Sistematsko uništavanje zatočenika

Vidi prethodnu temu Vidi sljedeću temu Go down

20091222

Komentar 

Sistematsko uništavanje zatočenika




Sistematsko uništavanje zatočenika

Prije nego pređemo na opisivanje pojedinih masovnih zločina, koje su ustaše počinili na zatočenicima, prikazat ćemo u općim crtama sistem i metode, koje su ustaše provodili u logoru, kakav je bio život zatočenika, što su morali raditi i što su sve morali prepatiti.


1. Dolazak u logor i pljačka

Četiri su godine stizali u Jasenovac transporti zatočenika, neki u željezničkim vagonima, neki na kamionima, a neki pješke, Nije bilo tjedna, da se nisu čas manje a čas veće grupe zaustavile pred zgradom "Upraviteljstva logora", gdje su ih ustaški stražari, koji su pratili transport, predavali zapovjednicima logora ili njihovim zamjenicima.

Zatočenici su i za vrijeme puta do logora bili podvrgnuti mukama od gladi i zlostavljanjima na razne načine.

Svjedok Kustorin Marijan opisuje ukratko svoj put za vrijeme predvođenja iz St. Gradiške u Jasenovac: "Ja sam dne 23. IX. 1944. premješten iz logora St. Gradiška u Jasenovac u grupi od 700 ljudi. Gotovo cijeli put od 38 kilometara morali smo preći trčećim korakom; tko je zastao iz grupe ili posrnuo bio je na mjestu ubijen. Kako je taj put vodio pored Save, mnogi su drugovi iznemogli i u očajanju skakali u Savu, da se riješe daljih muka."

Rijetko su kada Luburić, Miloš ili Matijević, glavni komandanti-koljači, prepuštali drugom nekom višem ustaškom oficiru, da preuzme zatočenike. Oni su htjeli da lično izvrše smotru nad dovedenim žrtvama, da ih razvrstaju po grupama: Srbe u srpsku, Židove u židovsku, a Hrvate u hrvatsku grupu.

Luburić je svakoj grupi održao "govor", koji je bio pun uvreda, najprostijih kletvi, pri čemu je volovska žila ili druga neka batina zviždala iznad glava i leđa zatočenika. Prešlo se zatim na pljačku. Ustaše su svakom zatočeniku oduzeli sve stvari, koje je sobom donio, kao na pr. sat, džepni nožić, novčarku s novcem, dragocjenosti, knjige itd. Svaki je zatočenik morao izjaviti, da je predao sav novac, sve stvari od vrijednosti i pisma, te da nije ništa sakrio i zatajio.

Za svaku ma i najmanju, bez razlike da li slučajnu ili namjernu, povredu ovoga propisa kažnjavali su ustaše "krivca" odmah smrću.

Svjedok Štajner (Steiner) Hinko iskazuje među ostalim: "Sa mnom je došao u logor dne 18. IX. 1911. i neki starac imenom Poljokan. Nakon što je predao neke svoje sitnice i izjavio, da više nema ništa, otkrili su ustaše da u kaputu ima nešto sašivenog novca. Ljubo Miloš mu je odmah pred svima nama dva puta zabio veliki nož u grudi i starac je odmah pao."

Svjedok Fabijanec Josip: "Kod dolaska transporta od 120 zatočenika ustaše su strijeljali odmah trinaestoricu drugova."

Nakon predaje svih predmeta, koje su zatočenici nosili sa sobom, i izjave da nisu ništa zatajili, nastalo je obligatno svlačenje do gola. Sva bolja odijela, veš i obuću ustaše su im oduzeli i dali u zamjenu stare dronjke, a nekima ostavili samo veš. Svjedoci saslušani glede tih okolnosti iskazuju:

Svjedok Aleksić Arsa: "Kad su nas dopratili u logor Jasenovac, odmah su nas svukli do gola, oduzeli cipele. Umjesto naše dobre robe dali su nam prnje. Cipela nam uopće nisu dali, iako je bila ciča zima." Svjedok Berger Oto: "Ustaše su mi oduzeli sve i ostavili samo rublje, što sam imao na sebi; pri tom smo bili tučeni i zlostavljani." Svjedok Lapčević Stojan: "U logor Jasenovac sam dopremljen 12. XII. 1942. Došao sam u grupi od 9 ljudi. Najprije su nas išamarali do krvi, zatim svukli do gola, bolja odijela uzeli a nama dali najgora. Nakon sve ove procedure upućivani su zatočenici po grupama u pojedine barake, koje su im bile dodijeljene. U slučajevima kad za sve nije bilo dovoljno mjesta u barakama, noćili su preostali po raznim drugim mjestima logora, izvan baraka.

One zatočenike, koje su ustaše doveli u Jasenovac samo radi likvidacije, držali su sate i sate, a katkada i po nekoliko dana, gole i bose ili u zgradi "Glavnog skladišta" ili "Tunela" ili na otvorenom prostoru pod vedrim nebom, da ih konačno povedu na Granik ili u Gradinu, selo s druge strane Save, i tamo pobiju.

Sve do sredine 1942. godine nisu smjeli zatočenici da primaju paketa i pisama, pa su ustaše sve pošiljke, koje su prije toga vremena stigle u Jasenovac, otvorili i sadržaj podijelili između sebe.

Od sredine 1942. mogli su oni zatočenici, koji su - po ustaškoj ocjeni - pokorni i marljivi. da pišu kućama na otvorenim dopisnicama. Bilo im je dozvoljeno da se jave, da su živi. Međutim uprava logora određivala je više puta, da se cio logor kažnjava na taj način, da za određeno vrijeme zatočenici ne smiju da pišu svojim kućama niti da primaju pošiljke od kuća.

Tako su ustaše već za vrijeme dovađanja i primanja zatočenika u logor šamarali ih, tukli ih batinama i kundacima, a mnoge odmah i strijeljali ili klali, pa su se kao izvršioci tih zločinstava naročito istakli: Luburić Maks, Miloš Ljubo, Matković Ivica, Filipović Miroslav, Picili (Picilli) Hinko, Maričić Jerko, Jusić Mujo, Matković Ljubo, Kordić Tihomir, Đulkić Alaga, Gašparović Dragan, Matijević Matija i Skočibušić.

Sva je ova zločinstva Zemaljska komisija utvrdila saslušanjem svjedoka: Peška Đure, Zouhar Stjepana, Rihter (Richter) Rudolfa, Slovenec Rudolfa, Fabijanec Josipa, Štajner (Steiner) Hinka, Stažić Josipa, Blumšajn (Blumschein) Zlatka, Švarcenberg (Schwarzenberg) Adolfa i Berger Egona, svih iz Zagreba, zatim Ilić Branka iz Živinice, Duvnjak Mate iz Kustošije, Finci (Finzi) Jakoba iz Sarajeva, Matas Pavla iz Trstenika, Brejer (Breyer) Ota iz Bjelovara, Aleksić Arse iz D. Bogićevaca, Lapčević Stojana i Kustorin Manjana iz Kustošije.


2. Hrana i stan

Hrana zatočenika u Jasenovcu bila je vrlo loša i nedovoljna. Dobivali su jelo dva do tri puta na dan. U jutro bi dobili toplu vodu, u kojoj je plivalo kukuruzno brašno. U podne juhu od kupusa, graha ili krumpira, u kojoj je bilo nešto povrća, po koji krumpir ili grah, a na večer opet takvu sličnu juhu. Tu su juhu zatočenici nazvali: "Pura".

Zatočenici su dobivali kruh vrlo neredovito. Prošlo je više puta i po nekoliko mjeseci, da nisu ni vidjeli kruha. Ako je i bilo kruha, bio je crn, sa primjesom posija i nije ga nikad bilo više od jedne osmine kilograma na dan.

U hrani, koju su ustaše davali zatočenicima, nije bilo uopće masti, dok je soli bilo vrlo malo.

Cilj je ustaša bio, da tako lošom i nedovoljnom hranom oslabe organizam zatočenika i da ga učine neotpornim protiv fizičkih napora i bolesti, koje su doista nastupile kao posljedica ovakve ishrane. K tome se pridružila i nečistoća, pa je ljeti stalno harala disenterija, tifus i druge bolesti probavnih organa, koje su samo u jednom mjesecu 1942. god. pokosile 1800 zatočenika.

Gotovo svi su zatočenici oboljeli od takve hrane, pa bi mogli citirati mnoge svjedoke, koji opisuju strašne prehrambene prilike u logorima.

Navesti ćemo radi primjera samo iskaz svjedoka Brejer Ota, koji je iskazao slijedeće:

"Sama je hrana u logoru bila više nego očajna. Za doručak se obično dobivala nazovijuha, koja je bila topla mutna voda. Za ručak bi imali grahovu ili krumpirovu juhu, u kojoj je bilo po nekoliko zrna graha i jedan krumpir. Ista je takva bila i večera. Kruha su dnevno dobivali njih 12 jedan kilogram.

Za vrijeme mog boravka u Jasenovcu vidio sam, kako često dolaze vozom vagoni puni hrane i paketi zatočenicima od privatnika ili od židovskih bogoštovnih općina u Osijeku i Zagrebu. Od toga su zatočenici dobili samo grah i krumpir, dok su sve ostalo, kao rižu, kavu, šećer, konzerve itd. ustaše zadržali za sebe i potrošili u svojim kuhinjama."

Sličan je iskaz dao i svjedok Lapčević Stojan, koji je pri tome podvukao, da je o takvoj hrani morao dnevno da radi 10 sati.

Kako u pogledu ishrane isto su tako bile teške i nepodnosive stambene prilike.

Dok nisu bile sagrađene barake zatočenici su spavali u "tunelu", po spremištima za ciglu, po tavanima radionica i skladišta ili pod vedrim nebom.

Kad su bile izgrađene barake, spavali su zatočenici u njima. Svaka je baraka bila ogromna drvena prostorija, 24 m duga a 6 m široka.

Kroz sredinu barake bio je ostavljen prostor za prolaz, a lijevo i desno od njega bili su boksovi (ćelijice) na jedan kat. U boksu moglo je da spava do 6 zatočenika. Kad je stigao novi transport žrtava, a u boksovima više nije bilo ni najmanje mjesta, natrpali bi ustaše u svaki boks još po kojeg zatočenika, tako da su svi morali da leže jedni na drugima. Kad je i na taj način sve bilo prepuno, ležali su ostali vani po raznim mjestima logora.

Ležište je u boksu bilo tvrdo, a zatočenici su se pokrivali ćebadima. Pri dolasku u logor ustaše su oduzimali bolju ćebad, koju su zatočenici sa sobom donijeli, i davali im kasnije staru i slabu. Svi su ti boksovi bili puni gamadi: stjenica, uši i buha, pa sva čišćenja i trebljenja, koja su zatočenici vršili sami, nisu ništa pomogla.

Kako su zatočenici smjeli predavati u praonice zamazano rublje samo jedan put mjesečno, to je jasno, da im je ovo bilo nečisto. Prirodno je stoga, da su kroz cijelu zimu vladale teške zarazne bolesti, da je "pjegavac" stalno harao i da je bilo vrlo malo zatočenika, koji su ga preboljeli. Odjeća je zatočenika bila vrlo slaba. Prostorije, u kojima se moralo spavati, bile su hladne i nečiste.

Liječnici i ljekarnici, koji su njegovali zatočenike, bili su iz redova zatočenika, pa su požrtvovno nastojali da pomognu svojim nesretnim drugovima. Kako su njihova sredstva za liječenje bila vrlo primitivna, nisu mogli da im mnogo pomognu, a pogotovo nisu mogli da izvedu kakav veći kirurški zahvat.

Tako je svaki teži bolesnik brzo umirao, a ako je to umiranje teklo presporo, ustaše su noću nahrupili, istjerali bolesnike iz postelja te ih potjerali u Gradinu ili na Granik na likvidaciju.

Svi svjedoci, koje je preslušala ova Komisija, opisuju suglasno očajne higijenske prilike u kojima su morali živjeti zatočenici, pa je istinitost gornjega prikaza utvrđena naročito iskazom ovih svjedoka: Brejer Ota iz Bjelovara, Kovačević Vojislava, Trbojević Nemanje, Dominec Ivana, Stažić Josipa, Srića Dragana, Štajner Hinka, Škrgatić Dragutina, Orlić Šime, Danon Jakoba i Heršak Josipa, svih iz Zagreba.


3. Rad zatočenika

Spomenuli smo u uvodu, da se jasenovački logor u 1941. najprije sastojao od Logora br. I. kod Krapja i Logora br. II. kod Struga, dok se pravi jasenovački logor br. III. počeo osnivati istom koncem jeseni 1941.

U prva su dva logora dopremali ustaše većinom Židove, koje su pohapsili u Zagrebu, Osijeku, Sarajevu i drugim većim gradovima, zatim Srbe i Hrvate, pohapšene po raznim krajevima "NDH". Među uhapšenicima bilo je vrlo mnogo intelektualaca. Ustaše su s njima postupali naročito okrutno: obuću su im i odjeću opljačkali, hrana koju su im dali bila je kako je istaknuto, očajna, pa ipak su ih ustaše silili da obavljaju cio dan najteže fizičke radove.

Bili su prisiljeni da grade barake i nasipe, koji imaju da brane logor od poplava Struga i Save. Pri radu su ih ustaše udarali kolcima i kundacima, silili da brzo kopaju zemlju i da je nose na nasip, pa kad bi koji od umora sustao, dotukli bi ga na mjestu.

Zatočenik Danon Jakob opisuje ovako rad zatočenika u Logoru br. I. i II.: "Svaki put kad smo išli na rad, ustaška je pratnja od 30 ustaša kundačila naročito one, koji su uslijed slabosti ili starosti bili iznemogli. Uvijek smo morali polaziti na rad trčećim korakom. Kod polaska na rad događala su se i veća zločinstva nego li je samo kundačenje. Tko je zaostao, jer nije mogao da trči, bio je ubijen. Ustaška je pratnja pucala u nas zatočenike vičući: "Brže, brže!" - i pri tom mnoge ranila.

Ako je na radu neko od zatočenika pokušao da se odmori i stane ma i jednu sekundu, pogodio ga je ustaški metak. Sjećam se da je Ljubo Miloš jednom zgodom rekao stražarima, da ne treba da pucaju, jer svaki ustaša ima nož, pa neka zakolje zatočenika, koji neće da radi."

Razumljivo je stoga, da je nakon likvidacije logora I. i II. od nekoliko hiljada zatočenika stiglo u Logor br. III. samo nekoliko stotina.

Rad se zatočenika u Logoru br. III. dijelio na nutarnji rad u logoru i na vanjski rad oko logora.

Nutarnji se rad u logoru izvodio po radionicama: u Lančari, Ciglari, Pekari, Električnoj Centrali, Pilani, Ekonomiji i t. d.

Raditi se je moralo barem 10 sati dnevno bez odmora, jer je roba, koja se izrađivala, bila vrlo potrebna za vojske okupatora i ustaša. Raditi se moralo i na ukrcavanju i iskrcavanju željezničkih vagona, kamiona i brodova na Savi. Nije bilo odmora ni nedjeljama ni svecima, pa je istom u godini 1943. uveden nedjeljni počinak za marljive radnike. Ustaški su se nadzornici šetali po radionicama i budno pazili, da niko ne postajkuje, da se ne zadržava predugo u zahodu i da radi bez odmora.

Kad je neki ustaša "ocijenio", da pojedini zatočenik "sabotira" rad, posegao je za kundakom, toljagom ili revolverom, te na mjestu premlatio ili ubio zatočenika.

Liječnici su vrlo često propisivali "poštedu" bolesnima, starima i nemoćnim zatočenicima, ali su ustaše, naročito Picili Hinko, slabo marili za te odredbe i uživali da premlate te jadnike i da ih potjeraju na rad.

Vanjski se rad zatočenika sastojao oko podizanja ograda od bodljikavih žica, oko podizanja malog i velikog nasipa, oko izgradnje velikog zida (taj je rad trajao do konca 1942.), oko podizanja brojnih bunkera i obrambenih položaja oko logora, oko krčevine i sječe šume, te rada na poljima, vrtovima u "Ekonomiji" ili u susjednom Jablancu. I ovdje su ustaški stražari pratili zatočenike, te ih kundacima, noževima ili vatrom iz oružja silili da rade brzo. Mnogo je i mnogo hiljada zatočenika stradalo na takvom vanjskom radu, pa se često događalo, da se cijele grupe ili dijelovi grupa nisu više sa rada ni povratili u logor. Ustaški su stražari jednostavno naveli, da su zatočenici pokušali da pobjegnu, pa su ih morali da pobiju.
avatar
Istorija Jugoslavije
Admin

Anzahl der Beiträge : 417
Anmeldedatum : 2009-08-13

http://istorija-jugoslavije.online-talk.net

Na vrh Go down

Share this post on: Excite BookmarksDiggRedditDel.icio.usGoogleLiveSlashdotNetscapeTechnoratiStumbleUponNewsvineFurlYahooSmarking

 
Permissions in this forum:
Ne možete odgovoriti na teme ili komentare u ovom forumu