedužne krvi.
Logoraši su došli u velikom broju i ispunili prostor
stolarije do posljednjeg centimetra. Kad je trebalo
kleknuti, nastalo je takvo komešanje i takva
stiska, te je prijetila opasnost, da će popucati zidovi
stolarije i pokriti nas grešnike ciglom.
Straga na uskom prostoru, stisnuo se logorski
orkestar, koji je za vrijeme mise svirao kompozicije
Vilhara, Handela i Beethovena. Misu je u pravom
svećeničkom ornatu služio »velečasni« Brekalo s
očima boje nebeskog plavila, a ministrirao je skrušenog
lica i odmjerenih pokreta Jozo.
Kako je ugodno bilo čuti zvuk zvonca u Jozinim
rukama, kojima je objavljivao podizanje svetih
otajstava! Kako je ganutljivo bilo pogledati tamnu
masu logoraša prignutih glava, što se busaju u
prsa, a nad njima u astralnoj pozi Brekala u čistoj,
bijeloj, čipkastoj halji s prebačenim, zlatom
izvezenim plaštem, ukrašenim zlatnim inicijalima
INRI pod znakom križa, kako uzdignutih plavih
očiju bijelom, mekanom rukom blagoslivlja svoje
kršćansko stado.
Mnoge su logoraše gušile suze slušajući mekani
Zvonkov bariton, kako u glatkim, formalno dotjeranim
rečenicama tumači i propovijeda Kristove
riječi: »Ljubi bližnjega svoga kao samoga sebe«.
Pop Brekalo nosio je ustašku uniformu. Bio je
satnik i prijatelj Luburićev, pobratim Matkovićev.
l taj pop imao je toliko drskosti i cinizma, da na
najkrvavijem terenu Evrope, u ime kršćanstva, govori
pred logorašima — koji su na sebi osjetili bič
i užareno željezo njegovih najintimnijih prijatelja,
suradnika i istomišljenika — o ljubavi prema bližnjemu
i o tome, kako je bog svagdje i na svakome
mjestu, pa i tu, među nama, u logoru, gdje je preklano
i premlaćeno na stotine hiljada ljudi, i gdje
je svaka stopa zemlje natopljena morem ljudske
krvi. Pop Brekalo govorio je tu pred nama, u stolariji,
gdje je jučer Alaga tukao do iznemoglosti
jednog logoraša zato, što ga nije dovoljno devotno
pozdravio.
Tu je nama pop Brekalo, kao zastupnik božji,
u čitavom nizu propovijedi tumačio najpotresnije
događaje i reminiscencije iz svetog pisma, savjetovao
nam, da oprostimo našim krvnicima, koji su
nam zaklali majke, žene, djecu, da ih ljubimo kao
same sebe, da volimo domovinu i poglavnika, koji
predstavlja vlast, a svaka vlast je od boga, pa i
ustaška. Da se molimo za poglavnikovo zdravlje i
dug život, jer je on naš otac, koji pati zbog naše
bijede i ne spava noću brinući se o dobrobiti našoj.
Tražio je, da odajemo svoje »zločine« prema domovini
i da se vratimo u ljudsko društvo, koje će
nas prihvatiti, i u kojemu treba da radimo za dobrobit
zajedničke nam domovine, što ju vodi uz pomoć
božje providnosti najveći sin hrvatskog naroda
naš »dični poglavnik«.
Uvjeravao nas je nekoliko puta, govoreći uzdignutih
ruku s oltara, kako će se u najskorije vrijeme
širom otvoriti vrata jasenovačkog logora, koja
će propustiti sve Hrvate, a pred Srbima i Židovima
će se opet blago zatvoriti i ostati zatvorena sve
dotle, dok ne odjekne svijetom fanfara pobjede
kršćanske Evrope nad bezbožnim komunizmom i
njegovim kapitalističkim slugama.
Na Uskrs je taj zločinački pop ispovijedao logoraše
katoličke vjere i dijelio im pokore od po dvadeset
očenaša, da okaju grijeh, što su u gladi ukrali
svome bližnjemu komad kruha.
Pop Brekalo igrao je rado nogomet. Jednom je
nastupio u nekoj utakmici kombiniranih ustaških
momčadi. Pri jednom sudaru srušio ga je neki
ustaški vodnik. Pop Brekalo se podigao sa zemlje
sav crven u licu, stisnutih zubi, među kojima se
sigurno cijedila kakva bogumrska kletva, i nasrnuo
pesnicama na protivnika. Oborio ga je na zemlju
i udarao nogama sve dotle, dok mu nije šiknula
krv na usta. Odnijeli su ga slomljene ruke u
ustašku bolnicu. Sjetio sam se njegove propovijedi
na temu: »Tko tebe kamenom, ti njega hljebom«.
Pop Brekalo rado je pio. Vrlo rado. Pričali su mi
o njegovim pijanim podvizima podvornici Hajro i
Rafo, koji su ustaške oficire dvorili za vrijeme pijanki.
Znao se opijati do nesvijesti s najokorjeli-
jim koljačima. Jednom je na takvoj pijanki u zapovjedništvu,
kojoj je prisustvovao i pop Brekalo,
Ljubo Miloš dražio Bonza, da je već zaboravio,
kako se secira živo ljudsko meso. Bonzo je otrčao
u Slobodanovo naselje i doveo u društvo jednoga
logoraša, prvoga, koga je digao iz kreveta. Hajra i
Rafa potjerali su spavati. Ujutro su morali s poda
očistiti veliku lokvu krvi i odnijeti u logorsku čistionu
Bonzovu bluzu svu poprskanu krvlju.
Janko mi je pričao, kako bi pop Brekalo znao
noću provaljivati u ustašku bolnicu, ulaziti u sobe,
gdje su ležale teško bolesne logorašice iz Stare Gradiške,
i zahtijevati od njih žarke ljubavne zagrljaje.
Brekalo je bio dobar nogometaš. Ako bi se
koja usprotivila, prisilio ju je na poslušnost dobro
ciljanim udarcem noge. Gađao je obično u prsa.
»Ljubi bližnjega svoga kao samoga sebe.«

Na vrh Go down

avatar

Komentar on Fri Jan 08, 2010 3:26 pm  Istorija Jugoslavije

JUTROM RANO NA TRGU NUŽDE

Na sam Veliki petak otpušten je iz logora Jura,
grupnik umjetne bravarije, i ostavio kao svoga nasljednika
Susjedicu s jednim jedinim šegrtom. Odlaskom
Jure, međutim, ukinuta je ta mikroskopska
grupa i uključena u lančaru.
Keramika, čiji je glavni predstavnik kipar Brill
umro još u januaru, stisnula se pored umjetne
bravarije s druge strane logorskog zahoda, Tamo
su nekvalificirani keramičari izrađivali razne pepeonike
i ugušivače čikova, a Walter, logorski scenograf,
preslikao je s loših fotografija portrete
ustaša i njihovih porodica.
Mjesec dana nakon Jurina odlaska otišao je u Zagreb
i grupnik obrtne grupe Ruda. Tamo je na Savskoj
cesti ostao još puna četiri mjeseca i tek tada
pušten kući. Ja sam zauzeo njegov grupnički položaj,
preselio se u zgradu obrtnog doma i zaposjeo
sobicu u kojoj je nekada spavao Hugo i, poslije
njega. Ruda. Tamo sam naslijedio ne samo klupu
za spavanje, nego i urara Altarca — koji je svakodnevno
sjedio kraj svoga stolića ispod jedinog
prozora i čeprkao po ustaškim satovima — l malog
TConiga, koji je pospremao sobicu i kuhao siromašne
obroke za svu trojicu u kotlu dezinsekcije.
Iza obrtnog doma, uz žicu, što se protezala od
Save prema sjeveru, stajala je impozantna drvena
građevina, slična hambaru, s malim prozorima bez
stakala i s centralnim, metar visokim, stubištem,
koje je građevinu dijelilo na dva jednaka dijela.
Bila je to znamenita latrina, uzduž koje se, s lijeve
i s desne strane, nizala sjedišta s rupama, ispod
kojih su postavljene velike limene kible.
Latrina je bila veoma dobro posjećen lokal, naročito
za vrijeme jutarnjih sati, prije no što su
logoraši odlazili na posao, i na večer, pri povratku
s posla. No i preko dana posjećivali su je hrpimice
logoraši, što bi ostajali na radu u logoru, t. j. u
obrtnom domu, ambulanti i u Slobodanovu naselju.
Latrina je imala dva namještenika, čija je dužnost
bila da održavaju red i čistoću, reguliraju
promet i otpremaju pune kible u ekonomiju.
Ta dvojica namještenika boravila su u latrini
cijeli dan. Obojica su pušila suho vrbovo lišće u
lulama vlastite provenijencije, kuhali na improviziranoj
peći od cigala ručak, kavu i samo su se navečer
selili na spavanje 11 barake. Sa svojim lulama
i neobrijanim bradama sličili su na islužene morske
vukove, što su svoje mlade dane tako ludo živjeli,
te im za starost nije ostalo ni toliko materijalnih
sredstava, da kupe pristojna odijela. Bili
su nevjerojatno poderani i pokrpani najšarenijim
krpama, što se mogu zamisliti.
Ipak, oni su svojim položajem bili zadovoljni,
jer nisu bili pretjerano opterećeni poslom, i jer im
je brzo prolazio dan u slušanju nebrojenih razgovora
brojnih mušterija, u kojima su se raspredali
svi problemi, što su ikad opterećivali ljudski mozak.
Ustajanje je bilo u četiri sata, kad se nad logorom
tek počeo rastjerivati mrak. Na krugu pred
obrtnim domom sve je vrvjelo od crne mase logoraša,
što su u dugačkim kolonama čekali na kazane
kukuruznog čaja, ili su čekali na red pred la- trinom, ili su stajali u grupama raspravljajući o
svojim logorskim mukama.
Prvo jutro moga grupnikovanja, u svitanje jednoga
lijepog četvrtka, uputio sam se u logorsku
latrinu. Stigao sam među prvima i zauzeo rupu na
lijevoj strani blizu stubišta, da bih izbjegao gustom
smradu, što je cirkulirao horizontalno i vertikalno
po latrini. Ubrzo su sve rupe bile zaposjednute
ukupno 60 komada. Latrina je bila
ispunjena potmulim Zagorom kao pčelinjim zujanjem
u košnici. Polumrak prepune prostorije nije
dozvoljavao da se detaljno vide izmučene fizionomije
u prljavim i poderanim dronjcima, što se već
mjesecima ne skidaju s tijela. Samo konture ljudi,
što skidaju gaće i sjedaju na latrinske rupe, mogle
su se nazri jeli u polumraku, u kojem je ponegdje
škiljio žar upaljene cigarete.
- Grupniče - - obrati mi se susjed slijeva -
bi li meni u šnajdera ju mogli opraviti hlače? Bio
sam već pet puta kod Gajbeka i molio i kumio,
da mi iskrpi tur, no uvijek me je najurio iz radnje.
Evo, pogledaj, grupniče, zar mogu ovako hodati
po svijetu ? - - Ustane s postolja, na kome je sjedio,
i pokaže mi svoje hlače u beznadnom raspadanju,
na kojima je umjesto tura zjapila rupa od najmanje
pola metra u promjeru.
— Imam i zahtjevnicu od grupnika - - nastavi
susjed —- evo je. I pruži mi izgužvani komadić žutog
papira, na kojemu je Vlado, pisar građevine,
napisao zahtjevnicu za krpanje hlača.
1 Dobro, prijatelju, zakrpat ćemo ti hlače, dođi
samo k meni, pa ću dati nalog krojačnici, da smjesta
uzme tvoje hlače na posao. Pričekat ćeš tamo,
dok budu gotove.
— A mogu li odmah ? Jer ja, znaš, radim na zidu
i dolazim tek kasno navečer u logor.
- U redu, može i danas, samo pričekaj, dok
svršim posao.
— E hvala ti, grupniče, ko bratu.
- Gospodine — javi se netko preko puta — nemojte
baciti ćik, kad popušite cigaretu; dajte ga
meni.
Pružim preko puta zapaljenu cigaretu i zapalim
novu.
- Neprijatno mi je, gospodine - - nastavi glas
preko puta -r- što ste mi dali cijelu cigaretu. Nisam
mislio prosjačiti. Htio sam zaista, da mi date
ćik, kad dopušite cigaretu. Znate, strastven sam
pušač, a ne dobivam ni otkud paketa. Nemam čime
ni da kupim. U nedjelju sam prodao cipele za deset
cigareta i sada moram hodati bos. Šta ćete, strastven
sam pušač.
- Gdje radite?
— U ekonomiji, gospodine.
- A odakle ste?
— Od Zvornika. Zovem se Jovo i imam ovdje
još i brata. Nas dvojica posljednji smo od porodice.
Poklaše nam sve. Meni ženu i četvero djece. Ovdje
sam već skoro dvije godine. Radim kod krava, u
štali. Nije mi loše, imam mlijeka; samo da mi je
cigareta.
Pružim mu još pet komada i obećam, da ću mu
iz postolarije dati par drvenih sandala. Zahvaljivao
mi je kićeno i pozvao me k sebi u štalu na ekonomiji,
na mlijeko. Mjesec ili dva kasnije upućen je
još s dvadesetoricom — među kojima je bio i Ratko
iz praonice i bivši kurir logora III Ć Stevo -- tobože
u Zagreb, odakle će, pomilovani od poglavnika,
biti pušteni kućama. Tvrdi se, da su poklani 50 metara daleko od logora. Moguće. Bili su to sve
Srbi trogodišnjaci.
Na izlazu iz latrine čuo sam glas Ukrajinca Tarasa,
»profesora geografije«, stalnog posjetioca kavane,
kako enerviran tumači nekome:
Ti si glup, ti to ne shvaćaš. Ti misliš, da je
Sava najveća rijeka na svijetu. Šta je ona prema
Volgi! Volga je široka deset kilometara, razumiješ
li? Ti na drugoj obali ne možeš raspoznati ljude;
čini ti se, da su mravi.
Napustio sam latrinu i pošao pred obrtni dom,
gdje su me u dvoredima čekali pripadnici moje
grupe radi prozivke.

Na vrh Go down

avatar

Komentar on Fri Jan 08, 2010 3:30 pm  Istorija Jugoslavije

CIGANI SE PRIVODE KONSTRUKTIVNOM RADU

Božidar Filipović bio je najvredniji perač logorske
praonice. Nije se ni s kim družio. Bio je uvijek
veoma čist i, kadgod bih ušao u praonicu, našao
sam ga na koritu, kako bez predaha pere i cijedi
prljavo rublje logoraša. Bio je najčistiji i najpedantniji,
pa mu je pisar Mirko davao na pranje i
ustaško rublje, koje je moralo biti čisto kao sunce.
Čini se, da na svijetu nije imao nikoga od svojih,
jer niti je dobivao paketa, niti je slao ni primao
dopisnih karata. Živio je isključivo od logorske
hrane i od dodataka, što su mu ih desetnik ili grupnik
davali kao nagradu za marljiv posao. Svake
nedjelje viđao sam ga u sniježno bijeloj košulji,
obrijana, u crkvi, kako se skrušeno moli pogleda
oborena k zemlji.
Jedne večeri, dok sam sjedio na panju iza obrtnog
doma, utonuo u misli, prišao mi je bojažljivo
Božidar i potužio se na neke svoje drugove iz praonice,
koji da ga surovo napadaju zbog marljiva
rada nazivajući ga štreberom i ustaškom ulizicom.
— A ja — reče Božidar — radim ovako marljivo
zbog toga, jer u radu uspijevam da zaboravim
užasnu tragediju, što sam je doživio u logoru.
Osim toga, radom zarađujem poboljšanje hrane.
Lako je ostalima, kao na pr. Stevanu i Jovi, koji
svake nedjelje dobivaju od kuće pakete po deset
kila. Oni imaju i slanine, i masti, i brašna, i svaki
dan kuhaju masnu palentu sa slaninom. Ja se moram
boriti za komad suhog kruha, što mi ga desetnik
daje kao nagradu za marljiv rad. Radije to,
negoli da prosim. Nisam navikao da prosjačim ili
da kradem, iako sam Ciganin.
Reče i zacrveni se. Očito mu se zadnji pasus nehotice
izmakao, pa me je pogledao uplašenim i molećivim
pogledom.
— Grupniče, molim vas, da ovo, što sam vam
rekao, ne kažete nikome. Nitko u logoru ne zna
danas, da sam Ciganin. Ja sam posljednji Ciganin
u logoru; svi ostali likvidirani su odavno. Ja sam
se slučajno spasio.
Nisam ni slutio, da je Božidar Ciganin — nje -
gova fizionomija to nije odavala — i obećao sam
mu, naravno, spremno, da ću njegovu tajnu u potpunosti
zadržati za sebe. Uostalom, postojao je u
baraci Ilije Paripovića još jedan Ciganin. Mladac
od kojih dvadeset godina, primaš neke ciganske kapele
iz Srijemske Mitrovice, imenom Vaso. Bio je
redar Ilijine barake i veoma talentiran guslač. Svirao
je prvu violinu u logorskom orkestru i često
zabavljao pijane ustaše u oficirskoj menaži svirajući
ciganske madžarske melodije i pjesme. Ta dvojica
bila su, dakle, jedini predstavnici svoje zapostavljene
i zaostale, a talentirane rasne braće. Kasnije
su dotjerana u logor još dva njemačka Ciganina
iz Thuringije. Oni su pored ciganskog jezika
govorili još samo njemački. Bili su najtipičniji
predstavnici svoje rase s mindušama u lijevom
uhu. Po zanimanju bili su vašarski fakiri i održali
u logoru nekoliko predstava, plešući po razbijenom
staklu, gutajući vatru te zabijajući čavle u
lice i dlanove.
Nekada je u logoru bio velik broj Cigana, koje
su nekrive hvatali po cijeloj NDH i dogonili u
Jasenovac. Došlo je ovamo možda deset, a možda
i dvadeset hiljada, a ostala su, eto, samo dvojica.
Za sjeme.
Većina je Cigana odmah u početku likvidirana.
Kasnije, kad su počeli radovi na nasipu, upotrebljavali
su se Cigani tamo za najteže poslove.
Svaki dan je na nasipu ostavljalo na desetine Cigana
svoje kosti. Smatrali su ih za životinje niže
vrsti, nešto kao miševe, čije je tamanjenje bilo ne
samo dozvoljeno, nego se i preporučivalo. Za smrt
Ciganina nije odgovarao ni logoraš, a kamoli
ustaša.
— Ubiješ li Ciganina, učinio si korisno djelo, kao
da si prignječio noktom stjenicu — tumačio je senilni
sadist Alaga.
Cigani su bili smješteni u »ciganskom logoru«,
apendiksu, slijepom crijevu logora III C, koje
valja što prije odstraniti, da bi se na smrt bolesnom
organizmu, kakav je bio logor III C, bar na
malo produžio život.
Cigane su na nasipu upotrebljavali kao tegleću
marvu: uprezali ih u kola, što su odvlačila zemlju.
Kola su gonili uz nasip kažnjeni ustaše s ujedljivini
bičevima, što su zviždali kroz zrak i usijecali
se u gola ciganska leđa.
Od jedne oveće skupine formirala se tako zvana
grobarska grupa, koja je prebačena u Gradinu.
Imala je dužnost da svlači pobijene žrtve i da
sortira tako dobivenu odjeću, koju su svakodnevno
kolima odvozili u logorsko odjevno skladište. Bio
je to golem, naporan posao, praćen očajnim krikovima
i zapomaganjima žrtava, što su u neprekidnim
kolonama pristizale na klaonicu. Pojili su ih
velikim količinama rakije, jer su samo u skoro potpuno
pijanom stanju mogli vršiti taj infernalni posao
u jamama, u kojima je bilo na hiljade pre- mlaćenih i preklanih ljudskih tjelesa. Mnogi od
njih izgubili su pamet, pa su ih odvodili na »lakši
rad« nekuda drugamo. Oni se, naravno, nikada
više nisu vratili.
Kampanja klanja trajala je dugo, skoro neprekidno
dvije godine.
Neki, naročito izabrani, Cigani pomagali su koljačima
i aktivno u poslu. Tako je i Božidarov brat
Mijo držao u rukama malj i spuštao ga silovito na
glave nesretnika, što su ih dogonili amo od skele
u dugačkim kolonama. Stajao je raskoračen pred
jamom, snažan, herkulski razvijen, opaljen od sunca,
gol, do pojasa, s ustaškom kapom na glavi. Nabreklim
mišicama, crven u licu od rakije, uzmahivao
je gvozdenim maljem.
Jednoga dana pojavila se pred jamom tužna gomilica
ciganskih žena i djece. Božidar ih je gledao
sa suzama u očima, posve bolestan od viđenih prizora
i zbog brata, koji je prodao dušu vragu. Mijo
je nesmiljeno kosio pridošlu cigančad.
Odjednom opazi Božidar, da je pred Miju, skoro
polumrtva, dotjerana njegova žena Ruža s dvije
djevojčice, Božidarove kćeri. Mijo se trgnuo, zastao.—
Šta je? — zaori Adžijin glas, nadvisujući jačinom
kuknjavu djece. — Nastavi, majku ti cigansku
.. .
Božidar je riknuo neljudskim glasom i pojurio
prema ženi, koja je od njega bila udaljena preko
dvije stotine metara, no nije prešao ni desetak metara,
kad je izgubio svijest.
Osvijestio se u bolnici tek nakon dva dana. Le-
, žao je tamo skoro mjesec dana. U to vrijeme bila
je cijela grobarska grupa, zajedno s Mijom, likvidirana,
tako te ne zna, da li je Mijo bio krvnik njegove
žene i djece. Možda nije poslušao Adžijinuzapovijed i radije žrtvovao vlastiti život. A možda
je ipak u beskrajnom kukavičluku poslao na drugi
svijet njegovu nejaku djecu, samo da spasi svoj
prljavi, nevrijedni život. Možda ipak nije... Ta
mu neizvjesnost siše život, a istodobno ga održava.
— Živim, grupniče, samo za to, da saznam istinu.
Samo da mi je to saznati! Iza toga ne treba mi
života. Objesio bih se o kuku na zidu praonice.
Božidaru Filipoviću, Ciganinu katoliku, najmarljivijem
peraču logorske praonice, šutljivom i
urednom Božidaru bilo je dvadeset i pet godina.

Na vrh Go down

avatar

Komentar on Fri Jan 08, 2010 3:36 pm  Istorija Jugoslavije

ŠUMA ZOVE

Ljubo je dobio kartu od kuće i čita je već ne
znam po koji put.
Podnevna je siesta. Ljudi leže u svojim »Ijesovima
« u potkrovlju zgrade upravne pisarne te se
odmaraju između ručka i sirene, koja će odmah
zatuliti i potjerati logoraše na rad. Za par minuta
bit će dva. Toplo je.
- Šta je Ljubo? - - pita Stevo, koji se razvalio
na krevetu s cigaretom u ustima. —• Misli li još
uvijek na tebe pukovnik Cecelja i satnik Ikica ?
Vidim ja, ti ćeš nam skoro otići kući.
Ljubo se ljuti i tiho psuje. Pred nekoliko mjeseci
dobio je Ljubo od mame kartu, u kojoj mu javlja,
neka bude miran i strpljiv, i da je sve poduzeto za
njegov brzi otpust iz logora. Na kraju karte bilo
je značajno podvučeno, da pukovnik Cecelja i satnik
Ikica misle na njega. Znači, Ljubina je majka
poduzela potrebne korake s pomoću .tih ljudi.
Cecelja je bio poznati ustaški pop, ugledan i
moćan, koji je prilikom uspostavljanja krvave
NDH zaklinjao ustaške ministre u banskim dvorima
na Markovu trgu na vjernost poglavniku i
ustaškim načelima. Slijedeća karta, upućena Ljubi,
sadržavala je istu značajnu rečenicu, naime, da
pukovnik Cecelja i satnik Ikica još uvijek misle na
Ljubu.
I, naravno, nije skoro bilo dana, da tko od logoraša
ne upita Ljubu za junačko zdravlje pukovnika
Cecelje i satnika Ikice. Na drugom krevetu leškarili smo Paor, Brana i
ja. Paor je bio agronom i cijenjen u ekonomiji kao
izvanredan stručnjak. Pri dolasku u logor izjavio
je, da je Bugarin, iako nije ni riječi znao bugarski.
Mislio je, da će kao pripadnik bugarskog naroda -
koji je u ustaškoj Hrvatskoj zbog izdajničkog svog
režima uživao veliku reputaciju - - biti u logoru
daleko sigurniji negoli kao Srbin iz Banata. I imao
je pravo. Uspio je da zadobije puno povjerenje
ustaša. Čak je latrina šaputala, da će uskoro biti
proglašen slobodnjakom.
Ja sam ga dražio, ocrtavajući mu perspektive
slobodnjaštva, i uvjeravao ga, da će kao slobodnjak
morati nositi ustašku kapu. Ponudio sam mu, da
ću mu u krojačnici dati sašiti paradnu kapu, i
pozvao ga, da dođe uzeti mjeru.
Siromah Paor ljutio se na mene i često je mrštio
čelo misleći o zaista vjerojatnoj mogućnosti, da
bude proglašen slobodnjakom. Šta onda? A šta, ako
bude zaista primoran da nabije na glavu omrznutu
kapu? Ta ga je pomisao beskrajno mučila.
Danas je pričao, kako je jučer cijeli dan bio u
Gradini i pokazivao pukovniku Džalu iz Zagreba
i svome šefu satniku Vlahu plan sijanja golemih
površina zemlje, što su je ustaše oteli srpskim seljacima
otjeravši ih s rodne grude i pretvorivši
njihovo selo u najveće groblje Hrvatske i, možda,
Evrope.
Starješine su bili veoma zadovoljni s izvještajem
i planom Paorovim te mu ponudili gutljaj rakije iz
svoje pljoske. Na rastanku Vlaho ga je potapšao
po ramenu, pružio mu ruku i ošinuo svoga konja.
Džal i Vlaho nalazili su se u galopu prema Savi,
na povratku u logor.
- Sunce je već počelo da zalazi za nedalekim
humcima, kad sam, gledajući konje, što su se sve
160
više udaljavali, opazio, da sam ostao posve sam.
Zaokružio sam pogledom unaokolo: nigdje nikoga.
Nigdje ustaške uniforme. Samo je na jugu plamtio
širok rub sunca na zalazu. Osjetio sam najednom
čudnovat nemir i uplašio se od samoće. Uputio
sam se brzo prema skeli. Bilo je već posve tamno,
kad sam se bez pratnje pojavio pred stražarnicom
i tražio dežurnog, da me razduži.
Brana i ja skočili smo uzrujani s kreveta i jednoglasno
povikali:
- Ti si idiot! Kako si se mogao vratiti?
Paor nas je pogledao tužnim, bespomoćnim očima
nabravši čelo u sitne bore.
— Mislite li vi to ozbiljno?
— Ozbiljno!
Rastali smo se šutke. Dugo nisam mogao te noći
zaspati u mojoj sobici u obrtnom domu i mislio sam
o dobroćudnom Paoru, koji nije znao iskoristiti izvanrednu
priliku, nego se dobrovoljno vratio u kavez.
Ipak, bilo mi je žao Paora. Bili smo odviše
grubi, a on je tako mekana srca.
Sutradan navečer nisam našao Paora u upravnoj
pisarni. Brana je igrao šah.
— Jesi li vidio Paora?
— Ne, još se nije vratio. Možda je u ekonomiji.
Međutim, Paor se taj dan nije vratio u logor.
Ujutro je ponio na leđima uprtnjaču s paketom,
što ga je dan ranije primio od kolege iz Srijemske
Mitrovice.
— Brano — rekoh smiješeći se — povrijedili smo
Paora. Htio nam je dokazati, da nije kukavica.
Uostalom, mi smo to znali. Živio Paor!
Polovica V. barake Slobodanova naselja bila je
ispražnjena i pregrađena zidom od dasaka. Između obiju polovica ostao je prostor od dva metra prazan,
nenastanjen. U prvoj polovici, koja je gledala
prema obrtnom domu, zabijeni su prozori daskama.
Bilo je jasno: spremao se taj dio barake za nove
došljake, koji će od ostalih logoraša biti posve izolirani.
Pripreme su bile davno gotove, no baraka
je stajala prazna; nitko nije dolazio. Znatiželja je
rasla svakodnevno. Latrina nije izmišljala dovoljno
uvjerljivih verzija.
Konačno jednog je dana dovedena grupa od oko
40 katolika i muslimana iz Livna. Oko 30 muškaraca
i 10 žena. Svi su u lančari bili okovani i ugurani
u baraku, žene u neku sobu na ciglani. Pred
baraku postavljena je čvrsta straža. Hrana im se
donosila u baraku; izlaziti iz nje nije smio nitko.
Logoraše, što su nosili hranu i iznosili kible, pratili
su stražari. U baraci vidjeli su u polumraku
samo nijeme, bradom obrasle muškarce, kako leže
u boksovima. Misterij barake ostao je neprobojan.
Mjesec dana kasnije otvorena je baraka, postavljeni
brijači, koji su zatvorenike ošišali i obrijali.
Skinuti su im okovi, zatim su se okupali i rasktižili
odijela u pari. Raspoređeni su bili na lakši
posao, dok se ne oporave od mraka, čamotinje i
slabe ishrane. Žene su poslane u Staru Gradišku.
Bilo je to po nalogu iz Zagreba.
Bili su to Članovi i namještenici mjesnog NOO-a
iz Livna, što su ih pokupili ustaše, pošto su partizani
napustili grad. Požudno su upijali dimove cigareta,
koje smo im s veseljem nudili. Kad su se
snašli i oslobodili straha, počeli su nam pričati o
životu i o organizaciji vlasti na oslobođenom području
Jugoslavije. Slušali smo ih pobožno. Bio je
to naš prvi dodir s predstavnicima vlasti NOP-a.
Jednoga toplog ljetnog dana pobjeglo je s vanjskih
radova nekoliko manjih grupa, ukupno šesnaest
logoraša, većinom pripadnika ekonomije,
među njima i Vasić, agronom i nasljednik Paorov,
čovjek Vlahova povjerenja. Tom prilikom stradala
su dva stražara životom, a dvojica su teško ranjena.
Do toga dana bila su bjekstva na dnevnom redu
i nisu uzrujavala više nikoga, ali bila su pojedinačna.
Ovdje se, međutim, radilo o dogovornom,
organiziranom bijegu čitave grupe. Osjećali smo u
zraku, da ovaj slučaj ne će ostati bez teških represalija.
Vijest o bijegu raširila se u logoru već u podne.
Brkljačić je ovlastio zapovjednika ustaške posade
u Jasenovcu, poznatog krvnika bojnika Pavlovića,
da povede istragu i odredi sankcije, a sam je sa
Vlahom licemjerno otputovao u Zagreb.
Ubrzo smo osjetili Pavlovićevu ruku. Odmah poslije
ručka vratile su se sve grupe s vanjskih radova,
krvave od batina. Bilo je razbijenih glava,
slomljenih ruku, nogu. Na vanjskim radovima poklano
je i postrijeljano preko stotinu logoraša. Od
šumske grupe malo se tko vratio u logor, ekonomija
je bila desetkovana. Savom su plivali leševi
logoraša poklanih u Uštici.
Bolnica se do posljednjeg centimetra poda ispunila
ranjenicima, pred ambulantom stajalo je na
stotine logoraša čekajući na previjanje.
Ustaše su počeli divljati u logoru. Čak i oni najpitomiji,
što su uvijek bili prijazni i pristupačni,
zakrvarili su u očima i nosili u rukama debele štapove,
kojima su nemilosrdno mlatili po svakom logorašu,
što bi ga sreli. Najviše su stradali izgladnjeli
partizani-zarobljenici, koji su vukli vagonete
na ciglani. Skoro svakome drugom prebijena je
ruka ili noga. Inženjer Jaroslav ležao je nepomično
u svome »lijesu« u potkrovlju zgrade upravne pisarne,
slomljenih rebara, s desetinom dubokih uboda
nožem po tijelu. Tako je bio nagrađen čovjek,
osuđen na svega šest mjeseci »zatočenja«, a koji
je proveo u logoru već pune dvije godine i izvršio
toliko dragocjenih radova. Čovjek, kome je bila
obećana sloboda, čim dovrši radove na nasipu.
Predvečer su objavljene sankcije:
1. svi zatočenici dobivaju teške okove na noge,
2. obustavljaju se sve poboljšice u hrani,
3. zabranjuje se pisanje u roku od šest mjeseci,
4. zabrana primanja paketa u trajanju od dva
mjeseca. Svi paketi, koji budu stizavali na adresu
logoraša, odlaze u vojničku kuhinju,
5. svi namještenici ekonomije osuđuju se na najteže
radove u bajci1 u.
Kazna je značila sigurnu smrt svih logoraša po
izmaku dva mjeseca, to više, što divljanje ustaša
više ne će prestati.
Okivanje je trajalo cijelu noć i cijeli sutrašnji
dan. Nad logor su se nadvili tmasti oblaci. Atmosfera
je bila teška i može se usporediti samo
s onom u logoru III C.
Svako jutro logoraši su strepili pred polazak na
posao. Vraćali su se isprebijani i uplašeni. Logorom
se orio zveket lanaca s preko dvije hiljade
pari nogu. Bila je to nesnosna muzika, koja se nije
mogla ničim zaglušiti.
Po logoru su krstarile naoružane patrole ustaša
s debelim batinama u rukama. Logoraši su se zatvarali
odmah poslije večere u barake i stisnuti na
svome boksu slutili, ne će li u baraku provaliti
kakva ustaška banda i izvršiti pokolj uplašenih
logoraša. S vanjskih radova vraćale su se kolone
s ranjenicima i bez nekoliko drugova, što su glavom
platili bijes stražara.
Takvo raspoloženje trajalo je u logoru osam dana.
Tada, bila je nedjelja, vratio se iz Zagreba
Brkljačić s Vlahom i tartifski se licemjerno zaprepastio
nad zlom sudbinom svojih pitomaca. U
menaži je iskapio bocu rakije i otišao brzini korakom
u ekonomiju, okupio je oko sebe logoraše, začepio
uši, da spasi mozak od zaglušnog zveketa
lanaca, te je suznih očiju slatko prozborio.
On, nesretnik, nije imao pojma o surovim represalijama,
što ih je odredio bojnik Pavlović. On,
Brkljačić, zna, da su logoraši krivi i da bi trebali
iskusiti kaznu, ali njegovo mekano ustaško srce
ne može gledati ovakvo, makar i pravedno, mučenje
ljudi, pa naređuje, da se odmah skinu svima
lanci, da se poboljša hrana, da se dozvoli pisanje
karata i primanje paketa. Zabranjuje svako zlostavljanje
logoraša. Zatim je istu komediju sa suzama
u očima odigrao i u drugim grupama. Logoraši
su stajali nijemi; nisu pali na koljena i ljubili
mu čizme, kako je to Brkljačić očekivao.
Pozvao je logornika i sve grupnike k sebi te
održao jezuitski govor izjavljujući, da on svu krivicu
logoraša prima na sebe, a očekuje od grupnika,
da će pooštriti disciplinu logoraša i spriječiti
svaki pokušaj bijega.
— Jer ako se ponovi ma još i jedno bjekstvo,
obećavam vam, da ću smjesta napustiti Jasenovac
i posvetiti se samo svojoj porodici. A onda teško
vama. Doći će vam Pavlović.

Na vrh Go down

Komentar   Sponsored content

Na vrh Go down

Stranica 1/2 1, 2  Next

Vidi prethodnu temu Vidi sljedeću temu Na vrh


 
Permissions in this forum:
Ne možete odgovoriti na teme ili komentare u ovom forumu