44 Mjeseca u Jasenovcu

Vidi prethodnu temu Vidi sljedeću temu Go down

20100114

Komentar 

44 Mjeseca u Jasenovcu




Zapisi o Jasenovcu

Nema jače i vjerodostojnije građe od one koja se rada,
iz vlastitog iskustva, iz vlastitih doživljaja, iz zabilježenog
prisustva.
Očevici i neposredni učesnici zbivanja mogu ne samo da
nam pruže na jedinstven način podatke činjenica, nego da
nam sugeriraju ili obnove -pred nama dah atmosfere, onaj sublimni
ljudski momenat koji se uvijek, i specifičan, nalazi u
svim stvarima i u svim događajima u kojima djeluju ljudi.
Pa bio on infernalan kao sto su strahote kroz koje su
prolazili zatočenici Jasenovca ili satansko sadistički kao što su
djela njihovih mučitelja.
Od stotinu hiljada jedan, i bukvalno jedan to je konačni
bilans logora Jasenovac u njegovoj stravičnoj egzistenciji
od 4 godine, to su relativi u njegovoj klackalici živih i
mrtvih: stotine hiljada mrtvih — jedan živi.
I eto pred nama svjedoka koji je smogao snage da se
sjećanjem vrati na mjesta torture, da raskine psihičke barijere
zaboravi i da nas korak po korak vodi košmarom koji. svojim
stravičnim pulsiranjem prelazi svaku predodžbu užasa.
Od početka do kraja Jasenovca Egon Berger je prisutan
jednom divljanju bez mjere, i vise od toga: on ga doživljava
na sebi. Jedan od stotine hiljada koji je ostao živ, jedini koji
nam to saopćava.
Presurov je to materijal da se obradi nekom posebnom
literarnom formom, i Berger to ne pokušava. On ne dramatizira
zbivanja, on nam ne pruža književno djelo — samo zapis
o Jasenovcu, o četrdeset i četiri mjeseca svog logoraškog života,
jednostavno, običnim riječima.
Zapis i dovoljno. Zapis i pred nosim očima iskrsavaju
takvi prizori da i nehotice uzdrhtimo: »Zar je to moguće?
« Čak i ja, čak i svi koji smo tamo bili i još, čudom,živimo.
Da, moguće je. I stvarno, i istinito.
Jedan užas diže se pred nama iz zaborava. I ne treba ga
zaboraviti. Pa gdje bilo da se pojave nasljednici prošlosti, pa
gdje bilo da se ukaže njihov idejni trag pružiti im ovaj zapis!


Ivo Flor


HAPŠENJE

Tramvajska kola koja su me vozila iz Kustošije, gdje
sam proveo noć, zaustavila su se na uglu Draškovićeve i Radišine
ulice. U Radišinoj ulici br. 3 nalazila se radnja u
kojoj sam radio. Pred radnjom opazih čovjeka sumnjivog
izgleda koji je već na prvi pogled odavao agenta. Bio je to
jedan od onih koji su u to vrijeme hvatali po ulicama ili stanovima
Srbe i Židove da bi ih zatim odveli u logore.
Čim sam ušao u radnju, on pođe za mnom i upita da li
sam ja E g o n B e r g e r, iz ove radnje. Morao sam mu to
potvrditi. Reče mi zatim da ga slijedim na policiju, ali na
moja začuđena pitanja najposlije mi kaže da me vodi u logor
i da trebam da odem kući da uzmem ono najnužnije što će mi
tamo biti potrebno.
Sa najpotrebnijim stvarima, koliko sam mogao u brzini
skupiti, odveo me je u Novu Ves, u zatvor, gdje su se već
nalazili oni koji su trebali da budu zatočenici logora Jasenovac.
Ovdje smo proležali tri dana, a zatim nas četvrtog jutra
izvedoše u dvorište, gdje nas dočeka jaka straža. U dobro zatvorenim
automobilima i pod pratnjom odvezli su nas na
Zavrtnicu. Tu su nas smjestili u ogroman magazin tvornice »Kristalum«.
Bilo nas je šezdesetitri. Nijedan od nas nije znao što nas
čeka. Mislili smo: prisilni rad na neko vrijeme, pa to i nije
tako strašno!Od straže su nas preuzeli ustaše i odmah nam psovkama
i udarcima dali do znanja, da smo sada njima prepušteni na
milost i nemilost.
Pod je bio od betona, a samo po netko od nas imao je
deku na kojoj smo mogli ležati. Nuždu smo morali obavljati
također u samom magazinu.
Drugog jutra otvore se vrata na koja počeše ulaziti nove
grupe Židova. Hvatali su svuda. Nisu imali mnogo muke da
ih pronađu. Židovi su morali nositi na prsima i leđima žute
krpe sa velikim crnim slovom »Ž«, pa je tako hajka bila laka.
Nakon jedanaest dana, t. j. 10. septembra, strpaše nas u
vagone. Zatvoreni u vagonima otputovali smo u noć", u nepoznato.


Svaki dan stizali su novi ljudi: mase srpskih seljaka i građana, hrvatskih radnika i intelektualaca.
Svi su oni uz rijetke iznimke našli smrt u logoru Jasenovac.


Admin: komentar modifikovan dana: Fri Jan 15, 2010 2:55 pm; prepravljeno ukupno 1 puta
avatar
Istorija Jugoslavije
Admin

Anzahl der Beiträge : 417
Anmeldedatum : 2009-08-13

http://istorija-jugoslavije.online-talk.net

Na vrh Go down

Share this post on: diggdeliciousredditstumbleuponslashdotyahoogooglelive

44 Mjeseca u Jasenovcu :: Komentari

avatar

Komentar on Fri Jan 15, 2010 2:50 pm  Istorija Jugoslavije

JASENOVAC II

11. septembra 1941. godine, nas četrdeset, stigli smo u
Jasenovac. — Na samoj stanici dočeka nas oko dvije stotine
dobro naoružanih ustaša. U redovima uputiše nas dugom cestom
prema šumi.
Bio je vruć jesenski dan. Nismo smjeli stati premda je
put bio dugačak tri kilometra. Bilo nam je teško, pa smo
počeli pomalo odbacivati komad po komad prtljage koji smo
nosili sa sobom.
Stigosmo! Jedan pogled bio je dosta da shvatimo što
znači logor u »Novoj Evropi« pod germanskom okupacijom.
U kvadratu od pet stotina metara, omeđenog bodljikavom
žicom, nalazile su se tri barake. Građene su bile od
starih dasaka i to tako da je između svake daske bio razmak
od tri do pet centimetara. Jasno je da su takve barake propuštale
kišu, snijeg i vjetar.
U prve dvije barake bili su smješteni Židovi. Bilo ih je
oko sedam stotina. Došli su tri dana prije nas. Bili su to preostali
zatočenici otoka Paga koji su već tamo prepatili mnogo,
a najgore od svega — užasnu glad.
U trećoj baraci bilo je oko šest stotina Srba. Kako je
svaka baraka mogla primiti samo tristopedeset ljudi, barake
su već bile dvostruko pune s nama pridošlima, tako da je na
svakog zatočenika otpao prostor od 40 centimetara za ležanje.
Izmiješali smo se sa starim zatočenicima. Na njihovim ramenima,
na reverima kaputa, posvuda po odjelu mirovale su ili
su se tromo kretale uši. I prelazile su od starih na nove zatočenike.
Ustaše nas nisu još potpuno opljačkali, tako da smo imali
još nešto hrane kod sebe.
Prišao mi jedan drug, znanac iz djetinjstva. Suznim očima
zamoli me malo kruha. Nisam imao kruha, dao sam mu komad
orehnjače. Lakomo je turao velik komad kolača u usta i
za njega nije više nitko postojao na svijetu. On je jeo. Prišao
je drugi. Taj je u jednom hipu bio na zemlji i počeo skupljati
mrvice koje su mom znancu padale na tle.
Nove grupe su stalno pristizale. Život je postojao sve teži i teži.


Pri dolasku pred logor bio je dovoljan samo jedan pogled pa da shvatimo
značenje pojma »logor Jasenovac«.

Na vrh Go down

avatar

Komentar on Fri Jan 15, 2010 3:00 pm  Istorija Jugoslavije

VELIKI NASIP

Koncem septembra počela je gradnja nasipa zvanog »veliki
nasip«. To je ujedno bio i početak uništavanja stotina i
hiljada života dnevno.
Ustajali smo u pola tri. Najprije smo jutrom dobivali
malo tople vode u koju smo stavljali mrvice čaja, dok smo ga
imali. Ali to bijaše samo na početku. Kasnije nisu nam više
htjeli dati ni tu toplu vodu. Oko pet sati krenulo se na rad.
Pod udarcima kundaka, vikom i divljanjem ustaša stizali smo
nakon sata hoda do nasipa. Rad je počinjao u šest sati i trajao
do deset, a zatim odmor od deset minuta. Nakon odmora opet
rad do dvanaest sati. Tada smo se vraćali natrag u logor. Ručali
smo za par minuta, da bi se odmah zatim vratili na rad.
Ručak nam se sastojao od dva do tri kuhana krompira.
Poneki je bio i truo, ali smo ga isto tako pohlepno jeli kao da
je zdrav. Tako, sa sve težim radom, počela je opadati i naša
otpornost. Nasip je imao donju podlogu od dvadeset i četiri metara
širine. Jedan zatočenik je kopao zemlju i ubacivao je u
tačke, drugi je odvozio, dok je treći drvenim batom nabijao po njoj.
Od vremena do vremena nailazili smo u zemlji na korijenje
od kupusa ili repe, mrkve ili nečeg drugog. To je za nas
bila prava poslastica. Međutim trava i lišće koje se jelo da se
bar nečim utaži silna glad, vrlo se teško probavljalo.

Ustaše, i ako su vidjeli i znali da nas tako reći ničim ne
hrane, da kiša pljušti kroz barake po nama, da nam uši plaze
po tijelu i nagrizaju ga tako da dobivamo gnojne rane, tukli
su nas i vikali da smo lijenčine i da ne ćemo raditi.
Svaki dan su još uvijek stizali novi ljudi. Bilo nas je
svih vjera i profesija. Dolazili su i kriminalci iz zatvora Koprivnice,
mase srpskih seljaka i građana, hrvatski radnici i
intelektualci, kao i još mnogi drugi. Život je postajao očajan.
U barakama se i nije više moglo spavati, jer nije bilo mjesta.
Morali smo sjediti sa zgrčenim nogama. Kiša je pljuštila tako,
da u čitavoj baraci nije bilo više suhog mjesta. Uskoro je tu
bilo je pola metra vode. Smrtnih slučajeva sve više i više.
Mrtvaci su plivali po baraci, a uskoro i oko barake. Ovo
prvo rastajanje od naših drugova ostavljalo je mučan utisak.
Kasnije nismo tako teško osjećali smrt, jer se ona pojavljivala
u sve većem broju, tako da smo svaki dan bili na nju pripravni.
Svi smo bili svjesni toga da se tu živa glava ne će
iznijeti. Ni mjesec dana se tu ne bi preživjelo da ljudski organizam
nije ispoljavao tako fantastičnu žilavost, no bilo je i
takvih koji se već peti ili šesti dan gasili.
Nisam osjećao strah da ću i ja nekog narednog časa ili
dana plivati. Glad je i to pobijedila. Nisam bio više čovjek s
potrebama za toplom sobom, prostrtim stolom, ili možda
Svi mi, koji smo gladovali, imali smo samo jednu težnju
— najesti se. Najveća želja bila nam je kruh. Kroz sve četiri
godine, i kod svih zatočenika, bila je to glavna misao. Najprije
sam osjećao pomanjkanje slatkih stvari, ali kasnije već
ni to. Tada mi se sve slilo u jednu jedincatu želju da napunim stomak.
Ponekad smo imali za ručak juhu od graha. Premda smo
svi bili gladni do ludila, ipak smo u tom slučaju gledali kako
bi ostali na kraju reda, jer je na dnu kazana bilo više zrna
graha nego na površini.

Na početku logorovanja bilo je kod pojedinaca ponosa.
Nisu svi htjeli da pokažu da im je stalo da budu prvi na kazanu,
ili u drugom slučaju da budu zadnji da dobiju gušću
hranu. Tada su se najbolje odražavali karakteri. Međutim
kasnije, kada je glad zadobila svoje najstrašnije oblike, prestali
smo biti ljudi. Biti tada apatičan značilo je brzo završiti,
brzo izgubiti život.
Imao sam jednog druga s kojim sam bio često zajedno.
Bio mi je i neki daljnji rođak, a poznavali smo se još iz prijašnjeg
života. U Zagrebu je ostavio ženu i dijete. Smalaksao
je od gladi, od napora i od kiše. Želio je smrt. To je bilo polovicom
oktobra, a obojica smo radili na nasipu. On je kopao
zemlju, a ja sam je odvozio. S druge strane nasipa bila je
cesta kojom su prolazila seljačka kola. Jedna su upravo pregazila
psa. Pas je ležao pregažen i krvav. Kad sam se vraćao
na nasip s tačkama, pade mi na pamet sadržaj jedne knjige
koju sam još kao dijete čitao. Bila je to knjiga od Jack Londona.
Sjetio sam se da su tamo u velikoj gladi zaklali najmilijeg
psa i po'eli ga. Onda, kada sam to čitao, nisam mislio
na ljude koji su bili gladni, osjećao sam tada samo žaljenje
za psom, ali sada kad sam vidio psa kako leži preda mnom,
osjetio sam samo jedno — da sam gladan.
Kriomice natovarim psa u kolica, tako da to ne bi vidio
koji ustaša. Da se to opazilo, sigurno bih platio životom. Pa ni
korijenje nismo smjeli jesti da nas oni vide.
Natovarenog psa dovezeni do mog druga (zvao se Vilko)
i sakrijemo ga u granje. Rekao sam mu da se on najprije
najede, a ja ću za to vrijeme kopati zemlju. Zatim će je on
odvesti u tačkama, a kasnije ću se ja najesti, dok će on kopati.
Natovario sam tačke s iskopanom zemljom i odvezao je.
Kad sam se vratio, našao sam Vilka sasvim preobraženog.Ona
hrana, koja ga je sada zasitila, dala mu je nade i poleta, pa i
volju za životom.

Zajedno s nama prisustvovali su toj gozbi još tri druga.
Bio je to jedan advokat iz Zagreba, jedan poslovođa i još
jedan, kojeg nisam pobliže poznavao. Taj treći bio je veoma
pobožan te nikada nije od svog djetinjstva okusio meso. Ali
ovdje je glad opet odnijela pobjedu. Jeo je s nama i bio sretan
da je napunio želudac.
Kako je pas bio mlad, bio je i malen, pa nismo mogli
više nikoga zvati. Nestalo u nama gadljivosti, a pomisao da
bi pas mogao biti bolestan, nije ni jednom pala na pamet.
Sada mi dolazi pred oči ono crveno meso, koje mi se gadi, a
onda mi je bilo ukusno kako se može samo zamisliti.
Čuvali smo tu svoju tajnu ljubomorno, misleći da u logoru
nema više nikoga tko je jeo meso. Ali nakon par dana
prolazio sam kraj druga koga poznajem iz Nove Gradiške.
On me pozva. Kraj jednog grma natiskalo se par logoraša.
Pogledam. Bilo je jedno prase. Nisam pitao otkuda je tu dospjelo,
otrgao sam komad i slasno pojeo.
Brojno stanje je sve više i više raslo, a rad na nasipu
bivao je uslijed perioda kiša sve teži. Barake su ležale u vodi,
tako da se u donjim boksovima nije više moglo ležati. Bile
su tako pune da nismo mogli više ni sjediti, već smo morali
čučati jedan kraj drugoga. Bilo je to početkom oktobra 1941.
Tada su počela i prva velika mučenja i ubijanja.
Jedne kišne noći odrede ustaše mene i još drugu pedesetoricu
da po kazni idemo u »sic«. Sic se zvalo mjesto pod
vedrim nebom koje je bilo omeđeno bodljikavom žicom. Visoko
je bilo šezdeset centimetara, tako da smo tamo morali
ostajati skvrčeni po nekoliko noći. Ako bi se tko pridigao,
zabola bi mu se u leđa bodljikava žica.
Oko jedanaest sati noću dovuku ustaše k nama jednog
starijeg čovjeka; ubace ga sa smijehom i neslanim šalama.
Ujutro oko tri sata vodnik Prpić, onda zapovjednik straže,
dao nas je postrojiti. Svi smo morali stajati, dok je u sredini

pred nas donesen stol i dvije stolice. Na stolu je gorjela lampa.
Ustaše stanu nama iza leđa sa uperenim puškama. Napeto
smo očekivali što će biti.
Vodnik Prpić priđe stroju i izvuče čovjeka koga su sinoć
kasno ugurali u žicu. Privede ga k stolu i ponudi mu da sjedne.
Sve je to učinio vrlo uljudno. Tada se okrene prema nama i
glasno počne govoriti: »Gospodo imam čast predstaviti vam
jednog velikog čovjeka! To je ovaj gospodin pred vama.
Predstavljam vam gospodina Gavrančića, starješinu Sokola.
Meni je palo u dio da našeg plemenitog gosta počastim, a Vi
imate sreću da prisustvujete toj svečanosti.« Dalje je sam taj
postariji čovek morao neka klanjanja i ceremonije izvoditi.
Imao je šezdesetpet godina.
Jedan ustaša tada donese dvije crne kave. Vodnik ponudi
svoju žrtvu. Mi smo sa zebnjom očekivali daljnje događaje.
Najednom starac otkopča svoju košulju na prsima i
razgoljen stupi pred ustašu i vikne: »Evo, pucajte u mene!
Ne očekujem od vas nikakve milosti! Mene možete ubiti, ali
ono što je u meni, ne možete!«
Vodnik se na te riječi cinički nasmije i reče: »Pa nismo
mi ustaše nekulturni, ne ubijamo mi! Mi dajemo živjeti i
našim neprijateljima, samo moraju ispaštati svoju krivicu!« —
Zatim primakne lampu k licu starčevom i počne čupati dlaku
po dlaku iz starčeve brade. Kod svake dlake morao je starac
viknuti: »Živio Poglavnik! Živjela Hrvatska!«
Kada je ceremonija bila gotova, obrati se starac vodniku:
»Koga ste Vi zapravo htjeli ubijediti kada sam pod
mučenjem morao vikati — živio?« Vodnik je na to pitanje
bio toliko smeten, da nije dao odgovora.
Sa starcem sam radio još dvadeset dana na nasipu. On
je bio dnevno mučen, a kraj toga morao je raditi bos. Noći
je sve provodio u žici. Pa ipak je na sve to ostao miran i ponosan
i izdržao mučenja dvadeset dana

Kako se čovjek brzo navikne novom načinu života! Bilo
je tu ljudi svih slojeva. Jedno vrijeme sam spavao kraj svog
bivšeg šefa Samuela Hana. U prijašnjem životu nismo se previše
ni simpatisali ni mrzili — normalni odnos između šefa i
namještenika. Međutim kad smo se sastali u logoru, nije bilo
više šefa i namještenika. Bili su samo supatnici i prijatelji.
Ljudi koji su u građanstvu iziskivali neka naročita poštovanja,
u logoru su na to odmah zaboravili.
Samuel je ležao kraj mene i nije imao ništa za pušenje.
Prvih dana bio je bez cigareta, dok ga jednom ne vidjeh kako
nešto trlja među prstima. Tada smo već imali intimna imena
i ja ga zapitah: »Šnule, što to radiš?« On mi pokaza kako mota
lišće, jer nije mogao izdržati bez pušenja. Bilo mi ga žao i
odlučio sam da mu bilo gdje nađem nešto bolje. Išao sam
danomice pred ustašku kancelariju i krišom pobirao čikove.
Bili su to specijaliteti. Malo pomalo i on se snašao i napravio
lulu od drveta na koju je pušio i lišće.
Kako nije imao porcije za jelo, jer su mu je ustaše oduzeli,
načinio je improviziranu posudu od zemlje. Kasnije je polagano
izdubao porciju iz drveta i urezao u nju monogram.
Čudno je ipak da smo imali strpljivosti i za ovakve stvari,
kada smo na svakom koraku gledali i očekivali smrt. Život
za nas nije pretstavljao ništa, a ipak su nas neke stvari još
mogle interesirati.


Tek što je zatočenik stigao bio je temeljito opljačkan: ustaše, koji su odlučivali o njegovu životu i smrti,
nisu mu ostavljali ni vjenčani prsten na ruci.

Na vrh Go down

avatar

Komentar on Fri Jan 15, 2010 3:06 pm  Istorija Jugoslavije

LUBURIĆEV GOVOR

Uz sam nasip tekla je rječica Strug koja je bila puna
školjki. Tako smo mogli od vremena na vrijeme donijeti
školjke. Bila je to neka vrsta plosnatih školjki koje su nam
izvanredno prijale. Kada nismo više mogli do njih, hranili
smo se puževima koje smo na žaru malo prepržili.
Rad nam je postajao iz dana u dan sve teži — nismo
imali više snage kao prije. Pa i sam put do nasipa, udaljen
tri kilometara, bio je za nas prava kalvarija: Od logora do
nasipa išli smo stalno po vodi i raznim jarugama. Pri prelazima
tih jaruga ustaše su se zabavljali tukući nas kundacima.
Tko je pao pod tim udarcima, nije se više digao. Uskoro
su takvi prelazi bili puni leševa da smo mogli prelaziti preko
njih kao preko mosta. Isto tako i oko baraka bilo je leševa,
pa su mrtva tijela naše braće i otaca olakšavala prelaz preko
graba, tako da vodu nismo morali gaziti do pasa, već samo do
koljena. Stanje je bilo tako bezizlazno da su ljudi prestali da
se interesuju za hranu. Tada sam prvi puta viđao ljude koji
su umirali od gladi. Čovjek, koji je jučer bio sama kost i koža,
danas je bio nevjerojatno dobrog izgleda. Obrazi su mu se
zaokružili, jagodice se ispupčale. Najprije nismo znali što je
to. Ali uskoro smo zatim saznali. Svaki takav čovjek za tri,
najdulje četiri dana nađen je ili u kakvom grmu, ili negdje
šćućuren usput — mrtav.
Jednog oktobarskog dana dobismo zapovijed da se svi
vratimo odmah u logor, da će nam se održati govor. Na povratku
u logor ustaše su neobično blago s nama postupali.
Kada smo došli u logor, ostali smo svi u stroju. Tjeskobno
smo se pitali što će biti, da li dobro ili zlo?
Otvore se vrata na pisarni, a na njima se pojavi Makso
Vjekoslav Luburić, nama onda još nepoznat. Čovjek — zvijer
djelovao je na nas onda kao naš spasitelj, kao otac. Stao je na
stol. Blagim pogledom kružio je po nama živim mrtvacima.
Tada započne govor: »Ljudima kao što ste vi ovdje bio bi
potreban odmor i dobra njega. Da se danas nalazimo u mirno
doba, to bi vam i mogli pružiti, ali ovako mi tražimo od vas
rad. Ja sam preuzeo upravu nad logorom, preuzet ću i brigu
nad vama. Mi, Nezavisna Država Hrvatska, uredit ćemo
vam logor kao što to nijedna država nije učinila. Dobit ćete
svoje kupaonice, biblioteke, kino i sve što je potrebno za
vaše uživanje. Stvorit ćemo novi logor, radni logor. Znam
da se s vama loše postupalo, ali mi ćemo to popraviti.« — I
još mnogo toga bilo nam je tada obećano. U logoru je nastalo
veselje. Sažaljevali smo svoje drugove koji su morali umrijeti.
Sažaljevali smo ih što nisu mogli doživjeti preokret u logoru.
Odmah smo drugog dana dobili karte za pisanje. Na
njih je trebalo napisati ime i prezime i što želimo da nam
se pošalje od kuće, ili od poznatih. Sretni da ćemo se moći
najesti i obući, naručili smo mnoge stvari.
Trećeg dana počelo je odabiranje stručnjaka svih mogućih
struka za novi zimski logor koji će biti osnovan na
teritoriji ciglane, negdašnjeg vlasnika Ozrena Bačića. Nastalo
je sve veće oduševljenje, nastala je selidba.


Sve što su osuđenici donijeli sa sobom bilo im je oduzeto. Ostao im je još
jedino goli život: kako dugo — to su znali samo ustaški krvoloci.

Na vrh Go down

avatar

Komentar on Fri Jan 15, 2010 3:08 pm  Istorija Jugoslavije

MALI NASIP

Najprije su otišli stručnjaci, zatim njihovi pomoćnici.
U logoru se nije ništa radilo, a na veliki nasip se nije moglo
ići, jer je bio sav pod vodom. Tada započe selenje starijih i
bolesnih u logor Krapje. Tamo su već postojale neke grupe
zatočenika koje su došle iz logora Gospić. Tamo su se nalazila
i moja dva brata koji su prije mene odvedeni, a prošli su bili
već logore Slano, Gospić i Jastrebarsko.
Sabrani su svi stariji i slabiji zatočenici. Bilo ih je oko
1.600. Mnogi su se riješili da odu s njima, i koji nisu bili baš
bolesni. A naše barake izgledale su kao da plove — preko
polovice u vodi.
Grupa ljudi, nimalo slična ljudskom soju našeg vijeka
pošla je s nadom u bolji logor, na oporavak. Rastao sam se
s mnogim svojim drugovima, zaželivši im brzi oporavak i
skori povratak kući. — Gajili smo u to vrijeme glupu nadu
da ćemo možda ipak na slobodu.
Prostrujilo je nešto neobično kroz nas, kad smo vidjeli
da se otvaraju vrata logora. Ustaše opkoliše povorku jadnih
i ispaćenih te ih odmah stadoše tući kundacima i dovikivati
im kao govedu. Mnogi su pokušali da se vrate, ali im to njihovi
goniči ne dopustiše. Pazili su da nitko živ ne izostane iz
povorke. Kundaci su učinili svoje. Naskoro je voda bila zakrvavljena
i postala mutno crvena. Mogao se vidjeti mozak
kako pliva na površini.

Zahvatio me užas. Gledao sam kroz otvor barake. Opazih
dva brata, koja su dovedena iz Zenice, a s njima je bio
i njihov otac. Starac je bio slab, pa se priključio povorci za
Krapje. Sinovi, ne znajući što ih čeka, pridružili su se ocu
da budu sva trojica zajedno. Jedan se ustaša približi jednom
od dvojice braće i kundakom mu raskoli glavu. On pade u
vodu i ostade neko vrijeme na površini. Otac i preostali sin
htjedoše izvući les. Drugi ustaša to opazi i priđe im. Obori
ih obojicu i počne tako dugo gnjurati, dok nisu potonuli.
Ostatak povorke krene za Krapje. Kasnije smo doznali koliko
je tamo stiglo — otišlo ih oko 1.600, a došlo svega 100.
Mi koji smo ostali u logoru, išli smo na rad na novi
nasip, zvan »mali nasip«. Taj nasip imao je da brani logor
— ciglanu od Save. Gradnjom nasipa upravljao je ustaški
inženjer Beretino, isti koji je rukovodio i radom na velikom
nasipu. Dok smo gradili veliki nasip, imali smo oruđe, ali
kako nam je poplava odnijela veći dio tog alata, za mali
nije nam preostalo skoro ništa. Beretino — iako je sve to znao
— izjavio je da će nasip biti gotov za osam dana.
Ostalo nas je u logoru Jasenovac II oko 1.900. Put koji
smo svaki dan prevaljivali, bilo je jedno od najtežih mučenja.
Nasip je bio udaljen od logora oko četiri kilometara — išli
smo u dugini kolonama više bosi nego obuveni. Gradnja je
trajala tri tjedna, a počela je koncern oktobra. Njive preko
kojih smo prolazili bile su prekrivene vodom pa smo gazili
i do prsi. Ustaška 17 lička satnija, kao i 22 satnija imale su
nalog da nas gone. Udaraca kundacima smo primili toliko,
da je to već bilo nešto posve obično, te bi nakon svršenog
rada govorili jedan drugome: »Danas sam dobio samo dva
puta po glavi, ili: samo me jednom udario preko leđa«.
Isprebijani stizali smo na mali nasip. Mnogi su ostajali
u samom nasipu, malaksali i dotučeni od ustaša.

radu i postupku. Na čelu im je bio novo postavljeni upravitelj
logora Ljubo Miloš. Grupu je kao stručno lice predvodio
inženjer Beretino. Za vrijeme inspekcije ustaše su bili naročito
aktivni u batinjanju. Dotle je Ljubo Miloš šetao po nasipu
sa spremnim šmajserom, a Beretino — da ne zaostane za
njim — držao u ruci revolver. Beretino je stalno konstatirao
da gradnja nasipa ide sporo i naređivao da se logoraši još
jače tuku i kundače, tako da je sve više njih padalo ne digavši
se više nikad. Kasnije je straža još i pojačana sa 14. osječkom
satnijom na čelu s Polićem koji u mučenju i batinjanju nisu
ništa zaostajali.
Kako je bivalo sve hladnije, nismo sa sebe više skidali
odijela, a to je bio raj za uši. Na našim tijelima nastajale su
duboke i gnojne rane. Tih je dana i Gavrančić podlegao batinama
i negdje kraj pruge bio dotučen. On, ponosan i uvijek
tih, pobijedio je svojim držanjem zvjerstvo ustaša i tako
ostavio na nas dubok utisak.
Kraj maloga nasipa su bile njive seljaka zasijane kukuruzom.
Kukuruz je već bio obran, ali je dosta klipova još
ostalo, zatim po koja bundeva, kao i nešto korijenja.
Početkom novembra radili smo u postrojenju, t. zv.
lancu. Postrojeni u koloni jedan po jedan nosili smo zemlju
u kapama, rukama, trpali smo u krilo, samo da se nasip što
prije izgradi.
Tog kišnog novembarskog dana najednom se zaori nasipom
glas: »Prekini rad! Svi u nastup!« Uhvati nas strah,
jer svi takvi iznenadni nastupi donosili su nam zlo. Na nasipu
ugledasmo najednom na konju satnika Matijevića, studenta,
frankovca iz Zagreba. Mnogi su ga od zatočenika poznavali.
Stanovao je prije sloma Jugoslavije u prolazu Tuškanac. Bio
je u društvu s isto tako velikim krvolokom Bonzom kojemu je

bilo tek šesnaest godina, ali je zato na svojoj duši imao već
hiljade ljudskih života.
Matijević i Bonzo sjašu s konja i priđu nam posve blizu.
Matijević održi govor, u kojem naglasi da smo ovdje zato
da se popravimo, a ne da krademo. On će se sam odmah
uvjeriti tko krade kukuruz s njiva. Svi smo morali razjapiti
usta da nam se vide zubi, a ustaše su pazili da nijedan ne
podigne ruke. Matijević i Bonzo išli su od jednog do drugog
i pomno razgledali tko ima među zubima žute ostatke od kukuruza.
Izveli su nas dvadeset iz stroja. Tresli smo se kao
trstika na vodi, što od jake zime, ali više od straha. Među
ostalima nastala je takva tišina da se čulo padanje sitne jesenske
kiše na tle. Imao sam osjećaj da sam osuđen na smrt,
i bio sam pripravan na to. No misli su moje bile uskomiješane
— volio bih živjeti, pa makar se i mučio, jer kad dođe
sloboda, u koju sam čvrsto vjerovao, — kako će to biti divno.
S druge strane, ako me ubiju onako iscrpljenog i prokislog,
bolje ću proći no oni koji će ostati dalje na životu, te kasnije
jednom krvavom prilikom opet stradati.
Nama dvadesetorici narede da svučemo hlače i gaće,
ukoliko smo ih imali. Ovako svučeni morali smo leći preko
nekog plota, više živice. Za svakoga od nas bio je određen jedan
ustaša, sa batinom. Osuda je pala — svakome dvadesetipet
udaraca s tim da ih sam broji. Zabuni li se batinjanje počinje
iznova. Pao je prvi udarac, zatim drugi, treći i tako
brojimo glasno. Sjećam se da sam dospio do petnaest, zatim
nisam više osjećao boli. Izgubio sam svijest. Drugovi su mi
kasnije rekli, da sam primio mnogo više batina od određenog,
a samo sam stenjao i vikao: »Nemojte, dosta je!« Kad su se
ustaše umorili, polise nas hladnom vodom da vide koliko će
se nas podići. Diglo nas se trinaest. Sedmorica su ostala ležati
zauvijek. Oteturao sam nekako do logora, gdje sam se
k?.snije krio neko vrijeme, dok se nisam bar malo oporavio.

Na vrh Go down

avatar

Komentar on Fri Jan 15, 2010 3:21 pm  Istorija Jugoslavije

14. NOVEMBAR

Na ciglani počelo je koncentrisanje zatočenika. Oni
koji nisu potučeni u Krapju, preseljeni su u Jasenovac, gdje
je otpočelo pletenje žice oko logora. Na ciglanu su prebačena
i moja dva brata Hugo i Leon. Želio sam da s njima
porazgovaram, a stvorio sam i plan za bijeg — da pokušam
pa makar me to stajalo života.
12. novembra nosili smo daske iz našeg logora na ciglanu.
Čim smo tamo stigli, sretnem se s braćom, i Leon mi
odmah reče da je nakanio bježati. Ja mu saopštim da je to
i moja namjera. Brat Hugo bio je za to manje sklon. Leon i
ja se dogovorismo da ćemo sutra pokušati kad budemo i mi
prebačeni na ciglanu.
13. novembar, umjesto da nas premjeste na ciglanu, nastade
po barakama i na dvorištu masovni pokolj. Ustaše su
ušli u barake naoružani puškama. Ulaze su sve zatvorili. Bajonetama,
kundacima, maljevima, a najmanje metcima ubijeno
je dosad najveći broj logoraša. Ostalo nas je oko 1.100. Taj
broj je ostao za preselenje.
Nastupio je 14. novembar, dan koji ne ću nikada zaboraviti.
Ujutro je stala padati kiša sa snijegom. Ustaše nam
narede da se spremimo i da krenemo. Kad smo se spremili,
ostavili su nas na cesti do poslije podne. Počeo je vejati gust
snijeg. Zemlja se posve smrznula. Najposlije smo krenuli.
Grijala me nada da ću s braćom poduzeti bijeg sa ciglane
Putem smo ostavili pedeset drugova koji nisu podnijeli ovu
naglu studen. Zatim stigosmo na ciglanu. Tu nas dočeka
užasan prizor. Posvuda po zemlji ležala su mrtva tijela, a
krv i mozak pokrio je svu zemlju. Ugledah brata Hugu koji
mi reče da se pročulo da je Jasenovac II. potpuno likvidiran
i da je Leon otišao na kolodvor da istovaruje neki krompir.
Odande je nestao.
Od kada sam bio u logoru, nisam znao što znači plakati
ili se smijati, ali tog časa suze radosnice navrle su mi na
oči. Nisam znao, ali vjerovao sam da se Leon spasio. Brat
Leon zaista se spasio, to su mi potvrdili otac i još jedan brat,
koji su kasnije također stigli u logor.


Potkraj septembra počela je izgradnja »velikog nasipa«. Iscrpljujući radovi
označavali su početak uništavanja stotina tisuća ljudi.



Pod udarcima kundaka odvijao se rad. Svaki je ustaša imao pravo da
likvidira logoraša koji mu nije bio po ćudi.

Na vrh Go down

avatar

Komentar on Fri Jan 15, 2010 3:26 pm  Istorija Jugoslavije

LJUBO MILOŠ PITA ME ZA BRATA

Prva tri dana smjestili su nas u neku šupu. Bilo nas je
šest stotina. Svakog dana desetak drugova se smrzavalo.
Onda još nismo imali određeno mjesto za pokapanje, pa su
leševi ležali svuda naokolo. Na nekim mjestima ležale su čitave
gomile. Dnevno su stizale nove grupe, pa je ubijanje
uzelo sve većeg maha. Ustaše su u grupama hodali logorom i
nosili u rukama šipke koje su služile na ciglani za otvaranje
velikih peći. Tko se našao u blizini, više se nije digao. Hranu
su prestali davati. Dobivali su je samo oni zatočenici koji su
prvi došli na ciglanu i koji su bili smješteni u obrtničke grupe
logoraša.
Drugog dana dođe po mene zatočenički logornik Dijamantstein.
Bio je to jedan od onih ljudi bez karaktera koji
su za olakšanje svoga života prodavali svoje drugove i time
nastojali dokazati ustašama da i među zatočenicima ima
vjernih slugu. Takovih Dijamantsteina bilo je za vrijeme cijelog
logorovanja, a za nas je bilo svejedno da li se oni zvali
Spiler, Steiner ili Poljan; Branko Romić, zubar ili Rumunj ...

Za nas su oni bili izdajnici, najgori ološ koji su naše muke
činili još težima.
Dakle taj Dijamantstein dođe k meni i upita me gdje
mi je brat. Htio sam mu reći da ne znam, ali u zadnji čas
sjetih se uloge koju igra i rekoh da se nalazi među mnogim
ubijenima. Izgleda da je primijetio moju laž i učinilo mi se
da se postidio. Na to mi reče da je Ljubo Miloš nešto doznao
za Leona i da moram k njemu. Mislio sam — sad je sa mnom
svršeno. Ljubi Milošu doći na oči značilo je u najviše slučajeva
biti likvidiran.
Pred vratima Miloševe sobe morao sam malo pričekati.
Najposlije me zovnu unutra. Prizor koji sam gledao bio je
strašan. Miloš je bio obučen u bijeli ogrtač. Na jednoj stolici
sjedio je poznati koljač Bonzo, a s druge strane neki nepoznati
zastavnik. Njima nasuprot nalazila se njihova žrtva.
Bio je neki mladi Srbin, sav blijed od straha. Najednom ga
Ljubo Miloš zapita: »Zašto nisi radio, kad sam došao u radionu
i vidio te da sjediš?« — Mladić odgovori da ga je zaboljelo
slijepo crijevo, pa se htio malo odmoriti. Miloš mu
tada reče: »Dobro, raskopčaj hlače, pa ću te ja pregledati.
Znaš, upravo sam položio doktorski ispit.« Mladić se raskopča.
Izgleda da nije shvatio, ili nije poznao još dobro Miloša.
Mene je oblila vrućina. Htio sam izaći, ali vrata su bila zaključana.
Dijamantstein je već prije nestao. Miloš izjavi da je
potrebna operacija. Uzme nož u ruke i zarine ga u meso mladića.
Bonzo i zastavnik držali su jadnika za noge i ruke.
Strahovit vrisak zaori se sobom, kad je Miloš mladiću rasparao
tijelo od gore do dolje. U omaglici sam još primijetio, da
mu je prerezao grkljan.
Kao da su na mene zaboravili. U to najednom zakuca
netko na vrata. Bonzo otvori. Bio je Dijamantstein. On priđe
Milošu i nešto prošaputa s njim. Tada se Miloš okrene prema
meni i upita me, gdje mi je brat. Kazah mu da leži na hrpi
leševa, na dvorištu. »Kako znaš da je to tvoj brat?« upita me,
jer je znao da su svi leševi strahovito iznakaženi. »Poznam
ga po odijelu.« — »Dobro, neka ide zastavnik s tobom pa
mu ga pokaži.« Mislio sam da je danas Milošu dosta, pa me
ostavio tome zastavniku da me ubije. Odem s njim do prvog
većeg skupa leševa i pokažem mu tijelo koje je bilo najviše
iznakaženo, sa posve razmrskanom glavom. Izgleda da mu se
nije više ostajalo napolju na jakoj zimi, pa se vratismo natrag
u sobu Milošu. Zastavnik mu reče da je vidio moga brata
i da se uvjerio da je to on. Milošu se nekamo žurilo — koliko
sam mogao primijetiti — pa me nije više ništa ispitivao. Samo
se jednom okrene i upita me, da li možda i mene ne boli slijepo
crijevo. Kako nisam na to ništa odgovorio reče mi da se
gubim. Nije mi to trebalo ponavljan.



Ručak se sastojao od dva do tri kuhana krompira. Iako je poneki bio truo,
pohlepno bismo ga pojeli kao da je zdrav.
Kasnije nismo tako teško osjećali smrt jer se ona pojavljivala u sve većem
broju, tako da smo svaki dan bili na nju spremni.

Na vrh Go down

avatar

Komentar on Fri Jan 15, 2010 3:28 pm  Istorija Jugoslavije

16 PREŽIVJELIH

Treći dan što smo bili na ciglani od naše grupe od šest
stotina bilo nas je petsto; ali opet su dolazili novi, tako da
nas je bilo do sedam stotina.
Na ciglani smo pronašli magazin s kupusom, pa smo se
snabdjeli s lišćem i srcem od kupusa. To nam je bio jedini
izvor hrane. Mnogi su bili uhvaćeni u kradi i smjesta ubijeni,
ali mi nismo ni pred tim prezali, jer smo morali nešto
jesti. Oko podne dođe grupa ustaša po nas. Istjeraju nas iz
ove nastambe i povedu dalje. Nismo znali kuda idemo. Nakon
nekoliko minuta dovedu nas do neke suše, gdje se prije crijep
sušio. Bila je to suša bez zidova, samo je imala krov. Sa
strane je imala samo stupove koji su držali taj krov. Studen
je već bila deset ispod nule. Tu je trebalo ostati na neizvjesno
vrijeme. Počeli smo se stiskati jedan uz drugoga, samo da nam
bude toplije, ali to sve nije mnogo koristilo. Snijeg nas zasipavao,
a jak vjetar još ga više na nas nanosio. Neki od naše
grupe htjeli su da se prebace u obližnju baraku. U noći ugledah
tri sjenke, kako se miču dalje od naše šupe. Bila je mjesečina.
Tek što su se udaljili nekoliko metara, odjekne mitraljez
sa obližnjeg bunkera. Ustaše su i to imali u vidu. Cvokoćući
čekali smo da prođe noć. Zaspati se nije smjelo — taj
se više nije probudio. Ne znam koliko se te noći smrzlo, ali
konačni rezultat iza šest noći bio je porazan. Sedmog jutra
dođoše u inspekciju Miloš, Braća Modrić i Kojić, sve prvo
razredni koljači. Bili su zadovoljni rezultatom. Ostalo nas je
svega šestnaest od sedam stotina. Bili smo prebačeni u logorske
barake gdje smo sačinjavali novu grupu.
U te nazovi-barake bili smo dakle prebačeni nas šestnaest
preživjelih. Bile su još gore od onih u Jasenovcu II a
sačinjavale su poseban dio logora.
Tu nas je bilo oko sedam stotina, određeni za vanjske
radove, za bilo kakve radove i pod bilo kakvim uslovima —
barake koje su se punile i praznile ritmom novih zatočenika i
onih umrlih i ubijenih. Ritmom većih ili manjih momentanih
potreba za radnom snagom — od čega je ovisio tempo likvidiranja.
Kraj naše barake zvane 3B bila je baraka 3C u kojoj
su bili sami Srbi. Treća grupa — 3A — boravila je po starim
magazinima i strojarnama. Te tri grupe nisu se međusobno
razlikovale: ista hrana, iste muke, isti rezervoar za ustaške
ispade i ubijanja.
Ciglana, bajer, obrtničke radionice i logorske kancelarije
sačinjavale su posebnu grupu. Život zatočenika ove
grupe bio je nešto bolji, dobivali su bolju hranu, imali su
bolje nastambe i ustaše ih nisu nasumce ubijali.

Na vrh Go down

avatar

Komentar on Fri Jan 15, 2010 4:00 pm  Istorija Jugoslavije

GROBAR

Danomice smo tako odlazili na rad. Najprije ujutro pred
Upravnu pisarnu, a onda kamo se koga dodijelilo. Sa rada
smo se vraćali na ručak — par kupusovih listova u vrućoj
vodi. Svakim danom sve manji broj, jer se umiralo što od
zime, što od gladi... Obuće smo tada imali dosta — uzimali
smo od mrtvih drugova, a ustaše se još nisu interesirali za ušljivu
zatočeničku odjeću.
Najednom su počele stizati hiljade i hiljade paketa. Vidjeli
smo ih, ali nismo znali za koga, jer su ustaše pokidali
sve adrese sa njih. Mnogi od adresanata su sigurno već bili
mrtvi. Oni koji su slali te pakete u mjesecu novembru i decembru
vjerojatno će se sjećati s koliko nade i veselja su
spremali to, a pojeli su sve ustaše.
Jednog jutra određen sam na rad u tunel, gdje sam zgrtao
ugljen. Našao sam tamo i prijatelja koji je bio isti dan određen
na to mjesto. Zvao se Drago R. Kad smo ušli u sam tunel,
opazili smo da je pun zatočenika koji su ležali na podu. Najednom
se na ulazu pojavi Miloš. U ruci je nosio lampu za
lotanje (Lotlampu). S njim je bilo deset naoružanih čarkara.
Počeše nešto tražiti, dok ne izvedoše pet pravoslavnih svećenika.
Zapovjede im da pjevaju crkvene pjesme. Jedan, koji
nije izvršio tu želju Miloša, bio je odmah dotučen kundacima.
Taj starac, koji je imao već preko osamdeset godina, iscrpljen
i izmučen, vjerujem da više nije ni mogao pjevati. Jedan od
ustaša — dijete od dvanaest godina — sagne se k starcu i
izvadi svoju kamu. Za tili čas odrezao je svećeniku oba uha.
Svojima se obratio sa veselim smiješkom rekavši: »Sutra ću
pokazati kod kuće kakva uha imaju vlaški popovi.« Ali zato
je to dijete nosilo na prsima odlikovanje svog Poglavnika.
Ostalu četvoricu dohvate ustaše i svezaše im ruke. Dok su
ih oni držali, Miloš im je živima brade palio. Tako strahovito
izmučene, zaklaše. Mi koji smo radili u tunelu, dobismo zapovijed da ih
odnesemo na groblje i pokopamo. Tada sam prvi puta postao grobar.


Rad na temperaturi od petnaest stupnjeva ispod ništice bio je saveznik
ustaša. Mnogi zatočenici ostali su smrznuti: umirali su otvorenih očiju.
Počelo je masovno ubijanje pri čemu se naročito istakao pop Brekalo.
On bi ravno s klanja odlazio u crkvu i služio misu u krvavoj odjeći.

Na vrh Go down

avatar

Komentar on Fri Jan 15, 2010 4:15 pm  Istorija Jugoslavije

MOJ PRIJATELJ PISTA

Jednog jutra uspije šestorici drugova da čamcem predu
Savu i prebace se na bosansku stranu, te pobjegnu. Bili su to
drugovi iz pilanske grupe. Divljanje ustaša bilo je strahovito,
a najviše se sručilo na ostale zatočenike pilanske grupe. Njih
dvadesetak zatvorile u zvonaru, koja je onda predstavljala
zatvor. Nakon nekog vremena prebace ih u jednu prostoriju
preko puta zvonare. Među tim drugovima, koje sam ja dobro
poznavao, bio je Pista i još dva poznanika iz Zagreba. Bio je
i moj bratić iz Našica, Slavko.
Oko dvadeset dana ulazili su ustaše svaki dan u tu prostoriju.
Vrisak i tulenje čulo se za vrijeme trajanja takovih
posjeta. Vrlo rijetko su dobivali hranu. Nakon dvadeset dana,
dok smo bili u nastupu, odrede četrdeset nas i odvedu do
mjesta gdje su se nalazili mučenici iz pilanske grupe. Dobismo
nalog da iznesemo leševe. Ušli smo u prostoriju. Kako je
bila velika zima, nije bilo smrada, pa nismo znali kad su
ubijeni. Ali prizor pred našim očima govorio je svoje: pred
nama je ležala hrpa smrznutih leševa. Zidovi, pod, pa i sam
strop bili su poprskani krvlju. Tek kada smo počeli stavljati
leševe na nosiljke, vidjeli smo tragove užasnog mučenja. Neki
su imali gola leda na kojima su ustaše rezali komade mesa u
t. zv. kajiše. Neki su bili bez noktiju, neki bez nosa. Skoro
svakome falili su neki dijelovi tijela. Moj bratić nije bio jako
iznakažen, samo mu je na glavi falilo dosta kose. Nekoliko
puta smo se vraćali po leševe, jer nismo mogli sve najedamput
iznijeti. Kad smo se vratili četvrti put, ugledao sam u kutu
Pistu. Do tog trenutka nisam bio siguran da je i on ovdje.
Kad smo ga htjeli podići na nosiljke, primijetih da se Pištine
oči još miču. Bile su žive samo oči, ali usta se više nisu micala.
Bio je to posljednji zbogom. Nato nas ustaše protjeraše i mi
smo morali dovršiti


Pri ubijanju ustaše su se služile svim sredstvima. Izmišljali su specijalne
načine ubijanja pri čemu je jedno od najmilijih bilo ubijanje maljem.

posao.

Na vrh Go down

avatar

Komentar on Fri Jan 15, 2010 4:26 pm  Istorija Jugoslavije

DOČEK NOVIH ZATOČENIKA

Mi stari zatočenici koji smo imali još toliko snage da
smo mogli uspravno prolaziti po krugu, nismo dobivali toliko
batina, jer su nas smatrali za radnu snagu. Ta im je trebala
svaki dan sve više, jer su obrtničke grupe pojačavale,
dok su vanjski radnici bili uglavnom kao grobari. Njih je
trebalo mnogo — svaki dan dolazilo je mnoštvo zatočenika,
a tada je nastajalo likvidiranje. Takve grupe odmah su svrstavane
po stručnom znanju i sposobnosti za rad. Mjeseca novembra
stizale su grupe Srba iz svih krajeva, kao i Židova iz
Bosne. Ako su takve grupe stigle na večer, smještene su u
zvonaru, do jutra, a onda su promrznuti i gladni odvedeni na
selekciju. Koji nisu stali u zvonaru, smješteni su po tunelu, a
neki i izvan logora, u pravoslavnu crkvu, ili u zloglasni ustaški
tabor koji se nalazio u kući Bačića, kraj same katoličke
crkve. U tom taboru odigravala su se zvjerstva koja, ako nisu
nadmašivala, to nisu ni zaostala za zvjerstvima na ciglani.
To je sve vodio zloglasni »Al-aga« i njegov pomoćnik »Darko«.
Pred Upravnu pisarnu, a često puta i pred same barake
dovedeni su novi zatočenici. Najprije su im oduzete stvari.
Sve što su sobom ponijeli, kao hranu, odjeću, rublje, bilo je
oduzeto. Ostalo im je samo ono što su imali na sebi. Međutim,
ako se kojem ustaši dopala neka stvar na samom zatvoreniku,
smio je i to prisvojiti. Poslije toga jedno predavanje o dobrom
vladanju, a zatim odabiranje. Zatočenici, tek što su
došli, već su slutili da će onima koji se jave u neku struku
biti život bar donekle zaštićen. Nisu koristile ni prijetnje
Ljube Miloša da će biti smjesta ubijen tko laže. Obrtnike bi
tada odveli, dok su ostali zadržavani. Zatim se pitalo tko
je bolestan. Onaj tko bi se javio, imao je strašnu sudbinu. Na
njemu su se vršila grozna rezanja zvana »operacije«. Ostatak
je bio poslan k nama u barake. Mi stari zatočenici bili smo već
slični više zvijerima nego ljudima. Nije nas interesiralo niti
tko je došao, niti da li je tko ubijen. Trgnuli su se samo oni
kojima je došao netko poznati, ili netko od rodbine.
Tako se sjećam svog prijatelja Ota W. Bio je već potpuno
smalaksao. Ono malo što ga je držalo u životu bilo je
jedno bure kamo su ustaše bacali napoj. Ali to bure bilo je
kobno za moje drugove. Zatečeni kod bureta na mjestu su
ubijani. No kad se radilo o jelu, nismo poznavali straha. Kad
smo prolazili kraj bureta, gledali smo da porcijom nešto zagrabimo.
Tog jutra bili smo još u baraci, jer nismo bili raspoređeni
na rad. U baraku uđoše novi zatočenici. Bili su iz Zagreba.
U toj grupi nalazili su se Otova dva brata i nećak.
Susret je bio dirljiv.

Na vrh Go down

avatar

Komentar on Fri Jan 15, 2010 4:26 pm  Istorija Jugoslavije

SLUČAJ MARTON

Zatočenik je u najbolju ruku imao visoke cipele ili ka-
Ijače umotane u krpe i vezane špagom. Hlače isto tako vezane
špagom, a do kolena smo ih još posebno umatali u krpe. Stalan
pratilac zatočenika je porcija koja klimata kod hoda na
stražnjici, a iz džepa viri kašika.
Uši su se gnijezdile po nama. Noge i tijelo bilo je puno
gnojnih dubokih rana. Na nekim mjestima, gdje nismo mogli
doprijeti rukom, bila su čitava gnijezda. Skoro nijedan zatočenik
nije imao na šlicu puceta, jer mu je ruka bila vječno
među nogama, gdje je i bilo najosjetljivije mjesto. Ako je u
noći umro drug, koji je do tebe ležao, najednom su sve uši s
njegova tijela prešle na tebe. Na mrtvom su samo ostajala
gnijezda gnjida.
Jednog dana stajali smo u redu da primimo ručak. U
kazanu je bio kupus, ili — kako smo mi zvali — čaj od kupusa.
Do kazana je došao Marton, veletrgovac iz Zagreba.
Izgleda da je od slabosti i zime izgubio ravnotežu kad se nagnuo
nad kazan, i najednom pade u njega. Druga dvojica koja
su bila na redu izvade ga iz vrućeg kazana i bace ga u stranu.
Bio je mrtav. Nitko se nije maknuo od kazana, premda su po
njemu bile rasute stotine ušiju sa Markovog tijela, prljavština
i krv. Uši su se nalazile još po kazanu kad sam i ja došao na
red, a bio sa trideseti po redu od Martona. Primio sam hranu
i sjeo nedaleko Martonovog tijela na jedno drvo. Glad me
strahovito mučila. Nesvesno pogledam na truplo Martona.
Iz njega se još uvijek pušilo od vruće kazanske vode. Pogled
mi pade na njegovo uho. Bilo je lijepe ružičaste boje. Dođe
mi najednom želja da ga odrežem i pojedem. I tada se odlučili
na novi korak. Ono što još jučer nisam htio.
Jučer sam prolazio kraj ustaške nastambe. U grabi, koja
je ustašama služila za zahod, ugledam nekoliko zatočenika
kako čeprkaju po ustaškim izmetinama. Vadili su iz tih izmetina
neprobavljena zrna graha ili što drugo. Ostavivši Martona
uputim se tamo. Na poslu je već bilo oko desetak drugova.
Priključim se.
Kroz mjesec dana sam tamo zalazio, izostavljajući to,
ako sam našao nešto bolje. Jeo sam. O samom gađenju ne
znam da li bih mogao govoriti. Glad, ona glad od koje se
umire, ne poznaje gađenje ... spasio sam se od najgroznije
smrti. Za nas je umrijeti od gladi bilo najgore, i najteže.

Na vrh Go down

avatar

Komentar on Fri Jan 15, 2010 4:32 pm  Istorija Jugoslavije

UŽASI GROBLJA

Početkom decembra 1941. godine počelo je stvaranje
novoga groblja. Na dosadašnjem groblju, to jest u skupnim
grabama koje su se nalazile na teritoriju ekonomije, nije više
bilo mjesta. Trebalo je stvoriti novo. Na starom groblju pokopano
je oko 20.000 zatočenika što je tokom mjeseca oktobra
i novembra ubijeno i pomrlo. Veliki dio zakopan je u šumi
Jasenovac II i u samom Krapju kad su se vršile masovne
likvidacije. Te su žrtve pod zemljom. Ali osim toga je velik
broj leševa otplivao Savom. Tako je do mjeseca decembra
1941. uništeno oko 40.000 ljudi. Ovo groblje na ekonomiji
znalo je za toplijih proljetnih dana strahovito zaudarati, jer
su leševi bili pokopani vrlo plitko. Na tom istom terenu,
gdje su ležali toliki naši prijatelji i rođaci, ustaše su posijali
rajčice. Uspijevale su izvrsno, a služile su za ustašku časničkukuhinju.
Novi teren za groblje nalazio se jedan kilometar od ekonomije,
a do njega je vodila jedna krivudava cesta uz samu Savu.
Bilo je to početkom decembra. Tada su počele dolaziti
nove grupe seljaka Srba iz Srijema i Slavonije i Židova
iz Slavonije. Sada se nije ubijalo samo u logoru, već je otpočelo
sistematsko masovno klanje na groblju. Određivan sam
često kao vanjski radnik za rad na groblju, pa sam tako jedini
preživjeli očevidac tog ubijanja i mučenja koje su ustaše danonoćno vršili.
Jedna grupa seljaka Srba dovedena je oko polovice decembra.
Bilo ih je oko dvije stotine. Došli su iz Srijema iz
okolice Sida. Po nalogu Beretina izabrano nas je oko dvije
stotine za posao na groblju. Do groblja vodila nas jaka straža.
Mnogi iz te grupe bili su već prisutni zvjerstvima na groblju,
pa su nas nove upućivali u posao grobara. Kopali smo rake
nejednake veličine, ali od prilike tri metra duge, a jedan do
dva metra duboke. Kad smo dvije rake iskopali, primijetih
na cesti ljude koji nam se približavahu. Bili su to isti seljaci
koji su jučer dovedeni i cijelu noć polugoli proveli u zvonari.
Pratila ih kao i obično jaka straža na čelu sa ustaškim koljačem,
poručnikom zvanim »Mujica«. Poručnik Mujica nosio
je često na glavi fes, bio je malog rasta, debeo, sa strahovito
jakom šijom. Strah i trepet zbog svoje svireposti. Morali smo
dalje kopati rake, dok su seljaci dolazili vezani po trojica
žicom, s rukama na leđima. Ne znam kakav osjećaj su ti jadnici
imali kad su ugledali iskopane rake, a pogotovo kad
su pogledali ustaše i vidjeli ih natovarene sjekirama i drvenim
maljevima. Nas su ustaše počeli tjerati da radimo brže.
Seljaci su izgleda bili već u zvonari mučeni, jer su im košulje
i gaće bile krvave.
Mujica se postavi pred postrojene seljake i upita ih da li
ima možda među njima braće, ili možda otac i sin. Nakon
poduljeg muka jave se dvojica. Bili su braća. Kako nisu bili

zajedno vezani, odvežu ih i oni su tako stajali nevezani. Mujeca
opet upita, ima li još tko koga u rodu, na što se jave otac
i sin. Više se nitko nije javio. Nato Mujica uzme od jednog
ustaše sjekiru i dade je jednom od braće. Naredi mu da ubije
tom sjekirom brata. Taj se okrene i kaže da mu brat nije
ništa skrivio. Mujica se razbjesni i zapreti da će im obojici
izvaditi oči, ako ne učini kako mu je rekao.
Nisam mogao sve gledati, ali u životu nisam čuo takovo
vriskanje i bacanje od bola, kao kad su se ta dvojica valjala
po zemlji. Mujica se tada okrene k ocu i sinu i dade sjekiru
sinu da ubije oca. Ne znam da li je nakanio navaliti na Mujicu,
jer sam vidio da je potrčao prema njemu, ali je Mujičin
šmajser učinio svoje i oborio ga odmah na zemlju.
Ostalima je naređeno da se približe jamama. Uvjeren sam
da je svaki bio svjestan da će stradati, ali suze ili moljakanje
nije se ni od jednoga čulo. Kako su po trojica vezani, tako
su bačeni pred raku i maljem ili sjekirom ubijeni. Mi smo za
to vrijeme opkoljeni stražom stajali postrance i čekali na
svršetak, da ih pokopamo.
Sada, kad je otpočelo takvo strahovito klanje i mučenje,
svatko je htio izbjegnuti da ide na posao na groblje. Ali broj
je morao biti popunjen. Neki su imali sreću da budu oprede-
Ijeni na drugi rad, ali je i njih zadesilo da češće budu grobari.
Mujica jednog dana poslije klanja saopšti ustašama 17.
satnije da će dobiti 100 cigareta onaj tko pronađe najsvirepije
ubijanje. Drugi dan bio sam određen za groblje. Strašna
zvjerstva vršena su nad novim grupama Srba i Židova. Nagradu
je dobio jedan ustaša koji je izradio klinac od deset
centimetara. Taj drveni klinac stavljen je žrtvi u otvorena
usta, tako da je u ustima stajao okomito. Žrtva bi udarcem
kundaka u podbradak bila usmrćena time što je klinac zašao
u lubanju, a kod nekih provirio kroz tjeme. Ovaj zvjerski
izum je Mujica sa nagrađenom ustaškom zvijeri još i alkoholom proslavio


Počelo je masovno klanje na zloglasnom Graniku koji je sav poplavljen
krvlju ubijenih zatočenika.
Prilikom pokolja na Graniku ustaše su se nadmetale u vještini klanja:
Zrinušić, pop Brekalo, Markić, Alaga i drugi poklali su s jeseni 1944.
desetke tisuća zatočenika.



Da bi sačuvali uspomenu na dane kada su gospodarili životima zatočenika,
ustaše su dozivali u pomoć fotografske kamere i slikali se pored svojih žrtava.
Nakon masovnih pokolja ustaše su se krijepile alkoholom. Često su se
pokolji završavali orgijanjima za vrijeme kojih su — radi zabave — bili
poklani mnogi logoraši.

Na vrh Go down

avatar

Komentar on Fri Jan 15, 2010 4:55 pm  Istorija Jugoslavije

OTAC I NAJSTARIJI BRAT

Jedne noći, zapravo na sam Božić godine 1941., jak vjetar
pokidao je telefonsku žicu između Jasenovca i Novske.
Ustaše su tražili po logoru među zatočenicima tko bi znao
telefonsku liniju popraviti. Kako sam imao nešto znanja koje
sam stekao u vojsci, to sam se i ja javio. Sa mnom su se
javila i tri druga. Svu četvoricu je vukla ista želja i pomisao:
pokušaj bijega. U samom logoru bile su tada naročito
teške prilike za zatočenike. Ustaše su slavili Božić, te su tom
zgodom priređivali razna ubijanja i zlostavljanja zatočenika.
Tako je i sam izlaz iz toga pakla značilo jedno olakšanje.
Nas četvorica, nazvani električari, uputili smo se na novi
posao. Ali smo se brzo razočarali, jer smo dobili četiri stražara.
Čim smo izašli iz logora, nismo smjeli međusobno razgovarati,
morali smo ići jedan iza drugoga u razmaku.
U blizini samoga kolodvora naišli smo na prvu prekinutu
žicu. Dok smo se penjali na brzojavne stupove, ustaše
su nas sa naperenom puškom čuvali. Pazili su na svaki naš
pokret kao da su znali naše namjere. Još smo na nekoliko
mjesta izvršili popravak da se zatim vratimo u logor. Još
27. decembra imali smo manji popravak i oko deset sati smo
već vraćeni. Čim smo ušli na glavnu kapiju logora, spazih
grupu od trideset novodošlih zatočenika. Svi su bili zarašteni
i imali velike brade. Kad sam se približio, primijetih
u grupi svog oca, najstarijeg brata i sve poznate mjestane.
Oni su me prepoznali. Počeli su se nervozno micati,
a i sam sam skoro htio prići bratu i ocu, ali se sjetih što bi to
značilo. Kako su u blizini stajale velike hrpe cigala, napravio
sam se kao da ih prenosim, samo da se mogu zadržati u blizini.
Iz Upravne pisarne izađe povorka koljača na čelu sa
Ljubom Milošem. Ljubo održi već poznati govor o predavanju
novca. Sad je prešao na insceniranje, tako da se može početi
sa pokoljem. Kao prvu žrtvu odabrao je trgovca Krausa iz
Cernika, kome izvadi iz džepa dvije podmetnute kune. Radi
novca koji nije predao i ako podmetnutog — jednim potezom
mu prereze vrat i pusti ga da se trza po zemlji, dok je drugoj
žrtvi Kojić iz prerezane šije pio krv. Treća žrtva bio je Rotcnstein,
restaurater iz N. Gradiške, koji se prije toga obratio
Milošu moleći ga za zaštitu, jer ga je jedan ustaša u vagonu
tukao. Slijedeća žrtva bila su dva brata Schonchiti koji su se
javili kao bolesnici, jer je prije toga bilo saopšteno da se onaj
koji je bolestan i slab može javiti za njegu. Mlađeg brata je
objesio o zid na kuku i nožem mu rasporio utrobu, starijeg
brata je priklao i bacio ispod okačenog. Knjižara Milana
Bauera mučilo je više ustaša, jer su kod njega našli legitimaciju
da je bio rezervni kapetan u bivšoj jugoslavenskoj vojsci.
Gledam svoga sedamdesetitri-godišnjeg oca, koji nije skidao
pogleda s mene i kao da mi je slao poslednji zbogom.
Iako su sve te jasenovačke strahote, zima i glad od mene
učinile jednu vrst životinje bez osjećaja, ipak sada, kad sam
vidio svog oca i brata da stoje pred koljačkim nožem, uzdrhtao
sam. Htio sam da poginem u istom momentu kad i oni,
i s tom nakanom priđem Milošu. Instinktivno mu rekoh da
mi je to brat i otac, a ja sam radio na popravljanju telefonske
linije i da bih ga molio da ih poštedi. Ne bih zapravo mogao
opisati, kakav sam imao osjećaj, ali ono što se u meni probudilo
bilo je jače nego život.

Možda zato što su držali da će još koji put liniju popravljati,
a možda zato što su se zvijeri već dosta krvi napile,
otpreme sve preostale mještane u barake među zatočenike.

Otac i brat Oto nisu dolazili k sebi od užasa što su ga
u ovo kratko vrijeme vidjeli, čudeći se da smo mi uopće još
ostali na životu. Čuli su od drugih, a i od samoga brata
Leona o strahotama Jasenovca, ali su ipak držali da je brat
Leon pod dojmom gladi i strahota pretjerivao. Nažalost,
bilo je potrebno da se uvjere, ne o onome što su čuli, nego
još o mnogo strasnijim zvjerstvima i mukama. Uvjerili su se,
ali prekasno i tragično.
Tata i Oto postali su već i ušljivi i tako su polagano
ali sigurno postajali jasenovački logoraši. Toga dana oko
deset sati bili su svi zatočenici potjerani u barake i naređeno
im je da nitko ne smije napolje. Grupa koljača išla je prema
našim barakama i zaustavila se pred barakom drugova Srba.
Dok je jedan dio koljača ušao u samu baraku, dotle su pred
njom Ljubo Miloš, Modrić, Kojić, koji su imali u ruci drvene
maljeve, čekali. Naša baraka koja je bila tik do ove omogućavala
nam da kroz otvore vidimo i čujemo strahote koje su
se odigrale. Dok su ustaše koje su ušle u baraku izbacivale
jednoga po jednoga zatočenika, dotle su ih oni sa maljevima
dočekivali i maljem po lubanji za jedan nepuni sat stvorili
čita\*u hrpu pobijenih. Poslije toga došlo je desetak mlađih
ustaša, Hercegovaca, koji nisu bili stariji od četrnaest godina,
a poslati u Jasenovac u svrhu koljačkog odgajanja. Svako
je odrezao od leševa bilo nos, jezik ili uho, zamotali ih u maramice
i pri odlasku se međusobno hvalili kako će u selu pokazati
da su pohvatali partizane.
Po logoru se pronio glas da je stigao Luburić. Mi stari
logoraši smo znali da zvijer u ljudskoj spodobi, ne sprema ništa dobra.

Kada bih se upustio u opisivanje Maksa Luburića, koji
je bio visine kojih 160 cm, malih živahnih očiju, morao bih
govoriti o njegovom blagom razgovoru sa zatočenicima, o
obećanjima koja su bila puna cinizma, sarkazma i mučenja.
Kolikim bi zatočenicima, kad ih je zaustavio i pitao za ime i
obećao slobodu, nakon kratkog vremena
prišao neki koljač i likvidirao ih.
Makso Luburić zauzeo je pozu Napoleona, kružio pogledom
po zatočenicima, naredio nekolicini svojih časnika
da nas prebroje. U nastupu nas je bilo oko dvije hiljade, dok
su ostali ležali bolesni i smrznuti u barakama. Luburić započe
govorom: »Evo morao sam prekinuti svoje božićne praznike,
jer sam doznao za nepravde u logoru. Mnogi od časnika i ustaša
su na svoju ruku zlostavljali i ubijali vas zatočenike. Zato
sam i došao da uspostavim red. Bio sam u Đakovu i tamo sam
naredio da se urede prostorije za prijem starijih i bolesnih
zatočenika iz Jasenovca. Vi ostali zatočenici sačinjavat ćete
radni logor, dat će vam se bolji uslovi, pa ćete vašim radom
steći i slobodu. Sada idite u barake i saopćite bolesnim prijateljima
da uzmu svoje stvari i dođu pred Upravnu pisarnu
da ih se popiše i uputi u Đakovo.«
Oduševljenje u logoru bilo je kod novih zatočenika veliko,
dok smo mi stari postali zabrinuti. Hiljadu pet stotina
iznemoglih pomažući jedan drugome u hodu čak i puzajući
uputiše se prema Upravnoj pisarni. Oni koji su mogli brže
stigli su i prvi pred pisarnu. Najednom opazismo medu tom
gomilom zatočenika neko komešanje. Mitraljezi pred Upravnom
pisarnom stupili su u akciju. Neki pokušaše da se vrate,
ali su ih ustaše dočekivali i ubijali. Tako je nastala legenda o
Đakovu. Tada je poginulo oko 1.200 ljudi u nevjerojatno
kratkom vremenu. To Đakovo se dugo spominjalo u logoru,
pa kad je koja grupa otišla na likvidiranje, govorili smo —
»otišli su u Đakovo«. To je bio drugi Luburićev govor.

Admin: komentar modifikovan dana: Sat Jan 16, 2010 3:03 am; prepravljeno ukupno 1 puta

Na vrh Go down

avatar

Komentar on Fri Jan 15, 2010 4:58 pm  Istorija Jugoslavije

ZAKOPAO SAM OCA

Padao je gust snijeg, tako da je kroz naše barake, kroz
daske na krovu sipio na nas. Noću smo se umatali u deke.
Moj siromašni otac morao je sa svoje sedamdesetitri godine
doći ovamo i umrijeti u najtežim prilikama. Ustaše nisu imali
smilovanja ni prema starcima, ni prema majkama ni maloj
djeci. Uši su i dalje plazile po nama. Mi smo se već i privikli,
ali moj otac, koja je tek neko vrijeme među nama, nije
do sada znao uš u takvoj strahoti.
Često smo se dizali da bacamo snijeg sa naših deka.
Najteže je po noći bilo mokrenje. Zatočenici su imali kod
sebe flaše u tu svrhu, jer nisu smjeli na večer izlaziti. Oni
koji nisu imali flaše morali su upotrebiti za to porciju. Kad
bi se takva flaša odnosno porcija napunila, izlila bi se kroz
daske na podu. Tako su se uslijed zime po daskama napravili
mali brežuljci leda. Svaki zatočenik morao je mokriti bar
deset puta na noć. Rekli su nam doktori da je to prehlada mjehura.
Jednog jutra — bio je dvadeseti januar — stajalo nas
oko dvije stotine pred Upravnom pisarnom. Raspodijelili
su nas na rad. Jedni su išli na prenošenje cigle, drugi čistiti
logor. Tako je grupa za groblje brojila svega šezdeset ljudi.
Bilo je to svakako premalo za ono što su ustaše tog dana nakanili.
Tada stiže Beretino u pratnji Ljube Miloša. Kad je
vidio da nas ima malo, Beretino se stade derati, da svi bolesni
imaju izaći na rad, jer nas mora biti dvije stotine. Nas prvih
deset u redu odredi da odemo u barake i poručimo da će onaj
koji ne izađe pred pisarnu biti ubijen.
Nas desetorica odosmo u barake. U baraci gdje je ležao
moj otac bilo je oko stotinu zatočenika, iznemoglih ili bolesnih.
Oni su svi i onako bili kandidati smrti. Većina je imala
smrznute noge ili dizenteriju. Čekali su svakog dana da umru.
Premda su znali da im je svaka minuta odbrojana, ipak su
jedva čekali kad ćemo se mi vanjski radnici vratiti sa rada,
da čuju ima li šta nova. U to vrijeme Nijemci su bili odbačeni
od Moskve, što smo doznali od novih logoraša koji su dnevno
stizali. Nada je sve više rasla, logorom su kružile svakojake
vijesti. Ljudi koji su već skoro umirali nadali su se da će doći
Sovjeti i da će se spasiti. A znali su da su pri kraju. Ali to
im je bilo jedino lijepo u onim patnjama, i mislim da su s
tom nadom lakše umirali.
Čim smo nas deset ušli u barake, dođem do oca i počnem
ga drmati da ga probudim i izvedem nekamo, samo da
se spasi od smrti. Nije se probudio. Ne znam da li se te noći
moj dragi tata smrznuo ili je možda tako tvrdo spavao. Dok
sam ga još drmao, nahrupe ustaše, a ja pobjegnem na druga
vrata. Došao sam pred pisarnu. Iz baraka dolazili su mnogi,
ali jedva su se vukli. Beretino je vikao još uvijek da umlate
svakoga koji ne će ili ne može na rad.
Došli smo na groblje. Tu su već ležali mrtvi umlaćeni
seljaci koji su — izgleda — noćas bili pobijeni i čekali da ih
sahranimo. Bili smo gotovi oko četiri popodne. Tada dođe
opet Beretino i naredi ustašama da se vratimo i da iznesemo
mrtve iz baraka. Vratismo se. U baraci kraj ostalih leševa
nađem oca sa prerezanim vratom. Umotao sam ga u deku
koja je bila sva krvava. Danas, kad to pišem, teže mi je nego
onda. Nosio sam ga sa trojicom drugova na groblje. Osjećao
sam onda neko olakšanje. Tješio sam se da se bar ne će više
mučiti i da su za njega sve patnje svršene. Položio sam ga
na dasku i natovarili smo ga tako na ramena. Tada sam se
sjetio na sprovod u građanskom životu. Vidio sam pred sobom
povorku ljudi, ljudi koji ispraćaju na posljednji počinak
svog znanca. A sad? Nosili smo les i žurili se na groblje. Inače,
kad sam nosio koji drugi les, bio mi je težak, daske su mi
žuljale ramena, jedva sam čekao da ga bacim u raku. Ali
sada nisam osjećao nikakve težine. Nosio sam mrtvog oca na
počinak. Put dugačak od preko jednog kilometra činio mi se
sada prekratak. Zimu nisam osjećao, jedino glad.
Stigli smo na groblje. Iskopane rake morali smo dublje
kopati. Kako je već bilo kasno, a mi još nismo bili gotovi,
donijeli su nam večeru. Primio sam svoju porciju u ruke. Bila
je repa. S porcijom u ruci sjeo sam na mrtvo tijelo oca. Glad
je i opet pobijedila svaki osjećaj. Jeo sam na mrtvom ocu.
Tek što smo pojeli, stigne nova grupa ustaša da izabere
osmoricu za prenos municije. Izaberu i mene. Upravo sam
ubacio oca u raku i morao sam krenuti. Išao sam tupo. Otac
mrtav, sam sam ga pokopao. Oba brata leže u ambulanti.
Sniježna vijavica šibala nam je obraze i otežavala nam i onako
težak put. Tako smo stigli u selo.

Ustaše nas počnu tjerati da pjevamo. Vodnik Nikola
Pehar opazi da ja ne pjevam. Priđe mi i zapovijedi da pjevam.
Rekoh mu da ne znam, a kasnije mu objasnim da sam
malo prije zakopao oca. Kad je vidio da ja i nadalje ne pjevsm,
zaprijeti mi da će mi pokazati kad izađemo iz sela. Penjemo
se uz nasip. Po dvojica nosimo sanduk od šezdeset kilograma.
Pehar mi opet priđe i upita me da li ću pjevati. Nisam
mu odgovorio. Opsuje mi oca i osjetim oštar ubod u lijevu
lopaticu. »Pjevaj, majku ti tvoju!«, zaviče. Najednom nisam
više osjećao boli, ali sam osjećao da će me ubiti. U tom
sam momentu i sam zaželio smrt i bilo mi je već svejedno što
radi sa mnom. Ubo me još četiri puta kraj lopatice i u donji
dio leđa. Te uspomene imam još i danas.
Kako sam imao špagom vezan kaput oko struka, tako
je krv koja je tekla iz rane ostala u kaputu i nije curila dolje,
pa se tako i zgrušala. Bol još uvijek nisam jako osjećao. Vodnik
mi pokaže krvavi nož i reče: »Vidiš, ovim ću te zaklati,
majku ti svinjsku, ali ćeš mi prije odnijeti municiju na mjesto,
a onda ću te kao pile zaklati«.
Snaga me pomalo napuštala. Premda je bila velika zima,
mene je oblivao znoj. Kad smo stigli u selo Uštice, jedan
rojnik uđe u prvu seljačku kuću i naredi seljaku da upregne
kola i da nas poveze u logor. Pehar zatraži da mu preda
mene i pokuša me ubosti, međutim rojnik mu reče da ne
smije, jer moramo svi stići u logor — inače bi ih pozvali na
odgovornost misleći da im je zatočenik pobjegao.



Zatočenici su sami izrađivali sredstva kojima su ih ustaše ubijali. Tako
su morali sudjelovati u vlastitom uništavanju.



Prilikom odvođenja na mjesto gdje će biti podvrgnuti mučenjima i ubijanju,
zatočenicima su žicom vezali ruke na leđima.
zrtve su cesto ostavljane na ledini, jer su ubijanja bila tako masovna
da logoraši-grobari nisu bili u mogućnosti na vrijeme sve pokopati.


Admin: komentar modifikovan dana: Fri Feb 05, 2010 11:04 am; prepravljeno ukupno 1 puta

Na vrh Go down

avatar

Komentar on Sat Jan 16, 2010 5:58 pm  Istorija Jugoslavije

BRAT UBIJEN

Stigli smo natrag u logor. Ja se uputih do dr. Leindorfera
s kojim sam pošao zajedno iz Zagreba i bili smo bliski
jedan drugome. Čim sam stupio u ambulantu, u ugrijanu prostoriju,
izgubio sam svijest. Poslije nekog vremena došao sam
k svijesti. Ležao sam na podu, na dekama. Drug Leindorfer
mi je mnogo pomogao i samo njemu mogu zahvaliti da sam
ostao živ. Tu u bolnici već su ležali dva moja brata, pa je i
mene sada doktor smjestio. Ležao sam kraj brata Ote, dok je
Hugo bio malo podalje od nas. Oto je bolovao od dizenterije.
Nije ništa jeo pa je izgledao kao kostur. Ako je i nešto pojeo,
to je odmah iz njega izlazilo. Od uši je bio sav jedna rana,
jer se od slabosti nije mogao ni micati pa su se uši slobodno gnijezdile
po njemu. Ovako zajedno muke su nam bile blaže.
On je stalno plakao. Sunce je jednoga jutra doprlo do nas.
Oto je gledao u jedan tračak i jecajući govorio: »Egone, tebe
će ovo sunce još grijati, ali mene ne će više nikada.« Bilo mi
je strašno. Nisam ga tješio. Osjećao sam da on to niti ne
očekuje — bilo bi uzaludno.
Iznad nas je ležao mladi Dirnbah, student iz Zagreba.
Imao je također dizenteriju. Službujući liječnik vidje kako
je kupio od podvornika lonac graha za kutiju paste za cipele.
Liječnik mu priđe i reče da ne smije to jesti, jer se je odviše bolestan,
ali on ga zamoli plačnim glasom da želi umrijeti sit.
Pojeo je i time skratio muke.

Nakon tjedan dana već sam se malo oporavio i pođem
u lov na hranu. Donosio sam repu koju smo krali iz magazina.
Ali Oti nije bilo više spasa.
Najednom, drugog februara počelo je veliko spremanje
logora. Očekivala se međunarodna komisija, a s tim u vezi
počela su likvidiranja starijih zatočenika. Počela je i gradnja
nove blagovaonice, čiju gradnju je pratilo oko dvije stotine
zatočenika. Smrzavali su se pokrivajući krov. Kako je tko
pao s krova, odmah ga je drugi nadomjestio. Ja sam također
radio. Pravio sam stolove za blagovaonu. Tako mi se stanje
pogoršalo, pa me doktor opet smjestio u bolnicu kraj brata.
Oto je već jedva govorio. Samo je tupo buljio i plakao. Četvrtoga
februara dade me doktor L. prenijeti iz bolnice u baraku.
Držao sam se grčevito za Ota, ali su me ipak odvukli.
Isto tako iznijeli su još jednoga zatočenika. Ljutili smo se što
nas ne puste ležati na miru. Doktor nas je umirio objasnivši
nam da smo mi već toliko zdravi da ćemo moći uskoro hodati,
dok su svi drugi na samrti. Toga dana likvidirana je čitava
bolnica. Svi bolesnici, njih oko sto i trideset, natovareni su
na kamion i u njemu sjekirama zatučeni. Stradao je i Oto.
Hugo je izašao četiri dana prije i bio na gradnji baraka.
Po logoru je nastalo svestrano čišćenje. Najednom nastade
potraga za zatočenicima koji najbolje izgledaju, da ih
smjeste u bolnicu, kao bolesnike. Počeli su nam dijeliti trake
da ih stavimo oko ruke. Na njima su bili brojevi i to do
20.000, premda broj živih nije dosizao više od 2.000.
Kad su likvidirani stari bolesnici, pristupilo se uređivanju
bolnice. Iz Zagreba stigoše bijelo emajlirani kreveti
i nova posteljina, zatim bijelo platno za presvlačenje barake.
Na noćne ormariće stavili su jabuke i naranče, što su uklonili
odmah čim je komisija izašla kroz vrata bolnice.
Ja sam se oporavio tako da sam mogao iznositi kible iz
barake u skupnu latrinu. Osjećao sam još uvijek bol u leđima.

Na vrh Go down

avatar

Komentar on Sat Jan 16, 2010 6:00 pm  Istorija Jugoslavije

MEĐUNARODNA KOMISIJA

U logoru je vladala velika nervoza. Svi su očekivali
komisiju. Ustaše su počele blago s nama postupati. Među
zatočenicima su kružile razne vijesti. Bilo je zatočenika koji
su tvrdili da su na svoje uši čuli da su ustaše razgovarali
kako su Sovjeti u Budimpešti, ili da su Sovjeti zarobili Hitlera,
pa se sve to dovodilo u vezu sa tom komisijom. Što
su izgledi u logoru bili gori, to su alarmantnije vijesti kružile.
Tko je te vijesti izmišljao, nitko nije znao, ali svako
tko ih je prepričavao iznosio ih je kao najvjerodostojnije.
Tri dana pred dolazak komisije dobivali smo bolju hranu:
tri puta na dan gusti grah sa mesom. Toliko smo žderali da
smo svi provalili stomake i dobili proljev.
Petoga uveče izvršeno je posljednje čišćenje logora, tako
da se sve stare i bolesne zatočenike prebacilo u magazine u
selu. Došao je dugo očekivani šesti februar. Oko deset sati
dopodne pojavili su se na kapiji članovi t. zv. međunarodne
komisije u kojoj su bila i dva crkvena dostojanstvenika, poslana
od Vatikana. Jedan je bio mršav i davao utisak kao da
je i on sam logoraš. Drugi naprotiv bio je nizak, debelog i
bezbrižnog lica što ga je činilo dobrodušnim. Više nižih i
viših njemačkih oficira, kao i talijanskih, ustaških i domobranskih
oficira, jedna Nijemica u uniformi SS odreda te ustaški
novinari — sačinjavali su tu komisiju. Ta međunarodna
komisija bila je predvođena po Maksu Luburiću i njegovim koljačima.
Najprije su odvedeni u ustašku časničku blagovaonu
koja im je prikazana kao blagovaona za one zatočenike koji
se dobro ponašaju. Zatim im je pokazana novo izgrađena baraka,
koja je i izgrađena samo u tu svrhu. Ušli su i u novo
uređenu bolnicu, ali čim ju je komisija napustila, zatočenici
koji su igrali ulogu bolesnika istjerani su napolje, a oni koji
su sporije izlazili izvukli su i batine. Niti jedan član komisije
za cijelo vrijeme obilaska nije progovorio sa zatočenicima ni jednu riječ.

Par dana poslije posjeta komisije našao sam komad novina
»Hrvatski narod«. Veliki članak sa krupnim masnim
slovima: »Jasenovac nije mučilište, a ni oporavilište«. Sam
naslov je bio već toliko perfidno postavljen, a tek sadržaj
sa svojim hvalospjevima i iskazom komisije o najbolje uređenom
logoru u Europi!
Uz sve patnje i stradanja zima je te godine, naročito
mjeseca februara, bila tako jaka da se ni najstariji ljudi nisu
sjećali takve zime. Pijucima smo razbijali suhu smrznutu
zemlju, kopajući masovne rake za našu braću, žene, majke,
očeve i djecu. Ali kao da je zima htjela da to sprreči, nije
davala pijuka da je uznemiri u njenom mirovanju. No zato
se čovjek, koji je nadmašio i najljuću zvijer, dosjeti i pronađe
drugo sredstvo za uništavanje ljudskih bića. Čovjek,
intelektualac, mašinski inženjer, niskog rasta, striženih brkova,
pojavio se jednog dana u logoru pod imenom Dominik Piccili.
Dominik Piccili, koji je na prvi utisak izgledao kao da
će biti na korist zatočenicima, ubrzao je uništavanje ljudi i to
zloglasnim jasenovačkim krematorijem. Po njegovu dolasku
jedna je grupa zatvorenika bila određena na rad na samome
ringu ciglane. U drugoj zgradi ciglane i to na njenom gornjem
dijelu protezala se prostorija sa malim sobicama u kojima
se sušila cigla. Radilo se u zadnjem djelu te prostorije,
a zatočenici koji su tu radili bili su odijeljeni od svih ostalih,
posebno hranjeni i posebno stanovali. Već je prošlo osam
dana u tajnosti, kad je nas desetak zatočenika poslato u lančaru
da nosimo neke željezne šipke u gornju prostoriju. Kad
sam po drugi puta donosio te željezne šipke, stigao sam do
same nove prostorije, koja je bila oko tri kvadratna metra,
a čije je dno bilo sastavljeno od tih željeznih sipki. To je bila
gradnja krematorija. Donji dio te prostorije ložio se danju i
noću, a plamen koji je sukljao kroz šipke progutao je svoje
prve nevine žrtve — onu grupu zatočenika koja nije ni znala
da gradi svoj budući grob, gdje će ostaviti pepeo svojih kostiju,
a poslužila je zatim kao pokus prvome krematoriju
Jasenovca.
Ženski logor koji je postojao u Đakovu bio je pod upraviteljstvom
studenta frankovca iz Zagreba, ustaškog satnika,
Joze Matijevića. Ta zvijer je izvršila likvidaciju tog logora.
Jednu grupu žena je likvidirao još u Đakovu, dok je zdravije
i mlađe žene otpremao u Njemačku, odakle se niti jedna nije
javila. Ali glavni dio žena i djece, među kojom je bilo i dojenčadi,
dopremljen je u Jasenovac. Svake večeri dolazili su
kamioni i autobusi u logor. Jedan po jedan kamion bio je
ispražnjivan. Dok bi jedna grupa žena i djece odlazila uz
skaline, dotle bi onim ostalim ženama bilo rečeno da pričekaju,
jer će se grupa po grupa smještati u tople prostorije.
Jedna majka skida svoje trogodišnje dijete i začujem kako
dijete pita mamu: »Mamice, meni je jako zima, kad ćemo
doći u toplu sobu?« Majka puna nade umiruje svoje dijete,
pokazuje mu skaline i kaže: »Ovim ćemo se skalinama penjati u toplu sobu«.

Te majke sa svojom djecom osjetile su svu surovost
ljudskog divljanja još u Đakovu. Vjerovale su u bolje, penjući
se uz te skaline. Slušao sam bat nogu, plač djece, utjehe njihovih
majki.
Baraka našeg logora u 3B bila je u blizini zadnjeg dijela
ciglane, tako da smo čuli strahote ringa pretvorenog u krematorij.
Žene i djeca bacane su žive u sobu sa rešetkama kroz
koje je sukljao visoki plamen vatre. Krikovi su bili jezivi.
Izgleda da je žrtva jedna po jedna bacana u taj oganj smrti.
Švapska zvjerstva bit će ubilježena u historiju čovječanstva,
ali ustaše nadmašili su i njih. Jer dok su Švabe svoje žrtve
trovali, pa ih tek onda palili, ustaše su žive ljude bacali u
vatru.


Krematorij zloglasnog inženjera Dominika Piccilija bio je izgrađen kako
bi se likvidacije mogle izvoditi masovnije i kako ne bi ostali tragovi.
Ostaci »tvornice lanaca« u kojoj su zatočenici bili primorani da sami
kuju sredstva za vlastitu likvidaciju. »Tvornica smrti« predstavljala bi
simboličniji naziv.

Na vrh Go down

avatar

Komentar on Fri Feb 05, 2010 11:06 am  Istorija Jugoslavije

KRŠTENJE DJECE

Jutrom kad smo izlazili u »stroj« na rad, iako naviknuti
da gledamo svoje mrtve drugove, okretali smo glave u stranu
na mjestima gdje su bili kamioni, jer su se na smrznutom
snijegu viđale dječje pletene cipelice, kapice, dudice, amul
e t i . . . ostavljajući dubok i težak utisak i potsjećajući nas
jia strahote ringa. Ustaške zvijeri, krvoločne nemani, naslađivali
su se zvjerstvima nad majkama i nevinom djecom.
Prenosimo ciglu pred Upravnom pisarnom i vidimo tri
žene sa dječicom na rukama kako čekaju svoju sudbinu. Jedan
drug dodajući mi ciglu upozori me na ženu u sredini, koja mu
je rođakinja.
Svećeničko lice fra Majstorovića, obučenog u elegantno
odijelo, našminkanog i napudranog, u zelenom lovačkom šeširu,
sa nasladom je promatralo svoje žrtve. Prišao je djeci,
čak ih je i pomilovao po glavi. Društvu se priključio Ljubo
Miloš i Ivica Matković. Fra Majstorović reče majkama da će
sada biti krštenje njihove djece. Oduzeli su majkama djecu, a
dijete koje je nosio fra Majstorović u svojoj dječjoj nevinosti
milovalo je našminkano lice svoga ubojice. Majke, izbezumljene,
uočile su situaciju. Nude svoje živote tražeći milost za
mališane. Dvoje djece su metnuli na zemlju, dok je treće ba-
Na svakom koraku u Jasenovcu nailazilo se na ovakve tragove smrti.

čeho kao lopta u zrak, a fra Majstorović, držeći u ruci bodež
okrenut prema gore, tri puta je promašio, dok je četvrti put
uz šalu i smijeh dijete ostalo nataknuto na bodež. Majke se
bacale po zemlji čupajući kose, a kad su počele strahovito
vikati, ustaški stražari 14. osječke satnije odveli su ih i likvidirali.
Kad je sve troje djece tako svirepo stradalo, tri dvonožne
zvijeri međusobno su davali novac, jer izgleda da su se
kladili tko će prije nataknuti dijete na bodež.
Sada su i žene počele u Jasenovcu dijeliti sudbinu sa
muškarcima. Njihov udes bio je daleko strasniji, naročito onih
mladih i ljepših žena.
Jednog je dana nas desetak otpremljeno u Gradinu, kamo
smo poslani u jednu ispražnjenu kuću da je uredimo. Otvorili
smo vrata sobe. Na podu je ležalo više mladih žena. Zidovi
su bili krvlju poprskani. Žene su bile gole, izmrcvarene.
U toku noći silovane, a zatim pobijene. Te žene smo zakopali
nedaleko seoskog groblja i leže u zajedničkoj raci.
U samo selo Gradinu preko puta logora ide se skelom
preko Save. Srpski stanovnici toga sela bili su svi prevezeni
u logor i likvidirani, a Gradina je postala klaonica ljudi,
žena i djece. Na skelu se dođe odmah kod silaza samog logora
na Savu. Često puta sam išao tom skelom na sječu drva. Taj
put je uvijek bio put u neizvjesnost.
Na svakog zatočenika obično je bio određen po jedan
ustaša dobro naoružan. Mnogo grupa je odlazilo na rad bez
povratka. Kadgod sam išao na onu stranu Save, nisam bio
siguran da li ću se vratiti. Čudan je to osjećaj: voziti se preko
vode skelom, želudac ti prazan, izmučen si i iscrpljen, ne vidiš
nikakva izlaza, osim nade koju stalno podgrijavaš čekajući
priliku za bijeg. Iako nas se od mnogo stotina hiljada samo
nekolicina spasilo, ipak je onaj koji je imao nade, koji nije
podlegao apatiji i nemoći, koji je čvrsto vjerovao u osvetu,
imao više snage, lakše je izdržao.

Na vrh Go down

avatar

Komentar on Fri Feb 05, 2010 11:08 am  Istorija Jugoslavije

KOŽARA

Iscrpljen glađu i zimom ležao sam u baraci čekajući da
završim svoje muke. U tom očajnom stanju drugoga marta
1942. godine pozovu u baraci moje ime i prezime. Mislio
sam da odlazim u nepovrat i da sam zato prozvan, ali mi
saopće da me traže kod kožara. Odmah se sjetih da sam se
pred nekih mjesec dana javio za grupu kožara iako o tom
zanatu nisam imao pojma — nadao sam se zaštiti drugova
koji u toj grupi rade. Logor kožara, ili tako zvana grupa 4.,
nalazio se u samome selu, po prilici oko 2 km udaljenom od
ciglane.
Jedva sam se digao i obukao, natovario naprtnjaču na
leđa i krenuo napola mrtav. U ono vrijeme je značilo ići u
obrtničku grupu kao da ideš na slobodu. Nas trinaest, zapravo
trinaest kostura, natovare kao vreće na kola, jer polovica
nije više imala snage da se popne. Krenusmo na put u novi život.

Kad smo stigli u kožaru, gdje su bile prilike za naš pojam
znatno bolje, sreli smo drugove s kojima smo se otprije
u logoru upoznali. Pružiše nam malo hrane. Lizao sam mrvice
kruha sa dlanova gledajući u komadiću kukuruznog kruha
svetinju, jer su prošla već četiri mjeseca otkako ga nisam ni
vidio. Otpuzasmo u donji dio kožare i na kraju ugledah peć.
Cijele zime nisam znao za grijanje tako da mi je došlo da
zagrlim tu peć kao najmilije stvorenje. Novi osjećaj koji je
u mene ušao — peć, kruh, krov nad glavom, da ne ću više
spavati u baraci gdje bije snijeg, mraz i kiša — učinio je da
sam od sreće zaboravio da sam uopće u logoru. Ovdje je
vladao već i neki drugarskiji život. Tu su uglavnom bila
uvijek ista lica, a ne kao na ciglani, gdje stalno jedni nestaju
da ih drugi zamijene. Ležaji (boksovi) bili su na tavanu. Ali
ja sam bio tako slab da se nisam mogao uspeti uz ljestve već
sam ležao u prizemlju. U tom položaju sam se hranio tjedan
dana. Čim se malo oporavih, iako sam jedva stajao na nogama,
izvukao sam se na rad, samo da ne padnem u oči ustašama.
Na ciglani hranio sam se redovito od korijenja do ljudskog
izmeta. Prvi dan kad sam stigao u kožaru mislio sam da je
problem gladi riješen. U tom obrtničkom privilegovanom logoru
dobivala se slijedeća hrana: za doručak tri decelitara
gorke crne kave, za ručak pola litre grah — čorbe bez masti
i bez zaprške, za večeru čorba od trulog krompira ili smrznute
repe. Ispočetka smo dobijali kruh od pola kile, koji se
dijelio na tri osobe. To je trajalo nažalost vrlo kratko vrijeme.
Kasnije se dijelio na pet, pa na osam, da se naposletku posve ukine.

Kako nisam znao kožarskog zanata, a bio sam još uvijek
slab, to su me drugovi najprije smjestili u kefarsku radionu
koja je bila u sklopu kožare. Kefara je bila uopće kao prvo
oporavilište, jer se tu radilo sjedeći, a rad je bio lakši. Radio
sam na priređivanju dlake za pravljenje četaka. Glavna tema
razgovora medu nama bila je hrana. Baš zato što se tu jelo i
što je svako sjedio na svojoj klupi, došla je proždrljivost
više do izražaja. U kožari nije se umiralo od gladi, ali se zato
patilo od gladi. Tako kad smo za vrijeme ručka bili zajedno,
tako i kod primanja hrane — jedan je drugom nesvijesno
gledao u porciju i uvijek vidio da onaj drugi ima više od
Onaj tko je osjetio što znači jesti i gledati kako ti jelo
iz porcije nestaje, kako ostavljaš praznu porciju, zvjeraš
očima, nigdje ne nailaziš više zalogaja, taj će moći lakše da
razumije što je glad. Ja sam tu glad osjećao kroz cijela četrdeset
i četiri mjeseca, sa malim iznimkama u vrijeme kad
sam mogao primiti paket. Najesti se — to je misao koja me
je pratila kroz cijelo moje logorovanje.
Nagnuti nad svojim porcijama sjedimo za kefarskim
klupama, srčemo halapljivo supu od repe. Ja sam jeo brzo i
proždrljivo. Bio sam uvijek medu onima koji su se prvi dizali
sa svojom porcijom i udaljavali se da ne gledaju kako
drugi još jedu. A bila su dva druga, jedan srednjoškolac iz
Zagreba i jedan zubotehničar iz Sarajeva, koji su jeli veoma
sporo i vjerovali da ih to više siti. Dok je jedan kefar opet
sipao u svoju hranu redovito toliko vode koliko je primao
hrane. Njegova je teorija bila: volumen zadovoljava želudac.
Živci su nam bili napeti do krajnosti, naročito kad se vodila
tema o hrani o kojoj smo voljeli svi govoriti, ali malo tko slušati.

Jednom se, jedući zadnje zalogaje krompirove juhe, sjetih
roditeljskog doma, sjetih se majke — koliko mi je puta
znala reći: »Sinko, jedi, to je dobro, da znaš koliko bi hiljada
djece bilo sretno da im njihove majke mogu to dati«.
Ja sam onda bio dijete. Nisam to shvatio, ali sada ne
da sam shvatio — iskusio sarn to. Tako razmišljajući nabacim
drugovima nešto o jelu, da zatim svi na mene graknu
što opet o jelu, da za par minuta netko drugi opet započne,
da ga opet svi ušutkaju ...
Sad se ponovo počeo dobivati kruh — pola kile na pet
osoba na cijeli dan. U normalnom životu dioba ne bi pretstavljala
problem, ali u logoru glad je napravila i te kako
velike probleme. Tu je došla do izražaja u potpunom smislu
pravedna razdioba na ravnopravnoj osnovi. Od onoliko ljudi
na koliko se kruh dijelio stvarala se zajednica.. Svaki dan je
jedan drugi iz te zajednice primao kruh. Primljeni kruh morao
je zajedničar nositi visoko, tako da su ga mogli vidjeti
svi ostali članovi koji su bili u pratnji.
Zašto je morao nositi kruh visoko? Zato, jer kruh ima
koru, a od te kore je znao i po koji komadić nestati. Nekad
je taj komadić znao biti otkinut pri transportu iz pekare, a
da ne bude sumnje, kruh se nosio visoko.
Sad je donesen kruh trebalo razdijeliti. Dijeljenje je
vršio onaj tko ga je i nosio. Nakon dugog parceliranja kruh
se isjekao na jednake dijelove. Kako glad ne pozna jednake
dijelove, zatočenici jedne zajednice bi okrenutim leđima uzimali
komad po redu, dok bi članovi druge zajednice kontrolirali,
a zadnji komad bi ostao onome tko ga je podijelio. Kako
se radilo o kukuruznom kruhu koji kod rezanja, ostavlja
mnogo mrvica, onda bi i one njemu pripale. Te mrvice su
znale često puta biti predmet žučnih svađa.

Na vrh Go down

avatar

Komentar on Fri Feb 05, 2010 11:20 am  Istorija Jugoslavije

PJEGAVAC

Razorno djelovanje uši bilo je i ovdje, ali s razlikom
da smo tu mogli s vremena na vrijeme skinuti košulju i uš
trijebiti. Tu bi došlo do izraza logorsko gledanje na stvari.
Tvoja vlastita uš bi postala sastavnim dijelom tvog tijela. Nju
bi gledao i drobio prstima bez gađenja. Ali zato uš na drugome
nisi mogao gledati. Svako je drugom govorio da je strahovito
ušljiv, dok smo u stvari svi bili jednaki.
Posljedica uši, čim je došlo proljeće, bila je pojava pjegavca.
Sreća još da smo bili u tom obrtničkom logoru i da
su nas zatočenički liječnici prikrivali, kao da smo oboljeli
od gripe.
Početkom aprila i sam sam obolio od pjegavca. Ležao
sam kraj druga koji je imao i tu nesreću da je bio od rođenja
gluhonijem, ali kao krojač uspio je i on doći u obrtničku
grupu. Prvih dana moje bolesti imao sam još uvijek dobar
apetit, dok je drugi kraj mene bio već na polovici bolesti i
tako skrhan nije mogao ništa jesti. Njegov zajedničar mu
donio njegov dio kruha, a on ga stavio pod glavu, a da ga
nije ni jeo, ni pogledao.
Ja sam postao kradljivac. Taj komad kruha sam ukrao,
čim je on zaspao. Sjutradan je to primijetio i kad mu je opet
donesen kruh, povukao me za ruku, opljuvao cijeli komadić,
pokazujući mi kako bi mi ga ogadio, i onda ga metnuo pod
glavu. Glad ne pozna gadljivosti i ja sam njegov dio kruha
opet ukrao. Kako je on to opet opazio narednog dana, raznim
gestama mi prijetio. Opet mu je donesen kruh, on me i opet
povuče za ruku, okrene mi stražnjicu, koja je bila sva od proljeva
uprljana i zagadi kruh tako što ga povuče preko stražnjice.
Gluhonijemi je zaspao. Satan gladi opet je pobijedio i
ja. opet prisvojih kruh.
No već nakon tri dana i meni je porasla temperatura,
stalno sam bulaznio i tražio sam samo vode. Kroz četrnaest
dana moje vrućice i moj je kruh nestajao. Kad sam ozdravio,
prišao mi drug, tvorničar kefa iz Osijeka i smijući se rekao
mi, kako je uzimao kruh. Za vrijeme pjegavca svi smo se ponašali
kao djeca. Lijekova nismo dobivali nikakvih, osim
nekih pilula. Mnogo naših drugova je podleglo, a uglavnom
oni koji su imali bolesno srce i koji su bili fizički slabi.
Već pri kraju moje bolesti došla nam je u logor radosna
vijest da ćemo dobiti karte i moći pisati i dobivati pakete.
Zaista., dobili smo karte i smjeli napisati dvadeset riječi uključivši
adresu i potpis.
Svi smo još imali u sjećanju prevaru iz 1941. ali smo
ipak pisali našim poznatima i tražili pakete. Na karti je bilo
naštampano: »Nagrada za dobro vladanje daje pravo pisanja
i primanja paketa«. S tim se htjelo prikriti pobijene, kao da
se nisu javljali zato što su bili slabog vladanja.
Nakon sedam mjeseci logorovanja otišle su prve vijesti
\7. logora iako najstrože kontrolirane od ustaša.


Nezajažljivi pljačkaši naredili su ustaškim hijenama da iskopavaju poklane
zatočenike i da im izvade zlatna zubala.
Nakon povlačenja, u strahu pred osvetom zatočenika, ustaše su počeli
s likvidacijom ostataka logoraša koji su do tada preživjeli krvavi teror



Opet su porasle
u logoru neke nove nade da to znači neku promjenu.
U stvari time nas se ishranjivalo izvana, a ustaše su pri tome
sve što je bolje i finije vadili iz paketa.
Napokon su stigli i prvi paketi. Nekada je bio pojam
veselja, glavni zgoditak na lutriji. Ali kad sedammjesečni
logoraš dobije paket, u njemu sira, kruha, pekmeza, pa i koji
komadić kolača — sve ono na što smo zaboravili da uopće
postoji na svijetu — to onda više nije radost čovjeka koji
dobija hrpu novca, nego je to radost života, koja tjera suze
na oči. Sad je došlo do izražaja da smo ljudi. Našu radost
dijelili smo međusobno. Pao je odmah prijedlog da stvorimo
zajednicu paketa. Kako je došlo kod nekolicine do sentimentalnih
izražaja, da bi mu bilo teško odijeliti se od paketa
koji mu šalje žena, majka ili slično, to se obrazovala carina
na pakete. Tri druga odabrali smo za carinike, oni su imali
naše povjerenje i oduzimali su prema veličini paketa određeni
dio hrane. Iz te carine se sastavljali novi paketi i po
abecednom redu dijelili onim ljudima koji ih nisu mogli dobiti
ni od koga.
Sad se osjećala potreba u našem logoru da se uši moraju
istrijebiti i zavesti neka čistoća. Mene je to učinilo praljom
rublja, ili kako su me logoraši nazivali — »vešericom«. Uredio
sam praonu rublja i manje više na zadovoljstvo svih počeo
svoje novo zanimanje.
U to vrijeme na ciglani je nastala velika proljetna poplava
i seoba logoraša, koji su djelomično prebačeni u Staru
Gradišku. Tamo se stvarao novi logor smrti. Preostali logoraši
na ciglani, koji su radili u ciglanskim obrtničkim grupama,
počeli su također sređivati svoj logorski život, dok su
istovremeno dolazile mase seljaka i građana i odlazile izravno
na likvidaciju. Sa ciglanom smo održavali vezu bilo putem
zatočenika kočijaša, ili naših grupa iz kožare koje su danomice
odlazile na šumski rad, prolazile kroz ciglanu i sastajale
se sa drugovima. Od njih smo dobijali podatke.
Jednog jutra kad sam stigao na ciglanu, pred časničkom
blagovaonom pijuckao je Piccili u društvu ostalih koljača.
Mi smo stajali nedaleko njih i čekali prebrojavanje. Piccili pozove
nekolicinu zatočenika da pripreme svoje porcije za
hranu i naredio kuharima iz časničke kuhinje da im porcije
napune. Mi ostali smo ljubomorno gledali kako naši drugovi
prevrću oči i halapljivo jedu dobivenu hranu. Piccili im naredi
da moraju sve pojesti i za uvjerenje ispražnjene porcije
preokrenute staviti na glavu. U blizini su bila složena drva.
Piccili i svaki koljač uzme po jednu cjepanicu. I za tili čas
zatočenici koji su još malo prije veselo jeli bili su nagrađeni
sadističkim udarcem po glavi, pri čemu im se slupana porcije
nasjekla u lubanju. Piccilijev zov: grobari! grobari! bio je
epilog jedne ustaške zabavice.


Prilikom povlačenja ustaše su ostavljali za sobom perspektivu koju su
i najavljivale vraćajući se u prodanu domovinu: perspektivu smrti.

Na vrh Go down

avatar

Komentar on Fri Feb 05, 2010 11:26 am  Istorija Jugoslavije

»TRI C«

Ljeto 1942. po masovnom klanju bilo je jedno od najkrvavijih
razdoblja logora Jasenovac. Dnevno su u vagonima
dolazili muškarci, žene i djeca i bili skelom prevoženi u Gradinu,
gdje bi završili svoje muke.
Četrdesetipethiljada cigana, među kojima su bile i glazbe
noćnih lokala koje su još nedavno zabavljale švapske i ustaške
glavešine. Dovedena je jedna grupa cigana, ličkih seljaka,
koji su dobili u Gradini kuće i nastanili se tamo sa svojim
obiteljima. Ti lički cigani dobili su čak ustaške uniforme,
određeni su bili za koljače i godinu dana služili su ustašama
kao njihova ispomoć poslije čega su bili sa cijelim porodicama
likvidirani.

Pitao sam se onda tko će tim krvavim zlatom da pravi
trgovinu. Na to dobivam čudan odgovor baš danas kad o
tome pišem. Otkriveno je na svetome mjestu, u crkvi, zlato.
Zlatni zubi, rasječeno prstenje i druge uspomene i dragocijenosti.
Ja, koji sam gledao kako se to »stiče«, vidim zatočenika
kako dolazi u logor, vidim skelu, put u Gradinu, vezane ruke
žicom, malj, sjekiru, udarac po lubanji, ustaški bodež kako
para i vadi zube, razbija i lomi čeljust... krvavo zlato meće
u torbu.
Gradina je godine 1942. primila pod svoju zemlju najveći
broj žrtava, cifru od nekoliko stotina hiljada nedužnih
jadnika.
U to vrijeme počelo je i čišćenje u Staroj Gradiški odakle
su se vraćale grupe zatočenika u Jasenovac na likvidaciju.
Pojedinci, koji su bili obrtnici, dolazili su u radione, dok su
ostali odlazili u novi logor kojeg su kasnije nazvali logor
»Tri C«
Sve grupe koje su dolazile, a nisu odmah mogle stići u
Gradinu na likvidaciju, prebacivane su u taj logor. »Tri C«
nalazio se na logorskom terenu, pod vedrim nebom, ograđen
bodljikavom žicom, a po noći obasjan reflektorima. Iz tog
skupnog logora smrti uzimali su se radnici za siječu šume ili
za gradnju novog nasipa.
Sada je osnovan i ženski logor, ograđen od nas samo
bodljikavom žicom. Historija tog logora mnogo je tragičnija
od naše. Žene su se morale podavati i bile su silovane od
ustaških zvijeri.
Jednom sam se baš vraćao sa rada i vidio kako je streljano
pet mladih žena. Streljane su zato, jer su ostale u drugom
stanju posle silovanja. Upravo smo prolazili kraj žice,
kad je Matković završio svoj govor o nemoralnom ponašanju
nekih žena što se u ustaškoj Hrvatskoj kažnjava smrću.

Nisu streljane puškom, već je Matković svakoj pojedinoj
ispalio metak revolverom u sljepoočnicu. Nisu molile ni kleknule.
Taj logor bijede dao im je čvrstoću. Znale su da za
njih nema više spasa od tih ljudi. Tek ih je hitac u glavu
bacio na tle, jednu po jednu.
Za vrijeme tih najvećih klanja i zvjerstava prenijela se
logorom vijest da će doći novi upravitelj logora i da će prestati
klanjem. Pred samu jesen bilo je još velikog čišćenja,
tako da se čistilo i po radionama. Trojica zatočenika bila
su pobjegla, kad su se nalazili na radu u Gradini, pa je to
bio dovoljan povod da se strelja tri stotine iz radiona. Ovakva
streljanja bila su kao i obično popraćena velikim ceremonijama.
Tako i ovaj puta, čim se doznalo za bijeg te trojice,
sazvan je nastup zatočenika iz svih radiona. Zatočenici
postrojeni u krugu slušali su upravitelja kako govori da će
biti izvršena odmazda za svaki pokušaj bijega. Po njihovoj
logici nitko nije smio ni da pokuša da pobjegne, premda ih u
logoru čeka sigurna smrt. Ali zato mi zatočenici nikako nismo
osuđivali bijeg makar koliko radi toga stradalo. Dapače,
mi smo se veselili, jer smo znali da će tako bar netko
valjda ostati živ, pa će moći i opisati naša stradanja.
Ustaše su hodale oko stroja i odabirali svoje žrtve. Osjećaj
i misli svakog zatočenika tada su jednake. Ako te ustaša
izaberu, nema ti više spasa.
Ovakvah nastupa tokom četiri godine bilo je vrlo mnogo,
nekada i dva do tri puta tjedno. Bilo je to radi bjegstva,
ali često puta se fingirala krađa, bijeg, ili širenje alarmantnih
vijesti, a u stvari bilo je potrebno čišćenje.
Od mjeseca juna do novembra poginulo je u Gradini
preko dvijestotine i pedeset hiljada ljudi. To smo saznali od
jednog druga koji je radio u pisarni gdje je vođen registar
pridošlih vagona, pa je on otprilike sračunao koliko je ljudi
dolazilo i otpremano u Gradinu. Osim toga još su vođene
mase seljaka i seljanki sa Kozare izravno u Gradinu. U tom
najvećem pokolju pronijela se vijest da dolazi novi upravitelj
Ivica Brkljačić, raspop, i da će on u logoru uspostaviti red.
O Sovjetskoj vojsci, kao i uvijek, kružile su različite
vijesti. Upravo je počela gigantska borba za Staljingrad. Novine
je bilo tada strahovito teško unijeti u logor, ali je zato
bio dosta i jedan primjerak, pa da čitav logor sazna o stanju
stvari. Iako smo imali ustaške novine koje su samo govorile
o velikim pobjedama njemačke vojske, ipak smo iz tih
velikih hvalospjeva razabrali stvarnu besprimjernu borbu Sovjetskog
naroda za vlastiti život i opstanak, da se kasnije
pretvori u pobjedu svih slobodoljubivih naroda.

Mi smo po nabavljenim mapama znali što znači kad novine javljaju da
Nijemci zauzimaju nove položaje zapadno od Dona, ili da
napreduju prema Donu. Pratili smo dvije borbe. Jednu, borbu
za Staljingrad i drugu, borbu ljudi sa glađu.
Prije nego što je došao novi upravitelj, stari — tj. Matković,
dao je naredbu da logoraši logora »Tri C« poginu od
gladi. Drugovi sa ciglane, koji su dolazili k nama u kožaru
na rad, pričali su nam o strahotama logora »Tri C«. Na njihovom
logoru bila je izvješena tabla »PJEGAVAC«, iako nisu
bili bolesni. Ali to je značilo kao neka karantena, pa se nitko
nije smio približiti. Osim grobara nitko se i nije prbližavao.
Izdaleka vidjelo se samo pomicanje nekih sjena koje su sličile
kosturima. Nakon deset dana gladovanja osjetio se po
logoru miris cvrljenog mesa. Taj neugodni miris dolazio je
iz »Tri C«. Tamo su se vidjele kao i obično male vatrice pod
vedrim nebom. U jutro su bili pozvani grobari i sada se prvi
puta otkrilo u logoru da se jelo ljudsko meso. To je bilo u Jasenovcu
u jesen 1942.
Grobari, koji su iznosili leševe iz »Tri C«, viđali su da
je svakom lesu stražnjica izrezuckana. Sad se saznalo i to
otkuda potječe svake večeri onaj neugodni miris cvrljenog
mesa. Rezati su mogli samo na tom stražnjem dijelu, jer je
tamo ostalo nešto mesa. Trajalo je to oko mjesec dana, kad je
Matkoviću dodijalo da dulje čeka, pa je dao ostatak od osamdeset
zatočenika prevesti u Gradinu i tamo ih žive uzidao.
Sad je logor preuzeo Brkljačić. Bio je to čovjek naprćen,
ohol i zahtijevao da ga svaki zatočenik pozdravlja, ali on sam
nije nikome odzdravljao. Ako ga tko nije slučajno pozdravio,
ili primijetio, bio je bačen u okove i tako okovan morao raditi
mjesec dana.

U to vrijeme se u logoru najednom osnovala i crkva.
Za svećenika bio je postavljen ustaški satnik, svećenik Brekalo.
Opet je zavladao optimizam u logoru. Počeli su stizati
paketi, a i zdravstveno stanje se popravilo. U logoru nije
umiralo od bolesti više od četrnaest do šestnaest ljudi dnevno,
a bilo nas je tada oko dvije hiljade. To je tako trajalo do
4. februara 1943. godine. Petoga februara dobio sam od jedne
seljanke novine u kojima je stajalo velikim slovima napisano
da je njemačka vojska pobijedila kod Staljingrada. Određuje
se tri dana žalosti za hrabre pale borce. Već iz teksta sam
mogao razabrati da je slavna von Paulusova vojska boreći
se za novi poredak — kapitulirala.
Mi smo već znali da je nastalo rušenje tiranije
Tako je i u logoru nakon kratkog mirovanja opet nastao
teror. Batinjanje je bilo na dnevnom redu, kao i okivanje, a
počelo je i nanovo ubijanje. Kao koljači naročito su se istakli
pop Brekalo, koji je ravno sa klanja odlazio u crkvu i sa još
krvavim odijelom služio misu. Nije se on stidio svog krvavog
zanata, premda je bio svećenik i pretstavnik crkve u Jasenovcu.
Jednog dana poslat sam u stan Brčkala da mu ga
spremim. Kako sam došao, bio sam određen da čistim krvave
mrlje sa kabanice. Tu su se nalazili Fra Majstorović, svećenik,
Ćulina, kao i poznati koljač Tolj. Čistio sam te kabanice u
hodniku, kad prođe Brekalo teturajući od alkohola. Opazivši
me upita gdje radim. Odgovorili da radim u kožari, a idem
i na vanjske radove. Pobožnim licem i glasom pozva me u
sobu. Dobio sam jesti ostatke pečenke. Iako sam bio gladan,
nije mi išlo u tek. Sav sam se znojio, ne od jela, već od prisutnog
društva. Dobacivali su mi stalno kosti, dok mi Brekalo
govorio: »evo ti, najedi se da mi budeš bolji za malj«.

Iz sobe me nisu pustili, već sam morao gledati njihova orgijanja.
Bilo je tu novo pokućanstvo jedne srpske jasenovačke obitelji,
čiji su oni stan koristili. Najprije su gađali jabuke na ormaru.
Zatim su izbušili ormar i drugo kušajućim metcima načinili
kružnice po stvarima. Kad im je dodijalo, digne se Brekalo i
skine Isusovu sliku, objesi je na ormar i počeše je kroz naskroz
bušiti metcima. Tu sam sliku kasnije dao seljanki Kati koja
mi je donosila novine, tako da je selo doznalo za pobožnost
jasenovačkih svećenika.
U jesen 1943. Kata je sa još drugih 13 seljanki strijeljana.
Naša kola išla su dnevno na ciglanu, a i za šumski rad
morali smo davati iz kožare svaki dan drugu pedesetoricu.
Tako je postojala redovita veza između ciglane i kožare.
Jedno vrijeme čistio sam ustašku biblioteku. Tu se nalazio
i kompletan Brokhaus leksikon. Tražio sam način kako
da izvadim iz tih knjiga zemljopisne karte, jer znali smo da
su tamo Nijemci doživjeli poraz. Iz tih karata mogli smo razabrati
njihovo povlačenje prema zapadu.
Skela je stenjala vozeći svako pola sata, danju i noću,
svoj tužni tovar. Novopridošle mase nisu znale što se na drugoj
strani Save odigrava. Njima se govorilo da će biti na
drugoj strani naseljeni. Čak su ustaše naredili ciganskim glazbama
da sviraju i pretvorili sve u jedno pučko veselje.
Bio sam sa drugom Jagodićem, kočijašem, koji je u Gradini
kao kočijaš čitava dva mjeseca prevozio leševe do rake.
Pripovijedao mi kako uvijek prije bacanja leševa u raku dolaze
ustaše i pregledavaju svaki les, otvarajući mu usta. Čak
mrtvac, ako je imao zlatne zube ili čeljust, bio je po drugi
puta iznakažen.


Da bi uništili tragove svog barbarstva ustaše su pri povlačenju uništavali
sve što su stigli. Plamen »kožare« obasjavao je slobodu koja se približavala
zatočenicima.



Ostaci logora kao nijemi svjedoci fašističkih zločina nad obespravljenim
zatočenicima. Ustaše nisu uspjeli uništiti tragove svojih zločina •—• ruka
odmazde stigla je iznenada.


Brišući prašinu sa knjiga stavio sam na leksikone male,
sitne komadiće papira da vidim da li će ih ustaše uzimati u
ruke. Četvrti dan sam bio opet u biblioteci i nađem papiriće
onako kako sam ih ostavio. Sutradan je bila subota. Subotom
smo čistili parkete, pa sam to ostavio za sutra, kad ću
imati više vremena.
U sobi smo bili dvojica. Sa mnom je bio moj prijatelj
Arnold Baš, pjevač. Radili smo sporazumno. Ja sam vadio
knjige redom i stavljao ih na pod, kao da ću svaku posebno
brisati. Kad sam našao pod »R« Russland, pristupio sam
poslu. Arnold je odmah počeo viksati pred vratima, tako da
ako netko dođe, mora najprije udariti o njegovu glavu, a
time bih ja već bio dovoljno obaviješten. Istrgao sam željene
mape i sakrio ih među noge, gdje sam imao baš za tu svrhu
sašivenu jednu kesu. Kasnije smo ukrali i kartu Evrope, jer
smo bili sigurni da će nam i to trebati.
Međutim za krađu nisu smjeli znati svi, pa su se karte
i u logoru sakrivale, jer je i među nama bilo špijuna. Ali su
zato svi zatočenici ipak znali kakvo je stanje na bojištu, samo
se tajilo porijeklo vijesti. Svaka je grupa imala političkog
referenta koji je sve obavještavao.
Jedno vrijeme bilo je veoma teško doći do novina. Bio
sam u vezi sa nekom seljakinjom koju smo zvali baba. Imala
je oko šezdeset godina. Jednog dana čistio sam kanal pred
logorom, a ona mi krišom doturi komad kruha. Stekao sam u
nju odmah povjerenje i zamolio je, da li bi mi mogla donositi
novine. Sutra uveče našao sam ih na određenom mjestu


Mjesto Jasenovac, svjedok ustaških zločina, bilo je uništeno pri povlačenju
ustaša. Pri tome su mnogi stanovnici bili likvidirani ili odvedeni iz razrušenog
Jasenovca.


Primajući tako tim putem novine, a katkad i hljeba,
sjetih se lika majke iz romana Gorkog. Kako se eto u životu
susreću ljudi slični licima iz knjiga!
Iz zdruga smo znali donositi u logor partizanske letke
sto smo ih nalazili u sobi istražnog sudije Cividinija. Taj
Cividini doveden je u logor kao zatočenik, a kasnije je postao
ustaški satnik i bio na tom položaju tako dugo, dok ga
sami ustaše nisu likvidirali u jesen 1943. godine.
U tu sobu, koje je pod bio sav poprskan krvlju, a isto
tako i zidovi, dovodili su civile pod sumnjom da imaju veze
s partizanima. Nakon dugog mučenja, ne bili što priznali, bili
su likvidirani.
U kutu sobe bio je sanduk zaključan lokotom. Dobio
sam komad voska od mog mehaničara i uzeo otisak. Sa
izrađenim ključem otvarao sam sanduk, uzimao letke koji su
tu bili pohranjeni, skupljeni po raznim kotarevima.
Tajnu partizanskih letaka čuvali smo kao oko u glavi,
bojeći se špijunaže. Za vijesti koje smo tako doznali govorili
smo da su iz novina, jer inače ne samo da bi izgubili glavu,
koja nam ionako nije mnogo vrijedila u logoru, nego nešto
još i gore: ne bismo mogli više dolaziti do letaka.
Neko vrijeme radio sam izvan kožare tucajući kamen za
cestu. Taj kamen bili su zapravo spomenici sa srpskog groblja.
Upravo sam naišao i tucao ploču, na kojoj je bilo ćirilicom
napisano: Dragom Čedi, koji se u svojoj nevinoj dobi od 3
mjeseca preselio u vječnost — za vječnu spomen roditelji«.
Čitam tu ploču i razbijeni je, dok kraj nje na blatnoj cesti
leži komad novina sa naslovom: »Poglavnik među narodom«,
a malo ispod toga: »Dobra djela našeg Poglavnika, providnošću
poslanog, dala su odraz u oduševljenom dočeku Poglavnika
u Hrv. Zagorju«. Osjetih neizmjernu tugu i velik
bijes nad ovom gorkom ironijom.

U logoru su postajale stalne veze sa vanjskim svijetom,
Jedna od njih bila je veza preko karata na koje smo dobivali
pakete. Osim te, koju su ustaše kontrolirali, imali smo vezu
sa nekim seljacima i seljankama koji bi prokrijumčarili pisma
izvan Jasenovca, pa se tako i saznalo za njegove strahote i
izvan žičane ograde.
Jednog jutra pohvatani su svi doktori zatočenici i bačeni
u zvonaru. U logoru je opet nastala panika. Nitko nije
znao što to sada znači, dok se nije doznalo da je postojala;
veza između liječnika i partizana. Nakon desetog dana istrage
dođe u logor Luburić. Te noći čula se u selu snažna pucnjava
što nije obećavalo ništa dobra, jer su ustaše priređivali takvu
pucnjavu obično onda kad su namjeravali vršiti veliki pokolj.
Sutradan ujutro određen sam da čistim ulicu pred zdrugom.
Već izdaleka primijetih kako vise ljudi na stupovima.
Nas deset, koji smo tamo bili, samo smo se zgledali bez riječi.
Došavši bliže prepoznali smo drugove liječnike. Koliko se
sjećam, to su bili: Dr. Bošković, Spitzer, Milano vic, Leindorfer,
Groš, a osim tih liječnika grupnik ekonomije i ustaški
poručnik Marin i njegova žena.
Seljanke u prolazu, užasnute, sklanjale se brzo u sporednu
ulicu.
Čistili smo cestu baš ispod samih leševa. To jutro su još
izgledali normalno, ali drugog dana imali su strašan izgled
sa isplaženim jezikom.
Pustili su ih tako visjeti nekoliko dana da zastraše sve
one koji bi eventualno pomišljali na neku vezu s partizanima.
U međuvremenu je nastalo i klanje na poznatom Graniku.
U barakama bi se svakodnevno prozivala imena zatočenika,
koji su morali da dođu pred paketarnicu. Kad su
stigli, morali su se svući do gola, pa su ovakvi odvedeni.
Granik se nalazio na samoj Savi, udaljen od paketarnice
oko dvjesta metara. Ležao je sav u krvi opkoljen vodom, jer
je bila poplava. Na tom mjestu istakli su se koljači: Zrinušić,
Mihaljević, Alaga, pop Brekalo, Marić i mnogi drugi koji su
u kratkom razdoblju jeseni 1944. poklali desetke hiljade žena,
djece i muževa.
U kožari je također bilo čišćenja. Baš smo jedne večeri
stajali postrojeni da primamo večeru, kad dođu do nas teško
naoružani Runjaš, Zrinušić, Markić, Frković, i neki čarkari,
a sve je predvodio ustaški zastavnik Lisac. Stajali smo i strepili.
Kako je koji prozvan, istupio je a ruke su mu vezali na
leđa žicom. Svi smo podrhtavali. Neki su se posvema izobličili,
a drugi opet u tih nekoliko časova posijedili. Prozivanje
dvadeset i sedmorice trajalo je jedan sat. Bili su to sve omladinci
i intelektualci koje su naročito birali.
Kako je velika razlika gledanja smrti u oči sada i onda
na ciglani! Tamo sam gledao smrt svaki dan i na svakom
koraku i pomirio se time da više nema nikakva izgleda na
spas. A sada, kad nismo ni tako gladni, kad ne viđamo ubi-,
janja sasvim kraj nas, kad se rat približava kraju — strepimo
od nje strahovito.
Žrtva koja je prozvana i vezana žicom penje se na Granik
gdje je ustaša jednim rezom preko trbuha baca u Savu
još živu. Takvi smrti smo se svi posebno bojali, jer je bila
svirepija od malja. Pod malj se brže dolazilo i brže umiralo.
Brata Hugu sam izgubio na sam dan iskrcavanja u
Francuskoj, 7. juna 1944. Invazija je bila povod da strada
on i još oveća grupa zatočenika. Tako sam ostao sam.
U našoj kožari nastala je kao neka epidemija stvaranja
planova za pobunu. Kovali smo planove, bili smo spremni
dati živote samo da se barem netko spasi, ali nismo nalazili
izlaza. Pratili smo grozničavo front u Srijemu.
Zima 1944—1945. bila je krvava, opet su klane velike
mase Hrvata sa obiteljima, odvođene ravno sa stanice na
Granik ili Gradinu.

Na vrh Go down

avatar

Komentar on Fri Feb 05, 2010 11:35 am  Istorija Jugoslavije

ZADNJI DANI LOGOROVANJA

Snijeg se počeo otapati i pojavilo se prvo proljetno
sunce. Svi smo radili po radionama i bili obaviješteni o stanju
na frontovima. Grupe savezničkih aviona stalno su nadlijetale
Jasenovac. Bilo je strogo naređeno da ne smijemo
gledati u to vrijeme u zrak, a kazna je bila smrt. Ali nikakve
prijetnje nisu koristile, jer se naše uho tako izvježbalo na
njihov zvuk, da se na prve šumove već u cijelom logoru znalo
da idu avioni. Nastalo je šetanje. Svako bi tražio priliku da
ide u zahod, ili da suši kožu, da pumpa vodu, ili bilo što
drugo na dvorištu. Naravno da smo u tome bili solidarni,
tako da smo se mijenjali da bi svi mogli izaći, a opet da nas
ne bude mnogo napolju, kako ustaše ne bi to primijetili.
Ustaše su se u početku prsili i pucali iz običnih pušaka
na »leteće tvrđave« koje su letjele na visini od pethiljada metara.
Tako sam se jednog jutra sakrio u zahod i gledao uvis.
Ustaše su kao i obično počeli pucati iz pušaka. Tada se najednom
pojave dva mala aviona iza Kozare i stadoše bacati
bombe na savski most. Vidio sam ustaše kako su se razbježali
kud koji, a jedan se bacio u koprive i sav se ofurio.
Za nas su ovi mali avioni, na kojima smo prvi puta
vidjeli petokraku, značili novu nadu. Dali smo im simboličko
ime »Prcandusi«, kako smo u logoru zvali naše omladince.
Sada je nadletanje savezničkih aviona postalo svakodnevno
što je za nas logoraše značilo u punom smislu »vidjeti i
umrijeti«, ali pravo i najveće veselje bili su »Prcandusi« za koje
smo od ustaša saznali da su partizanski.
Baš srao se nalazili kod ručka i uživali u šumu aviona,
kojih je bilo na stotine, kad se pojavi pet Prcandusa i počeše
bacati letke. Promatramo te letke kako se spuštaju sve niže i
niže.
Ah, da nam je doznati što na njima piše!
Letci su se spuštali, ali ih je vjetar nosio dalje od logora,
tek je jedan sletio na bure sa vodom. Otišli smo kantom po
vodu i uzeli letak. Tako je logor znao najnovije vijesti.
Saznali smo već za poraze Nijemaca na frontu i gajili
nade u pobunu. Još 1943. godine spremali smo nešto sa mašinskim
inženjerom Levijem. Ispitivale se mogućnosti. Pripremali
smo u našem kožarskom laboratoriju kiseline koje
su imale da nam posluže umjesto oružja, da ih bacimo ustašama
u lice.
Nas deset, koji smo spremali tu pobunu, imali smo kod
sebe bočice sa kiselinama i dežurali smo noćima. Ustaše su u
međuvremenu tako izolirali logor, da nismo dolazili ni do
kakvih vijesti. Maštanja su uzimala maha i za svaku smo se
hvatali kao utopljenik za slamku.
Druge noći iza kapitulacije Italije najednom se pojave
ustaše na vratima logora. Baš te noći bio sam dežuran i promatrao
sam njihovo kretanje. Na kapiji je bio Ljubo Miloš
sa nekoliko koljača. Odmah sam obavijestio drugove, i čekali
smo spremni sa sjekirama i kiselinama za napad, ako
pokušaju da odvedu nekog zatočenika. Kako nismo imali već
duže vremena vijesti, mislili smo da Hrvatska stoji pred invazijom
saveznika, pa će ustaše likvidirati čitav logor. Sa
sjekirama i kiselinom u svakoj nactambi nalazio se jedan od
pobune — praveći se da spava očekivao je signal za napad.
Ostali, koji još za pobunu nisu znali, osjećali su da nešto
spremamo, ali nisu znali što.

Koljači su se penjali uz stepenice i vidjeh zloglasnog
Bonzu koji nije bio u logoru već dvije godine. Naredi mi da
odem u nastambe i kažem drugovima da se ničega ne plaše,
nego samo da skinu cipele, veš i odijelo koje još dobro izgleda.
To isto dešavalo se i na ciglani.
Kad su otišli, svima nam je odlanulo, jer smo mislili da
bježe i da nas ostavljaju. Ali jutro nas je uvjerilo da se stanje
u logoru nije promijenilo.
Jednog jutra sastah se sa ing. Levijem i on mi saopći
da je razgovarao kod popravljanja žice s jednim željezničarem.
Pitah ga da li bi se mogla uspostaviti veza sa partizanima.
Željezničar mu odgovori da bi se to moglo, ali da bi
morao imati neki vjerodostojni dokumenat od zatočenika.
Trebalo je naći neku osobu u Zagrebu koja bi imala
nekoga od svojte u logoru, pa da joj dotični logoraš napiše*
pismo u tom smislu sa svojim potpisom. Ing. Levi je zakazao
s njime sastanak i obećao mu donijete pismo. Trebalo je
da se sastanu na obali Save i čim bi Levi ugledao željezničara,
ostavio bi pismo. A sam Levi izašao bi iz logora pod izgo-4
vorom da popravlja telefonsku liniju, jer se on mogao kretati
slobodno u blizini logora.
Čim je on to saopćio, sastavio sam list na adresu drugarice
koja mi je slala pakete i koja je bila potpuno povjerljiva.
U listu je bio naveden plan koji smo izradili, a sastojao se u
slijedećem: u onom momentu kad bi nam partizani dali signal
s druge strane Save, digli bi pobunu. Partizani bi se s Kozare
spustili noću i otvorili paljbu na urečeni dan i vrijeme. Prije
dogovorenog vremena nekoliko zatočenika bi se provuklo
kroz žicu i sakrilo u sijeno. Kad bi nastala pucnjava, zapalili
bi sjeno, pa bi ustaše mislili da su partizani u samom
selu. U logoru bi započela borba s kiselinom pomoću koje bi
oduzimali oružje i trčali prema Savi. Plivači bi je preplivali,
a neplivači bi bili prebačeni skelama — kako smo se dogovorili
sa skelarima, koji bi otetim oružjem likvidirali stražu.
Šetao sam nervozno u krugu logora promatrajući Levija
kako izlazi na kapiju. Ustaša ga propusti, jer je znao da popravlja
žicu u blizini logora. Ali sada je bio problem kako
doći do Save do koje je bilo kojih stotinu metara.
Najednom mi se Levi izgubio iz vida, a na kapiju nahrupi
dvoje ustaša. Smjesta je sazvan nastup svih zatočenika
kožare. Ustaše nervozno odmah upitaju za Levija. Nastala je
pretraga cijelog logora. Strah od odmazde obuzeo je sve zatočenike.
Tada uđu druga dvojica i ispričaju da su vidjeli
Levija kako je skočio u Savu i utopio se.
Počeli smo ustaše uvjeravati da je Levi bio slabih živaca
i izvršio samoubojstvo, a to su povjerovali i sami zatočenici.
No ja sam znao pravi razlog. On je bio primjećen od ustaša
na obali i bojeći se da su ga prepoznali i da bi bio mučen, a i
drugi bi radi njega stradali, radije je skočio u Savu, da ponese
tajnu sa sobom. Iako su ga drugi osuđivali da je učinio glupost,
želim da to objasnim i da dokažem kako je bio hrabar
i kako je, da zaštiti plan, žrtvovao svoj život.


Ma da su ustaše pri povlačenju rušili sve, ipak u svojoj namjeri nisu
potpuno uspjeli. Ostaci govore rječito o onome što se dešavalo.

Na vrh Go down

avatar

Komentar on Fri Feb 05, 2010 11:43 am  Istorija Jugoslavije

PRIPREMA ZA POBUNU

Posljednjih dana jasenovačkog logora bio je zapovjednikom
Dominik Piccili. Mjesec mart prošao je bez ubijanja. U
logoru je vladala čudna tišina. Tko nije htio raditi, nije morao.
Ni u radionama, niti u vanjskim radovima ustaše nisu nikoga
gonile. Ta tišina uznemirivala nas je, a naročito zbog okupljanja
svih koljača. Tu su se sada sakupili: Matković, Miloš,
Pudić, Maričić, Sudar, Runjaš, Brkljačić, Kordić i svi ostali,
već ranije poznati u Jasenovcu. Uznemirenost je u logoru sve
više rasla pa smo naslućivali: u logoru se sprema nešto loše.
Jednog dana u mjesecu martu pojave se iznenada tri
partizanska aviona, u niskom letu nad logorom. Bilo je tačno
podne, nalazili smo se na ručku i radione su bile prazne.
Ustaše se posakriše, dok su zatočenici oduševljeno pratili njihov
let. Protuavionska vatra, koja je bila prilično jaka, nije
ih smela. Spustili su se ravno nad lančaru i Upravnu pisarnu
i malim bombama obe zgrade srušili. Pri tom je poginulo
osam drugova. Ustaše su to kasnije iskoristili i pisali u novinama
da je stradalo na hiljade zatočenika. Znali smo da
žele da pokriju svoja zločinstva. U stvari bila je uništena lančara
koja je radila sa robovima dvadesetog vijeka, i ne samo


Nakon 44 mjeseca robovanja postajem slobodan. Sada više nisam zatočenik
logora Jasenovac. Ja i Stojan, "koji se također uspio probiti iz logora, sreli
smo partizane. U društvu sa komesarom XXI srpske divizije koja je oslobodila
Jasenovac. (Prvi civil s lijeva je Egon Berger, autor ove knjige, treći
s lijeva njegov drug Stojan, a posljednji komandant XXI srpske divizije).


da je popravljala razne željezne predmete, već je proizvodila
puške i željezne oklope za vlakove.
U logoru je nastalo naizmjence veselje i tuga. Veselje,
jer smo uživali što se ustaše od straha zavlače u svoje rupe, a
tuga, jer se živjelo u mučnoj neizvjesnosti. Počeli su neke
stvari prenositi u Gradinu, kao naftu u velikim količinama i
jedan valjak za cestu. Zatim stadoše odvoditi grupe zatočenika.
Poslije prvog napada aviona uslijedila su još druga dva
i tako su uništeni svi tvornički objekti na području logora.
Kod drugog napadaja stradalo je šesnaest zatočenika, dok
kod trećeg niti jedan.
Upravo se u to vrijeme Luburić povlačio sa svojim »herojima
« iz Sarajeva, a posljedica je bila ta da je u logor dopremao
iz Sarajeva i iz ostale Bosne mnoštvo muslimana. Kakogod
su se ustaše povlačili, tako su u Jasenovac dopremane
mase rodoljuba da ondje mučeni i izmučeni poginu.
Sedmoga aprila vidjeli smo kako se s druge strane Save
pojaviše dvije ogromne vatre. Starini zatočenicima udario je
u nos već poznati miris paljenog ljudskog mesa. Grupe Hrvata
i muslimana koje su dopremali vagonima, opet su slate
ravno u Gradinu. Očevici, ne samo zatočenici već i seljaci
Jasenovca, bili su svjedoci najgroznijih prizora. Muškarce i
žene polijevali su naftom i onda ih žive bacali na lomače.
Počele su dolaziti i grupe iz Slavonije, pa su i one stradale
istom smrću na lomači, samo se broj lomača podvostručio.
Tu su stradali i zatočenici iz Lepoglave, od kojih se samo
jedan mali dio uspio spasiti iz jurećeg vlaka.
Lomače su bile zamisao i djelo Piccilija koji je tako produžio
krematorij od 1942.
Sada se raskrinkao i ustaški bojnik Djal koji je do tada
igrao ulogu jednog od umjerenih. Postao je u to najstrašnije
vrijeme zapovjednik i pokazao da spada u onu grupu zvijeri
koji su samo naređivah, a da svoje ruke nisu htjele izravno
uprljati — barem ne tamo gdje se to moglo vidjeti.
Veza između ciglane i kožare bila je potpuno prekinuta.
Nismo znali za namjere naših drugova, nismo se mogli s njima povezati.

Dvadesetog aprila dežurali smo na krovu magazina, da
bi pratili kretanje ustaša. Bila je subota. Sa krova magazina
vidjeli smo velike vatre na ciglani, a pred samo jutro
čuli smo snažnu detonaciju. Vatre su bile od zapaljenih baraka,
a detonacija od srušenog dimnjaka ciglane. Ništa nismo
tačno znali, rađale se samo slutnje i pretpostavke. Računali
smo da je počela likvidacija ciglane, pa u vezi s time —
da je počela ofanziva u Srijemu.
Dvadesetidrugog ugovorili smo tajni sastanak i stvorili
konačni plan. Brojno stanje kožare bilo je stočetrdeset i sedam.
Formirali smo četiri desetine, sastavili listu od četrdeset
drugova koji su imali izvršiti zadatak.
Naš logor kožara imao je dvije nastambe, jednu koja je
gledala prema izlazu iz logora, drugu prema cesti. Prednja nastamba
imala je vrata tik do glavnog izlaza, gdje je ustaša
čuvao stražu, a druga vrata prema zadnjem dijelu logora
koji je bio ograđen žicom. Druga nastamba imala je također
dvoja vrata. Jedna prema magazinima, druga prema krugu
logora, a sve je bilo ograđeno žicom i čuvano stražom.
Prva desetina imala je zadatak da noževima napadne
stražu i oduzme oružje u prednjem dijelu logora. Druga desetina
da iz druge nastambe i magazina napadne stražu zadnjeg
dijela logora i da se također domogne oružja. Treća desetina,
čim čuje signal da se već vodi borba, da počne rezati žicu
za bijeg zatočenika iz kruga logora. Četvrta desetina morala
je obavijestiti zatočenike da bježe, jer je bilo takvih
koji nisu smjeli znati za pobunu do zadnjeg časa. Još su vjerovali,
naime, da će biti pošteđeni.

zgotavljanje cipela, te su nam ustaše naredili da radimo
čitavu noć. Znali smo da im trebamo i da nas ne će još dvadesetitrećeg
likvidirati. Pobunu smo odredili za dvadesetičetvrtoga
u večer, u pola deset.
Mnogo nam je smetalo što nismo imali više nikakve
veze sa selom, jer su nas ustaše strogo čuvali, pa tako nismo
znali o položaju na frontu. No po nervozi ustaša i njihovim
bijesnim likvidacijama velikih grupa iz Slavonije i Bosne
zaključili smo da su odbrojani dani njihova terora.
Nedjelju ujutro bilo je vrlo živo među zatočenicima —
počelo se kovati oružje. Dva brata Moster izradili su u laboratoriju
kožare otrov koji je podijeljen logorašima. Saharin
koji smo držali u flašicama zamijenjen je tim otrovom i nekim
kiselinama. Nisu svi znali u koju je zapravo svrhu to
razdijeljeno. Proširili smo vijest da se partizani približuju
Jasenovcu pa ako bi ustaše došle da likvidiraju logor, može
se svako spasti od mučenja tom bočicom.
Popodne smo još skidali kožu sa oštrim čeličnim noževima,
zvanim »šermeseri«, a popodne smo desetak tih noževa
pretvorili u oružje otsjekavši im drugi dio, te su izgledali kao
mačevi. Imali smo još u magazinu sakrivene 3 sjekire i 5 krampova.

Došlo je i poslije podne. Stalno smo govorili da su partizani
sve bliže i da bi trebalo nešto poduzeti. Tako smo željeli
pripremiti polako ostale zatočenike za pobunu. U logor
telefonirali su da naručene čizme moraju biti gotove do osam
sati. Začudilo nas da se ustašama tako žuri, pa smo vreme
prepada pomakli na osam sati.
U pet sati poslije podne krenuo je prema brijačnici jedan
od zapovjednika kožare, zastavnik Mato Živanović, koji se
brijao svake nedjelje u to doba. Živanović je bio naročito
omražen, jer je odabirao ljude za likvidaciju i stalno njuškao
da li se dosta radi. Bio je podmukao, pa ako je s nekim ljubazno
razgovarao, istovremeno mu je otkrojio sudbinu.
Stigao je u brijačnicu. Iza zastora ambulante stajala
su dva druga, Nikola Santrać iz Krupe i Stevo Bogdanović
iz Sarajeva, držali se kao bolesnici koje je pregledavao naš
doktor. Brijač David Atijas iz Zagreba sapunao je Matu i
stalno se s njim šalio. Ustaša mu reče da ga dobro obrije, jer
ide k curi. Na to mu odvrati David da će biti obrijan kao
nikada do sada. Tada mu jednim jedinim potezom britve prereze
grkljan. Krv je šiknula a da ustaša nije pustio ni glasa.
Omotali su ga u deku i bacili u bunar iza zgrade.
Iako nismo mnogo vjerovali u spas, jer je pred nama
bila bodljikava žica, bunkeri i naoružani ustaše, dobili smo
ovim događajem nove snage. Čim je zvijer bačena u bunar,
pozvasmo njegovog ordonansa i rođaka također Živanovića,
da donese šmajser da mu napravimo futrolu koju smo mu još
ranije obećali. Koljača Živanovića, čim je stupio na vrata,
pograbili su Santrać i Bogdanović i jedan ga na mjestu ubije.
Sada smo bili u posjedu revolvera i šmajsera i sigurniji u
izvršenju našeg plana.
U osam sati smjenio se stražar Živko kojeg smo naročito
mrzili, jer nas je uvijek gonio na rad i vikao da smo lijenčine.
Njega je željeznim batom oborio drug Auferber
sakriven u magazinu sirove kože. Počela je navala.

Preko dvorišta potrčao je drugi stražar da napadne Auferbera, ali potiči
kraj mene i ja ga šermeserom udarim po zatiljku. Pokušao
sam da mu otmem šmajser, ali je treći stražar već počeo
pucati prema meni. Ostali zatočenici borili su se također
sa ustašama. Kožara i magazini su već bili zapaljeni.
Trčim prema prosječenoj žici i tu se sastajem sa prijateljem
Tiborom. On je pošao prema Savi, dok sam ja trčao
prema željezničkom nasipu. Ustaše su nas progonili. Pucalo
se za nama sa bunkera i sa svih strana. Trčali smo raštrkano
kako je bilo dogovoreno da bi brli što slabiji cilj. Mitraljeska
vatra kosila je drugove kao snoplje. Stigao sam do nasipa
udaljenog oko pet stotina metara od logora. Stalno sam se
spoticao i padao. Pretrčah nasip i izvukoh se ispod druge
žice iza željezničkog nasipa, ne odviše čvrste. Sretao sam
drugove koji su ranjeni padali na tle. Ispijali su otrov koji
su imali kod sebe da ih ustaše ne bi domogle. Trčao sam prema
Krapju. Već sam pomalo gubio dah, pretrčao sam tako
preko dva kilometra. Stigoh pred prve velike bunkere Krapja.
Tu sam sreo još dva druga. Kraj bunkera nalazila se velika
bara. Skočili smo u baru. Ronio sam, dok nisam osjetio da
mi glava udara ,u neko šiblje. Polako podigoh glavu. Nalazio
sam se u gustoj šikari u sjedećem položaju. Bunker, koji je
bio desetak metara udaljen od mene, stalno je rigao vatru po
bari i šikarju.
Kako sam od trčanja bio oznojen, bilo mi je ugodno
ležati u bari, ali iza nekog vremena osjetih drhtavicu. Tresao
se tako jako da sam se plašio da taj šum koji je proizvodilo
moje drhtanje u dodiru sa šibljem ne upozori ustaše na
mene. Pogledam iz šikare prema logoru. Odanle se dizali veliki
stupovi vatre. To je gorila naša kožara koju smo zapalili.
Spustio se već mrak, ali je bila jasna mjesečina, tako da
sam mogao posve dobro vidjeti kako ustaše pretražuju grmlje.
Tek sad sam postao svjestan da nisam više u logoru, da postoji
mogućnost spasa i dobih novu snagu. Sačekah u bari dok
mjesečina ne postade slabija, ponovno zaronim i produžih
puzati po blatnjavom terenu više od jednog sata dok ne stigoh
do rubova šume sela Krapja. Tu sam se opet morao provući
kroz bodljikavu žicu, kad me najednom primijete ustaše.
Počeli su reflektorima obasjavati i žestoko pucati u pravcu
gdje su nešto zapazili.

Kasnije, kad sam se vraćao u Jasenovac, vidio sam kako
mi je slučaj spasio život. Kad sam puzao ispod žice bio sam
leđa zaštitio kaputom. Ustaše su počeli pucati za mnom, a
kako je kaput ostao na žici, mislili su da sam to ja i cijeloga
ga izrešetali.
Zalazio sam sve dublje u šumu. Došavši do rijeke Strug
preplivao sam je i probijao se dalje. U to je već počelo svanjivati.
Popeo sam se na drvo i dočekao među granama novi dan.
Prvi dan na slobodi nakon četiri godine! Kakvog li olakšanja
i neizmjernog zadovoljstva!
Koliko sam mogao razabrati sa drveta, nalazio sarn se
sjeveroistočno od logora. Cijeli dan sam tu ostao — bojao
sam se sići, misleći na potjeru koja bi me mogla naći. Sačekao
sam prvi sumrak i krenuo prema Psunju. Mislio sam da
se krećem prema istoku i da ću stići prema Novskoj. Stigao
sam i opet do neke rijeke i opet je preplivao. Došao do ceste,
koju sam prešao, jer sam vidio kretanje njemačkih kolona.
Ovako lutajući nabasah na jednu sporednu cestu i začuh razgovor
i šum vode. Na svoje zaprepaštenje primijetih kamione
i u jakoj mjesečini vidjeh kako istovaruju leševe. Prepoznah
smijeh i glas Luburića i Zrinušića.
Uvečer dvadesetitrećeg aprila likvidiran je posljednji
dio logora, a tu je bilo oko četiri stotine žena. Eto, lutao sam
po šumi misleći da idem prema Psunju, gdje ću sastati partizane,
a ja se vraćah natrag u Jasenovac. To me je gotovo
izbezumilo.
Ležao sam pola sata skriven i gledao kako ustaše istovaruju
leševe. Čuo sam sasvim dobro i njihov razgovor. Kretao
se oko palenja Jasenovca i kako bi natjerali stanovništvo
da se povlači sa njima. To me već ohrabrilo, jer sam sad znao
da se spremaju na bijeg.
Trebalo je preći oranicu da stignem do šikarja, gdje
sam htio da se zaklonim i da razmotrim situaciju. Počeo sam
nakon dvadesetčetiri sata osjećati jaku glad. Kako sam potrbuške
odmicao sporo, uspravih se i htjedoh potrčati preko
oranice. Bila je dosta svijetla mjesečina. Najednom začujem
glas koljača Joje Sudara: »Stoj! Tko je tamo?« Stao sam kao
okamenjen. Razmak je bio oko tri stotine metara. Ispalili su
nekoliko metaka u mom pravcu, a kako se ništa nije micalo,
mislili su da je to drvo, a ne čovjek. Da sam pokušao bježati,
odmah bi me primijetili. Stajao sam ovako četvrt sata, dok
nisam zaključio da me više i ne gledaju, pa sam se opet stao
potrbuške povlačiti da stignem do obale rijeke Strug.
Kad se luta ovako mjesečinom, za svako se drvo pomisli
da je čovjek, ili mu se svaki grm učini kao netko tko
čuči na zemlji i čeka da ga uhvati.
Šuljao sam se tako i puzao oko jedan sat i držao u ruci
spreman mali nožić. Najednom primijetih pred sobom zgureno
ljudsko tijelo. Približih se i stadoh ga drmati a u ruci
držim nož. Ali se zgureni čovjek nije micao. Tad mi pade
napamet da je to možda zatočenik. Možda je ranjen dovde
dotrčao, pa je umro. Pomislih na njegovo odijelo, jer je moje
bilo posve mokro. Uto opazih da tijelo diše.
Primio sam ga za glavu i rekao: »Ako si zatočenik, ne
boj se, ja sam također pobjegao iz kožare.«
Kad je podigao glavu odmah smo se prepoznali. Bio
je to Stojan koji je dijelio sa mnom u kožari tri godine —
sav krvav po vratu i prsima. Pričao mi je da je vidio ustaše,
koji se još nalaze posvud uokolo, a on ne zna plivati, pa je
izgubio svaku nadu u spas. Popio je i sav otrov, koji je imao
kod sebe, ali nije djelovao, jer se sinoć bio najeo pa je sve
povratio. Tada je uzeo komad drveta, jer drugo nije imao,
pa je počeo njime da siječe vrat. Tako sam ga i našao.

Stojan je oprao svoj krvav vrat i krenusmo preko njive.
Sakrili smo se u jedan jarak i pokrili kukuruzovinom i granjem.
Tako smo čekali noć, da bi zatim našli bolje zaklonište
Ležimo u jarku i pričamo o događajima u logoru. Sad
smo se već i šalili kako je Stojan najprije bio moja »mušterija
«, dok sam prao rublje, ali kasnije je radije sam prao,
jer mu se moje pranje nije sviđalo.
Najednom začusmo korake i razgovor. Stojan htjede
u bijeg, ali ga zadržah čvrsto ga uhvativši i šapnuh mu da
se ne miče. Ustaše preskoče jarak ravno preko nas. Dosta
bi im bio samo jedan pažljiviji pogled na tle pa da nas opaze.
U rukama su nosili kante. Išli su po ručak. Nakon pola sata
opet su tuda prošli i opet nas preskočili. Kad su prošli, pridigli
smo se malo i sad smo tek vidjeli gdje se nalazimo. Jedva
stotinu metara udaljen od nas ležao je bunker. Prošla nas jeza
i jedva smo čekali noć.
Kako nisam imao više snage, nisam ni pokušao Stojana
prenijeti preko rijeke, što sam u prvi mah pomislio, nego smo
otpuzali prema obližnjoj šumi. Tako smo stigli u šumu zvanu
Guštik koja je bila udaljena od logora sedam kilometara.
Odmah smo počeli tražiti hranu. Kako je Stojan bio seljački
sin i bolje se razumio što se u šumi može naći za jelo, to je on
postao ekonom i birao »gurmanluke«. Trava nam nije nikako
prijala, ali Stojan 'me naučio da je lišće od mladog hrasta,
ujutro, za rose, vrlo dobro, čak je pomalo i slatko. Kao specijalitet
pronašli smo cvijet od šipka, vrlo prijatan jer je
sladak, ali ga nažalost nismo mogli jesti mnogo, jer nas je
kasnije žarilo u želucu.
Došla je večer, pa nam postalo hladno. Spleli smo od
mladih šiba i lišća kao neki pokrivač. Time smo se pokrili.
Proveli smo tako zajedno prvu noć u šumi i tu smo htjeli
sačekati povlačenje ustaša iz Jasenovca. Bili smo obojica
iscrpljeni i slabi. Uto je pred zoru još počela padati i kiša,
pa smo odlučili da sagradimo malu kućicu, da budemo koliko
toliko zaklonjeni. Kraj jednog debelog hrasta savili smo
uokrug šiblje koje smo prekrili narezanim korama mladog
drveća. Tako smo dobili krov, ali nam je ležaj ipak uvijek
bio mokar.
Drugi dan, kad je kiša prestala, pošli smo u lov na žabe.
Ja nisam ni jedne uhvatio, dok je Stojan u tome bio pravi
stručnjak. Žabu bi rasporili, oderali joj kožu, razdijelili je u
dva dijela i pojeli. Tako smo opet dobili malo snage, pa
smo se dali u izviđanje.
Iznad nas polete dva aviona bacajući letke. Iz tih letaka
smo saznali za govor Maršala Tita. Čitali smo da će cijela
teritorija za kratko vrijeme biti oslobođena i da će Narodnooslobodilačka
vojska uskoro protjerati neprijatelja. Za nas
je to bio događaj od ogromne važnosti, jer smo sada znali
da treba samo još malo izdržati pa ćemo biti slobodni.
Cestom koja je vodila kroz šumu često su prolazile ustaše,
i morali smo biti vrlo oprezni.
Svaki dan je jedan mali dečko od kojih dvanaest godina
dovodio u šumu svinje na pašu. Imao je na glavi ustašku
kapu pa srno se morali i od njega čuvati da nas ne primjeti.
Jednog dana, kad su svinje bile u šumi i grijale se na
suncu, odlučili smo da jedno malo svinjče ukrademo i da
se tako najedemo. Stojan je čuvao stražu, a ja sam se dao u
lov. Uletio sam u čopor i uhvatio svinju za dvije noge. Ali
svinjče je podiglo tako strahovitu dreku da sam ga morao
pustiti. Suze su mi navrle na oči kad sam vidio kako nam
odmiče divno zamišljeno jelo.
Sedmi dan našeg boravka u šumi imao sam krizu. Glad
me užasno mučila, a groznica tresla. Osjećao sam se sasvim
iznemogao. No sutradan bilo je, srećom, bolje. Iako nam je
bilo hladno, iako smo bili gladni već deseti dan, ipak nas
nije napuštala nada u spas.

Navečer smo čuli strahovite detonacije. Nismo znali što
je to. Tek kasnije smo doznali da su ustaše pri povlačenju
minirali oba željeznička i kolni most preko Save i Struga
Minirali su i zapalili selo. Neki seljaci otišli su zajedno s
njima, neke, koji se nisu sakrili, a nisu htjeli ići s njima,
pobili su.
Stojan i ja smo još uvijek ležali skriveni u guštiku i nisrno
znali da trupe Narodne vojske već ulaze u Jasenovac.
Baš ta dva dana, koja su nam još preostala, bila su nam
strahovito teška. Potpuno smo već malaksali. Trinaesti dan
bez hrane — jeli smo samo lišće i po koju žabu — više nismo
mogli izdržati. Glad i malaksalost primorala nas da izađemo
iz skrovišta. Te noći smo već iskovali plan. Mali čoban, koji
je dolazio svako jutro, nije imao jučer više ustašku kapu na
glavi već običnu sport-kapu. Bilo mi je to sumnjivo i rekoh
Stojanu da ću danas izaći i nagovoriti ga, pa bilo što bilo.
.Skriveni blizu ceste začujemo glas čobana. Stojan je
ostao i dalje ležati, ja izađoh. Mali nagne da bježi. Vjerojatno
se preplašio mog izgleda. Viknem za njim da sam
učitelj iz Novske i da ne znam put za Jasenovac. Tako stane
i priđe mi bliže. Rekoh mu dalje da su me u Novskoj napali
partizani i sada želim da se javim kod ustaške straže u Jasenovcu.
Mali me čudno pogleda i kaže da u Jasenovcu nema
ustaša, da su tamo partizani. Stao mi je dah, ali odvratih malome
da je to nemoguće. On kao odgovor skine kapu i izvrne
je. Iznutra je bila olovkom narisana petokraka, i mali mi
reče: »Ne bojte se, gospodine učitelju, partizani ne će nikome
ništa. To su ustaše samo lagale.
Željeli su samo da Vas zavaraju i obmane«.
Petokraka, prva u životu tako blizu, primitivno nacrtana
na dječjoj kapi, govorila mi je: tvojim je mukama kraj!
Sada nakon 44 mjeseca robovanja postajem slobodan.
Sada — nisam više zatočenik Jasenovca, sada sam čovjek.
Sada ću smjeti slobodno hodati po gradu, moći ću čitati, pisati
Zovnem Stojana, a malom objasnim da smo mi odbjegli
logoraši. Veselio se. Odmah nam izvrnuo cijelu torbu,
ponudio nas sirom, slaninom i kruhom. Mali Zvonko, kako
se čoban zvao, pričao nam kako nas je gledao kako smo bježali.
Uputili smo se s malim u selo. Susreli smo partizana.
Bio je to prvi partizan koga sam u životu vidio. Priđem
mu i zagrlim ga i poljubim. Kad je saznao da sam logoraš,
kazao mi da se popnem na njegova leđa, jer ne mogu toliko
hodati. Ali vidio je i Stojana, pa smo uhvativši se oko vrata
produžili put. Išli smo komesaru XXI divizije. Kad smo tamo
došli i dok smo još pričali o našim doživljajima, na stol je
najednom došlo jela koliko samo srce može zaželjeli. Roditeljskog
doma više nisam imao, pa mi je ovaj bratski prijem
godio kao da sam u roditeljskoj kući. Postali smo ljubimci
drugova boraca XXI srpske divizije koji su se natjecali da
nam što više ugode.
Došao je 9. maj, dan pobjede nad fašizmom u Evropi,
pa smo ga i mi preživjeli zatočenici u Jasenovcu proslavili.
Presretni i veseli!
Stojan je bio još vrlo slab i nije mogao hodati, ali ja
sam skupio svu snagu pa sam stupao u redu s mojim drugovima
osloboditeljima. Usput sam sreo i babu koja nam je donosila
novine. Koliko puta sam prolazio ovim putem pred istim
ovim seljacima, batinan i ponižen! Zato sam taj dan, sa petokrakom
na čelu i puškom o ramenu, osjećao takvu snagu i
veličinu da se to ne da opisati.
Došli smo pred ustaški zdrug. Danas sam pred tom
zgradom ispalio počasni plotun za sve poginule drugove. Navirale
su mi na oči suze koje sam stidljivo brisao. Bile su to
suze zahvalnice čovjeku koji je pokrenuo te divove da se
bore protiv satane, a zahvaljujući tim herojima mi smo postali
ljudi, mi, preživjeli logoraši. Treba biti tako strašno
ponižen i mučen i izmrcvaren da se može shvatiti što znači
biti slobodan.
Posle tri dana zamolio sam druga Komesara da mogu
otići u svoje rodno mjesto. Stojan i ja dobili smo seljačka
kola i uputili se u Novu Gradišku.
Vratio sam se u rodno mjesto nakon četiri godine. Trebalo
je to biti povratak pun veselja i radosti, ali bio je to
povratak na porušeni dom, bez igdje ikoga.
Otišao sam u Komandu mjesta da se javim kao jasenovački
logoraš. Nitko me ne poznaje. Zar me logor tako
izmijenio? Da, logor me izmijenio, ali i ljudi, ovo stanovništvo
se izmijenilo. Nema više mojih drugova. Svi su stradali ili u
logoru ili po zatvorima.
Sreo sam nekolicinu poznatih, čija su djeca, očevi i majke
dijelili sudbinu onih bijednika, od kojih smo mi jedini
preživjeli. Ali susretao sam i one čija su djeca slala moje
roditelje i braću i stotine drugih u logore da se više nikada
ne vrate. Ti ljudi jeli su iz krvavih tanjira i ležali na krvavim
krevetima svojih susjeda. A sada pružaju ruke i imaju
još obraza gledati u lice, kao da govore »Zaboravite na to«!
Ali ne, nikada se to ne će i ne smije zaboraviti!
Često mi se dogodi da me netko upita danas, kad sam
sve to preživio, da li je u Jasenovcu uistinu bilo tako strašno.
]t, na to odgovora nemam, ali se uvijek sjetim svoga oca i
svoje braće i stotine hiljade onih jadnika koji su se u to
uvjerili i koji su u jasenovačkim stravama ostavili svoje živote.


Fotomaterijal korišten iz arhive Agencije
za fotodokumentaciju u Zagrebu, predstavlja
autentične snimke oduzete zarobljenim
ustašama u toku NOB-a, kao
i poslije sloma NDH.
Zahvaljujemo Zavodu za fotodokumentaciju
iz Zagreba što nam je omogućio
da pri odabiranju snimaka za
ovu publikaciju koristimo materijale iz
njihove arhive.


TISAK: GRAFIČKOG ZAVODA HRVATSKE — ZAGREB, 1966

Na vrh Go down

Komentar   Sponsored content

Na vrh Go down

Vidi prethodnu temu Vidi sljedeću temu Na vrh


 
Permissions in this forum:
Ne možete odgovoriti na teme ili komentare u ovom forumu