Odnos i postupak ustaša prema zatočenicima

Vidi prethodnu temu Vidi sljedeću temu Go down

20091222

Komentar 

Odnos i postupak ustaša prema zatočenicima




Odnos i postupak ustaša prema zatočenicima


Položaj zatočenika uopće

Svaki je zatočenik po dolasku u logor, ako već to ranije nije znao i osjetio, odmah došao do spoznaje, da ga u logoru čeka sigurna i strašna smrt. Bilo je samo neizvjesno, koliko će dugo trajati njegove muke u logoru.

Za svakog normalnog čovjeka, koji nije doživio i vidio sva ona zločinstva, sve vrsti mučenja, kojima su zatočenici bili podvrgnuti u ovom logoru, čini se nevjerovatnim, nemogućim, da se je moglo naći zločinaca, koji će sa toliko sadizma, sa toliko perverziteta izmišljati i izvoditi tako okrutne načine i sredstva mučenja nad ljudima.

Samo fašistički kriminalni odgoj mogao je da stvori ljudska čudovišta, koja će vršiti ovakve zločine; samo takvi zločini mogli su da zadovolje kriminalni mentalitet fašističkih zločinaca počev od "poglavnika" pa do posljednjeg koljača.

Svaki je ustaša, počevši od Luburića do posljednjeg stražara bio prema svakom zatočeniku svemoćan, imao pravo nad životom i smrti. U svako vrijeme, i po danu i po noći, i za vrijeme rada i odmora, mogao je svaki ustaša da ubije svakog zatočenika, a da o tome nikome ne polaže računa, pa da tu činjenicu niti čak ne registrira.

Na osnovu iskaza svjedoka Danona Jakoba utvrđen je na pr. slijedeći događaj:

Dne 23. XII. 1941. sazvao je Miloš Ljubo, jedan od najtežih ustaških krvoloka, javni nastup tj. zbor svih zatočenika. Napomenuo je ukratko, da je jedan od zatočenika pokušao da ubije nekog ustaškog stražara. Nije spominjao niti imena toga zatočenika niti ustaše.

Radi toga je Miloš Ljubo izdvojio iz stroja 25 zatočenika, uzeo pušku i svih dvadesetpetoricu postrijeljao. Pozvao je zatim liječnika dr. Gusti Lajndorfera (Leindorfer), da konstatira smrt, a zatim grobare, da odvezu lješeve.

Nakon toga je u šali dobacio: "O, pa nisam ni pitao, kako se zovu".

Svako ma i najkraće odmaranje za vrijeme rada, svako sakupljanje u slobodno vrijeme, čeprkanje oko kuhinje i traženje otpadaka hrane, svaka molba zatočenika da ga se poštedi od rada radi bolesti ili nemoći itd. bio je najteži disciplinski prekršaj, koji su ustaše odmah teško kažnjavali. Mlatili su žrtvu motkama, kolcima, volovskim žilama, kundacima, bacali na zemlju i gazili nogama, probadali bajunetom, a vrlo često vadili revolver ili nož i ubijali. Dogodilo se, da je neki ustaški dužnostnik dozvolio pojedinom zatočeniku da nešto učini ili da nešto uzme, pa ga je odmah nakon toga drugi ustaša, ne mareći za dozvolu svoga kolege, nečovječno kaznio.

Javno kažnjavanje, kao u slučaju koji je napred iznesen, vršilo se vrlo često. Zbog sitnih, neznatnih ili izmišljenih motiva, ili uopće bez ikakvih motiva.


Svjedok Brejer Oto prikazuje ovaj prizor:

"Batinanje je vršeno na taj način, da su Ljubo Miloš i Matijević šećući se logorom došli do bilo kojeg zatočenika i bez povoda ga jednostavno uzeli i odveli u zatvor kod "Uprave". Na večer smo mi svi zatočenici pred večeru bili sakupljeni i postrojeni, zatim su dovedeni odabrani - obično dva do tri druga - i postavljeni pred čitav stroj. Ljubo ili Matijević su rekli, da su zatočenici izvedeni na pr. radi toga što nisu htjeli raditi i kažnjeni sa 25 batina po goloj stražnjici. Donešen je stolac, osuđeni je morao skinuti hlače i gaće, leći preko stolice. a onda ga je ustaša s korbačem, u kojem je bila žica, 25 puta udar'o što je jače mogao. Zatočeniku je popucala koža, curila krv tako da nije mogao nekoliko dana uopće da hoda.

Onda je došao na red drugi, treći itd., pa kada su s posljednjim završili, pošlo se na večeru. Tada su ustaše hodajući između logoraša poslije rada, kadgod bi im se to prohtjelo, bez ičijeg naređenja i bez ikakvog razloga, po vlastitoj volji, uhvatili kojeg zatočenika te ga premlatili. Gledao sam jednom, kako su mi druga lupali kolcem i gazili po njemu nogama dok nije na koncu od zadobivenih rana umro.

Drugi su ustaše pucali u nas zatočenike gađajući iz pištolja, pa je samo tako stradalo dnevno po nekoliko lica.

Osim ovih "nastupa" radi prisustvovanja javnim kažnjavanjima postojali su u Jasenovcu i "nastupi radi smanjenja brojnog stanja logora", kao i nastupi da se prijave svi koji žele poći na rad u Njemačku, u drugi koji logor ili u bolnicu na "liječenje"."


Svjedok Riboli Josip u svom prikazu navodi:

"Kad je logor bio prepun, odlučili su ustaše da likvidiraju stanoviti broj. Svi su se zatočenici morali u tu svrhu na večer ili noću postrojiti, pa je jednom zgodom obilazio Maričić zatočenike hodajući od grupe do grupe, rasvijetlio mi fenjerom lice i zapitao, odakle je koji. Ako se tako nije napunio potre ban broj žrtava, koje su bile iz krajeva, koji nisu bili Maričiću po ćudi, onda je prikupio i one koji mu se inače nisu lično sviđali."

Takva je revizija trajala po nekoliko sati, Maričić se je šetao sa pratnjom i vraćao po više puta istoj grupi, uživajući sadistički u mukama zatočenika, koji su bili u neizvjesnosti. neće li kocka pasti i na njih.

One druge javne nastupe radi polaska na rad u Njemačku ili u bolnicu, ili u drugi koji logor smatrali su ustaše "šalom", uživajući u tome, tko će se dobrovoljno prijaviti, da ga pošalju u smrt.

Svjedok Brejer Oto prikazuje ovako sudbinu zatočenika koji su se na javnom nastupu prijavili, da bi htjeli da idu u logor u Đakovo:

"Bio sam prisutan kad su ustaše zatočenike utovarili u kamione, pa im naredili da čučnu ili sjednu. Pokrili ih zatim velikim ceradama, a onda se na svaki kamion popelo 5-6 ustaša i počelo skakati po zatočenicima, gazeći ih nogama i tukući kundacima. Takvo su kundačenje i ubijanje zvali ustaše "oporavak u Đakovu" ..."

Često su puta ustaše dolazili noću u barake i samo radi svoje zabave batinali zatočenike.


Svjedok Kuhada Nikola iskazuje:

"Ja sam radio u skupnom logoru na "Pilani" u stolariji. Kroz to sam vrijeme i ja dobivao batine. Batinalo se po noći na taj način, da smo se morali noću svi dići iz kreveta i trčati u krugu kraj vratiju barake, na kojima su stajali redovi ustaša, koji su nas kundacima nemilice kundačili."


Svjedok Duzemlić Milan opisao je ta mučenja na slijedeći način:

"Po mom dolasku u logor na Božić 1943. bio sam bačen u samicu, gdje sam proboravio 22 dana. Ustaše su me mučili na taj način, da su mi palili tabane, boli me iglom pod nokte, tukli žicom omotanom gumom, stavili mi na prsa dasku po kojoj su skakali. Boli su me noževima, pa imam na obim rukama vidljive ožiljke. Kroz cijelo vrijeme se čuo vapaj i zapomaganje i iz drugih samica, pa sam kasnije saznao, da su zatočenika Đogaš Josipa mučili na taj način, što su mu vezali ruke i noge u klupko i valjali ga po šiljcima čavala, koji su bili pribijeni u tu dasku. Sertić Đuro je mučen tako, da su mu ustaše rezali meso s bedara i ranu solili.

Vidio sam sa nekolicinom zatočenika mjeseca decembra 1944., kako su se Luburić, Matković, Ljubo Miloš, Stojčić i Kordić zabavljali na taj način, što su 19-godišnju djevojku Lončarević Maricu iz Plesma povalili golu golcatu na zemlju, noge joj raširili i razapeli na stol i palili cigaretama spolovilo, u koje su otresali pepeo.

Vidio sam, kako su ustaše prigodom likvidiranja djece u logoru bacili jedno dijete godinu dana staro u zrak, a drugi ga je ustaša dočekao na bajunet.

Vidio sam također kako je ustaški vodnik Bračić Nikola zaklao zatočenika Šulekić Ivana iz Kozarice i pio mu krv.

Ima bezbroj slučajeva mučenja, pa je nemoguće opisati sve načine, kako su ustaše mučili i ubijali zatočenike. Partizana Tomšić Valenta mučili su tako, da su mu u decembru 1944. odrezali jaja pa je od toga umro."

Ustaše su čitave grupe zatočenika ili osuđenika, koji su poslani u Jasenovac radi likvidacije, usmrćivali na "Graniku" ili u okolici sela Gradina i Uštica, koja leže na bosanskoj strani Save preko puta od "Granika". Svjedok Živković Jovan opisuje ovako masovne likvidacije na "Graniku":

"To je trajalo katkada po čitavu noć. Žrtve su čekale u "Glavnom skladištu" ili u nekoj drugoj zgradi ili pod vedrim nebom. Prije polaska ustaše su ih skinuli do gola. Zatim su im ruke svezali na leđima žicom, a onda ih privezane žicom jednoga za drugog dotjerali na "Granik". Ovdje je žrtva morala da klekne, a ustaše su joj na ruke privezali težak željezni teret u obliku koluta. Iza toga su udarili žrtvu maljem, čekićem ili tupom stranom sjekire po glavi, trbuh često rasporili mesarskim nožem te bacili zatim u Savu."

Likvidacije u Gradinama i Ušticama obavljali su ispočetka sami ustaše, a od 1942. pomagali su im i cigani. Osuđenici su morali sami da iskopaju dugačke i duboke jame, ustaše su ih skinuli do gola, izbili im zlatne zube ili zubala, pa je zatim žrtva morala da skoči u raku, gdje ju je dočekao ustaša ili ciganin, te ju udario maljem po glavi ili joj prerezao grkljan nožem.


Malj kojim su ustaše ubijali svoje žrtve


Svjedok Berger Egon opisuje te likvidacije iskazujući:

"Ja sam bio zaposlen u Jasenovcu kao grobar od mjeseca decembra 1941. i znam, da sam sa nekim drugovima pokapao dnevno oko 200-300 žrtava. Ubijanje se vršilo na slijedeći način: jame su bile veličine 3-8 m2. Dok smo mi kopali grobove, ustaše su s poručnikom Mujicom na čelu vršili ubijanja nad žrtvama, koje su bile vezane žicama. Ubijali su ih maljem udarajući ih po sljepočnicama. Zatim su ubijali udarcima sjekire po vratu. Nadalje su ubijali metanjem drvenih klinova u usta. Klin se stavio u usta okomito, a tada bi ustaša udario sjekirom po bradi i klin je izašao napolje na tjemenu.


Čeona kost razbijena maljem

Katkada su pitali žrtve da li imaju rodbine, pa kad se ustanovilo da postoji među kojima rodbinska veza silili su ih da se međusobno ubiju. Tako se dešavalo da je brat ubio brata, otac sina, kćerka majku itd. Mnogima su rezali s leđa kajiše. Bio sam prisutan, kad je Mujica izrezao jednoj žrtvi na leđima kajiše kao uzde i onda ju tjerao okolo natežući je za uzde. Mlađi su ustaše pojedinim žrtvama rezali noseve i uši i među sobom govorili, da su ubili u borbi partizane i odrezali im noseve i uši. Te su odrezane noseve i uši spremali u rupčiće i trpali u džepove.

Žrtve bi pregledavali, pa kad bi ustanovili da žrtva ima zlatne zube, vadili su ih noževima."

Taj isti Berger Egon ležao je u februaru 1942. u bolnici radi pet uboda bajunetom, koje mu je ustaša zadao u leđa jer nije brzo kopao rake.


Svjedok Finci Jakob izjavio je pak slijedeće:

"Ja sam radio kao grobar na logorskom groblju samo 10 dana. Kroz to sam vrijeme pokapao lješine, bez glave bez ruku, sa razmrskanom glavom, sa istrgnutim prstima na rukama i nogama, sa čavlima zabodenim u grudi, sa odrezanim spolnim udima, lješine iznakažene, modre i crne od udaraca. Za ono sam deset dana pokopao s drugovima oko 3000 lješina, među kojima sam prepoznao lješine petorice grobara, koje su ustaše dotukli.


Svjedok Kosina Franjo naveo je u svom iskazu:

"Pred Božić 1944. i to jedne nedjelje, vidio sam kako je oko 11 sati tjerano oko 40 golih žena i djece iz logora na Granik, gdje im je Luburić nožem presjekao vrat, a Prpić rasporio trbuh te ih bacili u Savu. Vidio sam drugom zgodom, kad je vješano 35 zatočenika a među njima i jedna žena koja je imala u logoru četvero male djece. Djeca su prilikom njenog vješanja plakala za njom i hvatala joj se za suknju, ali je Picili (Picilli) Jednu 6-godišnju djevojčicu udario nogom tako snažno, da joj je pukla lubanja."

Spomenuli smo već, da su ustaše ubijali zatočenike na radu, pa u vezi s time navodimo iskaz svjedoka Katalinić Andrije:

"Kao brijač odlazio sam često na mjesto gdje se gradio tzv. "Novi nasip", te sam vidio kako ustaše udaraju radnike na nasipu kvrgastim batinama. One, koje bi dotukli, bacali bi odmah u nasip. Jednom sam prilikom čuo, kako se jedan ustaški stražar, stariji čovjek, imenom Jozo, hvalio pred svima, kako je njemu pravi užitak kad kolje partizansku djecu i kako on za zabavu pokolje svaku večer 10-20 djece.


Žrtva sa rasporenim trbuhom

Zapovjednici su logora često odredili da se imaju neki zatočenici pobiti radi nečijeg "teškog prestupka", koji se dogodio u logoru. Egzekucija se obavljala javno u prisustvu svih zatočenika, pa svjedok Riboli opisuje ovako prizor, koji je morao da gleda:

"Majstorović, Polić i Maričić su se natjecali, tko će od njih biti krvnik. Žrtve su morale da kleknu pred njima taknuvši čelom zemlju, a onda im je dželat ispalio iz revolvera metak u zatiljak Ako smrt nije odmah nastupila, mašio se neko od njih za nož i prerezao žrtvi grkljan Jednom je takvom zgodom ustaški zastavnik Matijević polizao toplu krv s noža. To je bilo tako odvratno, da su zatočenici okrenuli glavu ili oborili oči da to ne gledaju."

U logoru su bila i vješala, na koja su vješani pojedini zatočenici, viseći tako po više dana da budu "teška opomena" ostalim zatočenicima. Isto je tako postojao neko vrijeme u logoru i krematorij, koji je dao izraditi Picili. Ustaše su ovdje spaljivali ljude, žene i djecu, pa ćemo o toj tzv Picilijevoj peći govoriti potanje u posebnom dijelu

Neki svjedoci tvrde, da je u Jasenovcu postojao stroj, u kojem su ustaše gnječili ljude, dapače i "pila", kojom su žive ljude prepilili. Na kakve je sve ideje došla pokvarena sadistička ćud ustaških koljača, pogotovo kad su bili napiti, prikazao je svjedok Sulina Mato:

"Saznao sam od prijašnjih starih logoraša, očevidaca kako su ustaše jednoj trudnoj ženi rasporili trbuh i izvadili dijete, a drugoj netrudnoj otvorili trbuh, pa joj to dijete u trbuh ugurali.

Sam se sjećam ustaše Horvat Mate, koji je uvijek, kad se napio, tražio žrtvu i nastojao, da pronađe nov, originalan način mučenja, koji u praksi do tada još nije primjenjivan.

Na svoje sam pak oči gledao kad su ustaše položili jednog zatočenika na nakovanj. te ga čekićima tukli kao da po njem kuju, sve dotle dok nije podlegao."

Ovo poglavlje ne bi bilo potpuno kad ne bi spomenuli jednu od najtežih vrsti mučenja i ubijanja zatočenika. Bilo je to mučenje i smrt od gladi.

Kasnije ćemo prikazati, kako su ustaše cijeli logor III-C likvidirali tako, da su zatočenike izvrgli mukama i smrti od gladi. Ovdje ćemo spomenuti "Zvonaru", naročito mučilište, određeno za tu svrhu To je bila mala baraka bez prozora, u koju se ulazilo kroz staklena vrata, tako da se izvana moglo vidjeti sve što se u njoj događa. Ustaše su zatvarali u nju žrtve držeći ih ovdje bez hrane i pića po više nedjelja. Njihove su patnje bile užasne, a iz barake je odjekivalo očajno zapomaganje: "Vodite nas, ubijte nas." Ustaše su se, naročito Matković Ivica. uživajući u mukama žrtava, šetali pred " Zvonarom" i smijali.

Kako je ta "Zvonara" bila malena baraka, nije moglo stati u nju više od tridesetak osuđenika. Kad su došle nove žrtve, stari su osuđenici morali da njima prepuste mjesto Ustaše su u takvom slučaju prijašnju grupu odveli na "Granik" i tamo je pobili. I muke glađu i činjenica, da će sve te žrtve kasnije pobiti, nije još zadovoljavala ustaški sadizam, pa su žrtve prije izvođenja na ubijanje tukli i boli noževima.


Svjedok Devčić Natko prikazuje ovako svoja opažanja o onim zatočenicima, koje su ustaše izveli žive iz "Zvonare":

"Svi su oni išli sada na strijeljanje, nakon što su proveli neko vrijeme u mučionici zvanoj "Zvonara". Odanle su izlazili većinom potpuno plavi od batina, potrganih ili odrezanih ušiju i krvavi. Sjećam se imena dr. Jurja Bocaka i dr. Ozrena Novosela, obojice liječnika, koji su bili mučeni u "Zvonari"."

Na osnovu iskaza brojnih svjedoka, od kojih je ovdje samo neke citirala, utvrdila je Zemaljska komisija, na kakav su sve način ustaše mučili i ubijali zatočenike, pa kad je došao čas oslobođenja pobojali su se ustaški koljači, da će istina izaći na vidjelo. Da zametnu trag svojim bezbrojnim zločinima počeli su u mjesecu travnju 1945. da na vrat na nos prekapaju groblja, iskapaju lješine i kosture žrtava te ih spaljuju na lomačama. Danima i tjednima sukljao je požar sa tih lomača, pa kad je konačno bio posao gotov, pobili su ustaše sve zatočenike, koji su taj rad obavljali, a zatim se međusobno izljubili i opili.
avatar
Istorija Jugoslavije
Admin

Anzahl der Beiträge : 417
Anmeldedatum : 2009-08-13

http://istorija-jugoslavije.online-talk.net

Na vrh Go down

Share this post on: diggdeliciousredditstumbleuponslashdotyahoogooglelive

 
Permissions in this forum:
Ne možete odgovoriti na teme ili komentare u ovom forumu